RIJEKA – U Galeriji Kortil predstavljena je nova, šesta zbirka pjesama Branke Arh »Tako čitaj: nekako od iza« u izdanju čabarskog ogranka Matice hrvatske, s popratnim crtežima akademika Đure Sedera. Uz autoricu koja je pročitala odabrane pjesme, gosti su, govoreći o novoj zbirci, zaključili kako se radi o pjesmama koje možemo okarakterizirati kao prozne poruke ili poeme s elementima liričnosti, a tematiziraju riječ i pisanje.

Na samome početku urednik knjige Ivan Janeš istaknuo je dugogodišnju i dobru suradnju između njega i autorice, koja je započela izdavanjem svoje prve zbirke u rodnome Tršću. Kako kaže, ona nije nikad zaboravila svoj rodni kraj, svoj Gorski kotar, a potvrda toga je njezina uporaba govora Tršća u poeziji, jednog od nekoliko mjesnih idioma govora čabarskoga kraja koji su zaštićeni oznakom nematerijalnog kulturnog dobra. Nova zbirka Branke Arh, napominje, pisana je na književnom jeziku, grafički ju je uredila Vesna Rožman, a likovno ju je obogatio akademik Đuro Seder. Kao i sve prijašnje zbirke, vjeruje da će i ova postići uspjeh kod kritičara i kod publike.

Prostor od riječi

Kako je recenzentica mr. sc. Milica Žužić kazala, uputa za čitanje koju imamo već u samome naslovu, »čitaj nekako od iza«, dopušta fleksibilnost u razumijevanju te znači izlaženje iz uobičajenog značenja riječi, odnosno čitanje ispod riječi, davanje drugoga smisla riječima, znači graditi metaforu.

– Ovaj je rad poema stvorena ulančavanjem dijelova, posljednjeg i prvog stiha, pa je tako završni redak ujedno i početni redak sljedećega dijela. Izgrađen je cijeli jedan prostor od riječi i prisutni su raznoliki pripadnici nestvarnosti. Iako su likovi brojni, od kojih je Uor primjerice već poznat Brankin lik koji luta, samotnjak je, sudara se sa stvarnošću i ne pripada joj, protagonist je moćna, oživljena riječ. Njoj je dodijeljena uloga glavnog lika i tvori jednu novu paralelnu stvarnost; dana joj je ovlast da stvori sve ono za što se u danom trenutku stvori potreba, rekla je Žužić. Nadodala je i kako je ritam jasna kvaliteta ulančanog teksta i stihova koji se nižu jedan za drugim, još više kad se čita naglas. Također, ima i ludičkih mjesta koja razbijaju ozbiljnost u tekstu te ustaljenog toposa bjeline koja »pritišće« značenje.

Redovna profesorica u miru s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, prof. dr. sc. Danijela Bačić-Karković, na početku svojega izlaganja osvrnula se na nekolicinu prisutnih koji su »ispali iz Fabrijeve kabanice«, Brunu Sumberac, Mariju Končar-Vukušić i Branku Wolf, zapravo autoricu Branku Arh djevojačkog prezimena, koji su davne 1962. godine sudjelovali na književnim večerima, a sada su se sasvim slučajno našli ovdje.

Također, istaknula je činjenicu da je u časopisu Riječka revija iz 1967. godine pronašla autoričine prve dvije pjesme, dirljive, vulnerabilne, buntovnog karaktera. Autoričina je bibliografija, kaže, impresivna, a svakako treba napomenuti i da je uspjela spojiti umjetničku crtu koju nosi u lirici s kritičkim pristupom likovnosti, stoga se radi o paralelnoj liniji produktivnosti.
Kako je dalje napomenula, kod autoričine četvrte zbirke primijetila je i napisala da bi se uslijed takve produkcije moglo dogoditi da autorica uđe u slijepi prostor ente gromače, no ova je zbirka potpuni ‘novum’.

Kopernikanski obrat

– U posljednjoj zbirci dogodio se kopernikanski obrat, riječ koja je dosad bila alatka i oruđe koje održava na životu i obnavlja jednu ljubav koja se više ne može obnoviti, sada postaje predmet bavljenja. Riječ se razlaže u niz preoblika, te se govori o stihu, rečenici, krhom stihu i rečenici, papiru, o stihu koji je u glavi i stihu koji je na papiru, dakle, o semantizaciji vještine pisanja. Činjenica da pisanje postaje tema, što se događa u suvremenom postmodernističkom romanu, nije novina, ali jest kod Branke. Uputila se u tehnološki svijet gdje tehnologija postaje sama sebi svrhom, ali ne do kraja. Ne uspijeva istjerati svojeg voljenoga, imaginiranoga, nadomještenoga, stotinu puta izmaštanoga, iz novog prostora radnoga stola koji postaje tema, i zato postaje relaksirana od patosa, relaksirana od baladesknoga tona koji je prisutan u prvim zbirkama. Rečenica postaje prozna, više nije uskotračna stihov(a)na poruka, već prozna poruka, poema, iako još uvijek zadržava neke elemente liričnosti.

– Taj zaokret od riječi kao estetizacijske alatke na riječ ili pisanje ili fakte kao ono što postaje predmet, kod nje je stvorilo zafrkantsku notu, pa se igra s pisanjem. Zbirka sadrži paradoksno, nonsensno, fantazmagorično i apsurdističko. Naljutit ćete se na neke stihove, pročitat ćete ih tri puta i neće vam biti jasni. Sama autorica kaže za neke stihove da nije sigurna je li to ono što hoće reći, stoga možemo reći kako je poštena u svojem stvaranju. Ona ne igra, ne glumi, nego se prepušta jednoj alkemiji riječi do kraja, pojasnila je Bačić-Karković.

Svoje temeljito eruditsko izlaganje o posljednjoj zbirci i stvaralaštvu Branke Arh završila je riječima žaljenja što, kako kaže, na nedavnom 26. pulskom sajmu knjiga nije bilo Brankine nove knjige i što je time izostala mogućnost da autorica u dijalogu bude javnosti predstavljena cjelinom svojeg bogatog pjesničkog poslanja, tim više što je u Istri prisutna punih dvadeset i pet godina te vrlo zapažena likovno-kritičkim i selektorskim angažmanom.