Gradsko kazalište lutaka Rijeka priprema predstavu »Srce veće od mene samog« u režiji Tamare Kučinović, čija je premijera najavljena za 24. rujna. Ovim povodom razgovaramo s autoricom teksta i redateljicom Tamarom Kučinović.

Nakon iznimnog uspjeha predstave »Zamrznute pjesme«, sada ponovo surađujete s riječkim Gradskim kazalištem lutaka. Ovoga puta režirate naslov »Srce veće od mene samog«. U najavi predstave kaže se da ona progovara o veoma važnoj temi koja se pomalo uvukla među ljude u doba komercijalizma i izvanjskih stvari, a to je strah od ljubavi ili strah od zagrljaja. Možete li nam više reći o tome kako je nastao tekst i je li možda potaknut i aktualnom situacijom s pandemijom?

– Tekst je nastao kao moja refleksija na mene samu, na neko moje osjećanje spram svijeta i vremena u kojem živimo. Nastao je u jednoj od brojnih samoizolacija u kojima sam bila prošle godine.

Tako da – da, djelomično je nastao kao refleksija na pandemiju, ali zapravo bih rekla da je pandemija mene natjerala da nekako proniknem u sebe i vidim što je potrebno, meni i svijetu u kojem se nalazimo. Svi smo gladni zagrljaja, bliskosti, ljubavi, povezanosti, razumijevanja. I svi se toga u isto vrijeme bojimo.

A možda bi se samo svi trebali staviti u poziciju medvjeda koji se nakon dugog zimskog sna probudio samo s jednom željom – da zagrli čitavu šumu i svaku životinju u šumi.

Bez lutaka

Kojem uzrastu je vaša predstava namijenjena? Hoće li biti zanimljiva i odrasloj publici?

– Sve moje predstave su rađene tako da ih mogu gledati i odrasli i djeca. Jer svakako odrasli dolaze s djecom u kazalište, i bitno je da to postane mjesto gdje će se djeca povezati s roditeljima kroz jedan iskren kazališni čin. Tako da bih ja rekla da je ova predstava svevremenska.

Hoće li »Srce veće od mene samog« biti lutkarska predstava ili kombinirate i neke druge medije?

– Predstava nije lutkarska. Nema lutaka. Dapače, na sceni nema ničeg. Niti scenografije niti lutaka. Ali bih se usudila reći da animiramo imaginaciju, iliti maštu, kako svoju, tako i onu publike. Ursino srce, srce medvjeda, je ogromna drvena kuća u koju stanu sve životinje. Tamo se uđe zagrljajem.

U imaginarnu kuću medvjeda koji želi dati ljubav. Tako da se igramo imaginacijom, zamišljamo stvari kojih nema, igramo se njima kao da su prisutne, i na neki ih način i animiramo. Kroz predstavu u momentima ta imaginacija za nas postane stvarnija od realnosti u kojoj živimo. Na taj način stvaramo jedan poseban svijet u kojem će svatko vidjeti ono što mu treba u ovom trenutku. Svijet siguran i mekan.

Rusija me odgojila

Kakva su vam iskustva s riječkim lutkarskim ansamblom?

– Samo i isključivo divna. Jako volim raditi s ovim ansamblom, izuzetno su otvoreni, spremni na inovativnost, novitete, spremni da probaju, da se bacaju na glavu i dijele. I odličan su kolektiv. Pun poštovanja. S njima, kako bi se reklo, i u partizane.

Zanimljiv mi je podatak iz vaše biografije da ste se školovali na Akademiji kazališne umjetnosti u St. Peterburgu (smjer redatelj kazališta lutaka), gdje ste diplomirali 2012. godine. Koliko je za vas bilo važno to iskustvo? Je li na vas utjecala »ruska lutkarska škola« i koje su njene specifičnosti?

– To je bilo najvažnije iskustvo u mom životu, u smislu razvoja kao kazališnog čovjeka, ali i kao osobe. Rusija me odgojila, preodgojila, razvila, bacila u vatru, izvrnula naglavačke, fokusirala, promijenila i naučila me da preživim.

Bio je to jedan od najtežih i najljepših perioda u mom životu. Četiri godine života u tom gradu izgradile su me kao osobu, ali i kao redatelja. Naravno da me odgojila i formirala i Umjetniča akademija u Osijeku, na kojoj sam diplomirala glumu i lutkarstvo 2008. godine. I ZKM čiji sam bila polaznik od 10. godine svog života. Ali Rusija je to uradila ne nekom drugom nivou, ipak sam četiri godine živjela u tuđini, i to ruskoj tuđini, u kojoj se ne živi nimalo lako, periodično i na rubu egzistencije.

Rusija me natjerala da se naučim izraziti tako da me se razumije. Naravno da je »ruska škola« utjecala, kao i svaka škola što utječe, ali mogu danas reći da sam se formirala sama. Nakon svih škola, i to godinama nakon. I ne, ne pripadam više nijednoj školi, nijednom pravcu, nijednoj umjetnosti. Mislim da je danas najbitnije brisati granice između nazivlja poput lutkarstvo, drama, novi cirkus, suvremeni ples. Za mene je kazalište mjesto u kojem netko nešto želi reći, ima gladnu potrebu da o nečemu progovori, a sve ostalo je forma.

Rad sa studentima

Godine 2013. zapošljavate se na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, na kazališnom odsjeku (smjer gluma i lutkarstvo), a 2017. postajete i docentica. Što je ono najvažnije što nastojite prenijeti vašim studentima i studenticama?

– Jako je to teško reći u jednoj rečenici. Pedagogija je nešto jako suptilno i nešto što jako ovisi o mnogo faktora. Svaki student je individua za sebe, svakom treba nešto drugo da ga se otključa, da ga se raskopa i da on sam pronađe u sebi sve što treba naći. Na akademiji ja ne režiram, ili se barem trudim. Pokušavam naučiti studente da sami stvaraju, kreiraju i pronalaze mjesta u sebi koja će im kasnije biti oslonac za dalje. Sigurna mjesta u kojima je sve moguće i u kojima prvenstveno žele nešto reći.

Kakvo je vaše mišljenje o trenutačnoj situaciji u hrvatskom lutkarstvu?

– Ide na bolje.

“Svi smo gladni zagrljaja, bliskosti, ljubavi, povezanosti, razumijevanja. I svi se toga u isto vrijeme bojimo”