Ovogodišnja nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina pripala je i riječkoj balerini Tei Rušin za ulogu u baletnoj predstavi “Čipka”. Mlada, darovita i gracilna balerina HNK-a Ivana pl. Zajca ozarena ovim neočekivanim, ali itekako zasluženim priznanjem, zatečena na putu u gostovanje u Đakovo podijelila je s nama svoje oduševljenje.

No, njezin je put krenuo davno, još kad je kao trogodišnja djevojčica zaplesala u riječkoj plesnoj skupini Rotondo. Od onda pa do sada u intermezzima života i njene posvećenosti plesu izmjenjivala su se razdoblja i faze, ali ples je za nju uvijek ostao prva ljubav. O svemu važnom i nevažnom, prošlom i sadašnjem, a čini se najviše budućem vremenu razgovarali smo s Teom Rušin koja nam je ispričala svoju priču od opčinjene djevojčice koja je nebrojeno puta pregledavala DVD-e s baletnim predstavama, pa sve do danas kad se vrti na špicama u pravim piruetama jer i ona je danas balerina.

Pred nama je vrijeme adventa, baletna predstava Orašar postao je znamenje blagdanskog raspoloženja. Jeste li i Vi kao djevojčica dolazili u kazalište na ovu predstavu?

– Pogodili ste, Orašar mi je odmalena jedan od mi najdražih baleta. Nažalost, kao djevojčica ga nisam imala priliku vidjeti u našem kazalištu jer nije igrao, ali se sjećam jednog od najljepših poklona koje sam ikada dobila od svojih roditelja za Božić, a to je bio DVD Bolshoi Teatra. Bila su 4 DVD-a klasičnih baleta, a moje oko je zapelo za Orašara. Sjećam se da sam taj balet gledala svaku večer i naučila sve varijacije Klare i svih njenih lutkica. Divila sam se prekrasnoj Bolshoi sceni, kostimima, prekrasnim balerinama i baletanima. Kasnije sam čak i dobila priliku kratko surađivati s Irekom Muhamedovim kada je bio direktor ljubljanskog baleta, a on je imao glavnu ulogu Orašara u tom baletu s DVD-a. Još uvijek smatram tu verziju Orašara jednom od najljepših!

Počeli ste u Rotondu kao trogodišnjakinja, jesu li Vas odveli roditelji ili ste to sami željeli?

– Moja je starija sestra Iva prva krenula u Rotondo kod tete Tereze. Ja sam još bila premala da sudjelujem u satovima ritmike i baleta, ali sam pomno pratila korake starijih curica s ulaznih vrata dvorane i jedva čekala da još malo narastem i da me teta Tereza primi. Čim sam navršila tri godine, roditelji su i mene upisali. Rodila se velika ljubav između mene i baleta i evo, dvadeset godina kasnije, još uvijek veselo ulazim u dvoranu svakog dana.

Moglo bi se dakle reći kako ste započeli modernim plesom, a danas baš suvremeneni balet zauzima sve više prostora, kako se to Vama danas čini?

– Istina je da suvremeni ples u današnje vrijeme prevladava svugdje u svijetu, pa tako i na našem repertoaru. Otkad sam se zaposlila u našem kazalištu plešem većinom suvremeni balet, što zna biti vrlo izazovno. Svi koreografi s kojima sam surađivala do sada imaju svoj poseban plesni izričaj. Uvijek je potrebno malo više vremena da pokret uđe u tijelo i da ga plesači učine svojim. Suvremene predstave uvijek traže rad od nule, dok većina klasičnih baletnih predstava već postoji godinama, poput Petipinog Labuđeg jezera, Trnoružice, Orašara i mnogih drugih, čije se verzije i dan danas izvode na isti način s vrlo malo koreografskih izmjena.

Ipak, prisutan je i nezaobilazan klasični balet, što Vas kao mladu osobu privlači u bijelom baletu?

– Čistoća pokreta, linije plesača, priča, karakternost, glazba… to su tek male stvari koje čine klasičnu baletnu umjetnost posebnom. Iako sam u baletu cijeli svoj život, još uvijek me iznova impresionira. Danas živimo u svijetu u kojem nam je sve lako dostupno putem interneta i društvenih mreža, pa tako imamo privilegij pratiti i najmoćnije baletne kuće u svijetu. U slobodno vrijeme si znam uključiti razne videe proba i predstava iz Royal Ballet-a u Londonu, pa se tako divim njihovim umjetnicima iz svoje dnevne sobe. Klasični balet nam daje priliku da živimo bajku, pogotovo kad se radi o bogatim produkcijama. I u 21.stoljeću ljudi vole priču o ukletoj Odette, suosjećaju s Manon, uživaju u prkosnoj Kitri. I mi kao plesači volimo iz današnjice na nekoliko sati uroniti u zamišljeni svijet i postati Giselle ili Nestašna djevojka. Suvremeni ples pred umjetnika postavlja izazov tumačenja današnjih bolnih točaka u društvu, pa ne možemo plesati kao da tumačimo Juliju ili neku od princeza. A lijepo je ponekad srcem i dušom otići u bajku. Smatram da je balet izuzetno kompleksna grana umjetnosti. Baletni plesači posvećuju cijeli svoj život svojoj profesiji, svome tijelu, konstantno radimo na najmanjim finesama kako bi pokret postao savršen, razumljiv i kako bi njime mogli ispričati priču.

Jeste li imali neke uzore koje ste pratili za svog profesionalnog stasanja?

– Uvijek sam kao uzore vidjela svoje pedagoge i učitelje, a onda s vremenom razvoja You Tube-a otkrivala mlade, moćne balerine poput Marianele Nunez, Natalie Osipove, Poline Semionove… sve izvanredne umjetnice!

Tijekom školovanja plesali ste u ljubljanskom Kazalištu, a završili ste i seminare u Milanu, Budimpešti, Zagrebu, danas plešete u Rijeci. Razlikuju li se pozornice, publika..?

– Rekla bih da da. Svako kazalište ima svoju autentičnu vibru pa tako i publika. Kako odrastam sve više primjećujem različitost publike i kako ona reagira. Kada sam bila u Ljubljani, izvodili smo nešto više klasičan repertoar pa je publika bila starija, tradicionalna i suzdržanija. Riječku publiku je, imam osjećaj nešto teže zadiviti, ali je iskrena i glasno kaže što misli o predstavi. Svakako je uvijek lijepo doživjeti ovacije i snažan aplauz kakav smo dobili unazad mjesec dana s Plamtećom vodom u Bonnu. Svakako jedinstveni osjećaj!

Što Vam je najvažnije kad pripremate ulogu? Pretpostavljam da osim glazbe i pokreta, predstoji i priprema razumijevanja uloge…

– Mislim da je najvažnije shvatiti umjetnika pred sobom. Koreografi imaju svoju viziju uloge u glavi i smatram da je jako važan dijalog između koreografa i plesača u nastanju nove predstave i podizanju nove uloge. To sve izvire iz pokreta kakvog je koreograf zamislio, glazbe, priče itd. U suvremenim predstavama to možda može biti malo teže jer se uglavnom bavimo nečim apstraktnim. To možda nije uvijek uloga s imenom i prezimenom, zadanim karakterom i pričom već može biti nešto kompletno izmišljeno. Tu se pokazuje veličina umjetnika, na koji način prenese svoju misao na publiku.

Kako održavate formu u pauzama baletnih predstava, plešete li vježbate?

– Kao baletni plesači uglavnom nemamo pauze. Radimo šest dana u tjednu, ponekad i dvokratno tako da su nam dani sami po sebi poprilično ispunjeni. Uvijek je bitno držati tijelo zdravim i jakim tako da svaki plesač ima neku svoju rutinu treninga prije i poslije probe, vježbi i predstava. Osobno često radim treninge snage. Kombinacije yoge, pilatesa.. sve što pomaže mom tijelu da bolje izvodi repertoar.

Što sve podrazumijeva običan dan jedne baletne solistice?

– Moj dan počinje kao i dan većine. Popijem kavu, prošećem svog starog psića pa se spremim za posao. Uglavnom dođem nešto ranije da pripremim tijelo za svoj dan s vježbama snage i istezanja. Kad se cijela kompanija skupi, u 10 sati počinjemo s baletnim klasom kojeg radimo svaki dan. Traje oko sat vremena i 15 minuta. U klas su ukomponirane baletne vježbe koje počinju na štapu, od najednostavnijih prema kompleksnijim. Zatim slijede zahtjevnije vježbe na sredini, mali i veliki skokovi. Žene ponekad rade vježbe u špicama dok su muškarci u mekanim papučicama. Nakon klasa slijede probe za predstave koje pripremamo. Ponekada imamo probe i ujutro i navecer, ovisno o težini repertoara te predstave u večernjim satima. U međuvremenu privatno vježbamo, svaki plesač odrađuje neke svoje treninge po potrebi. Kadkad moramo naći vremena i za masaže ili fizioterapije tako da smo većinu dana posvećeni svom poslu.

Vi zapravo plešete cijeli dan! Što Vam najteže pada u Vašem zanimanju ?

– Najteže mi padaju ozljede i svakodnevni bolovi. Kao što sam spomenula prije, naše tijelo je naš instrument i ako s njim nešto ne štima posao može postati jako frustrirajuć i naporan. Raditi s konstantnom boli može biti jako iscrpljujuće pa je jako važno voditi računa o svom tijelu.

Već ranije ste bili nagrađivani, dobili ste nagradu Olga Orlova za ulogu za ulogu u predstavi Čipka i dominantnu umjetničku razinu izvedbenosti u 12. predstavi Plamteća voda. Kako se odnosite prema nagradama?

– Uvijek je lijepo biti nagrađen za svoj trud i rad. Bila mi je iznimna čast primiti nagradu zaulogu u Čipki i Plamtećoj vodi,jer dvije vrlo različite predstave u jako kratkom roku nije bilo lako izvesti. Čast mi je plesati za riječku publiku i biti nagrađena s njihove strane.

Često spominjete Stašu Zurovca kao važnu osobu u Vašem profesionalnom stasanju, koliko su važni baletni učitelji pedagozi, jeste li razmišljali o još nekom usavršavanju?

– Volim spomenuti Stašu jer je on bio taj koji me ugurao u prvu predstavu kada sam se vratila u Rijeku nakon srednje škole. Svakom mladom plesaču je potreban jedan “push” i Staša Zurovac je bio moj. Iako sam s njim radila samo na jednoj predstavi jako me se dojmio i mislim da ima genijalan um, svakako bih voljela s njim ponovno surađivati. Naravno, zahvalna sam i Maši Kolar, koja je došla na funkciju direktorice baleta iste godine. Iako sam bila balerina verzirana za klasične koreografije, Maša je prepoznala moju ljubav i ambiciju i s punim povjerenjem mi dala malu ulogu u Macbethu. Od onda s njom jako lijepo surađujem na svim njenim piecevima i uživam u načinu na koji stvara svoje koreografije. Baletni pedagozi su jako bitne uloge u životima plesača. Svaki dan nas vode kroz procese proba, predstava, priprema, vježbi.. imati dobrog pedagoga znači imati mirnu dušu na poslu. Usavršavanje mi svakako pada na pamet, ali kad naberem još malo plesačkog iskustva. (smijeh)

Na YouTube-u postoji karatki video iz baleta Rossini Cards Maura Bigonzettija kojeg uvijek ističete kao Vašu najdražu ulogu. Što Vas točno tako posebno dodiruje u tom komadu?

– Bigonzettijev pokret, izričaj i muzikalnost. Cijela predstava Rossini Cards mi je bila prekrasna i za plesati i gledati svoje starije kolege kako ju izvode. Taj solo sam slučajno dobila priliku plesati kada se moja kolegica Ksenija Krutova nažalost na jednoj probi ozlijedila, pa sam ja uletila kao alternacija. Iako se Ksenija uspjela vratiti do premijere i otplesati taj solo, dobila sam ga priliku i ja otplesati na tri izvedbe. Bilo je prekrasno!

Ima li nešto što biste silno željeli otplesati?

– Zasigurno bih voljela plesati još Bigonzettijevih predstava. Njegova “Cantata” mi je na listi želja.

Na čemu smatrate da još morate raditi? Prestaje li uopće ikada taj proces učenja?

– Proces učenja je za nas kao i za sve druge umjetnike doživotan. Što je super! Ja sam tek na početku tako da imam još puno toga za popraviti, naučiti i proći. Jako sam visoka i dugačka, tako da mi malo duže treba iskontrolirati pokret i dobiti na jačini. Ali radim na tome! (Smijeh)

Osim baleta imate li još neku životnu preokupaciju, kako se, gdje se vidite u budućnosti, imate li neke konkretne planove?

– Samo u svojoj glavi hahah…

Za balerinu ste poprilično visoki, predstavlja li to ponekad problem!?

– Visina mi je zasigurno najveći kompleks s kojim se suočavam svaki dan. Ne bih ga nazvala problemom, jer to ni nije. Lijepo je vidjeti visokog plesača, ali voljela bi imati nekoliko centimetara manje, čisto da lakše dobijem partnera. Direktorica nikada nije izražavala moju visinu kao problem tako da se lakše nosim s tih nekoliko centimetara previše.

Jeste li samo na određenom planu prehrane ili povremeno idete i na dijetu?

– Imam svoj plan prehrane. Jedem zdravo i ne previše, iako jako volim finu hranu. Zato postoje nedjelje. Nedjeljom se častim maminom kuhinjom. (Smijeh)

Volite biti u zgradi kazališta, izjavili ste kako dolazite ponekad i tri sata ranije…

– Obožavam osjećaj našeg Zajca. Uživam u vibri kazališta i u dugim pripremama prije predstave. To me opušta i ne volim žuriti. Uvijek si uzmem vremena za šminku, frizuru, preslušavanje glazbe i zagrijavanje.

Što biste radili da niste balerina?

– Mislim da bih bila slikarica. Kao mala sam obožavala crtati i stalno sam sjedila za papirom s bojicama. Imala sam bujnu maštu i zanimljivo sam crtala. Kada sam počela plesati, želja za crtanjem je polako izblijedila, ali i dan danas me uhvati želja za olovkom i vodenim bojama, pa se vratim u svoj mali svijet mašte.