U Münchenu, jednog kišnog dana sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, muškarac i žena upoznaju se sasvim slučajno u lokalnom baru u koji se ona sklonila od kiše. Tako je započela ljubavna priča u samom startu osuđena od okoline: Emmi je šezdesetogodišnja udovica, majka troje odrasle djece koja radi kao čistačica, a Ali je dvadeset godina mlađi marokanski radnik koji slabo govori njemački jezik. Ovim rečenicama riječko Art-kino najavljuje svoj posljednji ovogodišnji program – film »Svi drugi se zovu Ali« (»Angst essen Seele auf« ili »Strah izjeda dušu«) njemačkog redatelja Rainera Wernera Fassbindera (film se u suradnji s Goethe-Institutom Kroatien prikazuje u nedjelju 29. prosinca, u 19 sati, uz slobodan ulaz za sve posjetitelje). Jedan od najemotivnijih filmskih naslova enfant terriblea Fassbindera nije slučajno odabran za sam kraj godine.

Ovaj film, naime, slavi punih 50 godina od svoje premijere u Cannesu gdje je dobio nagradu međunarodne filmske kritike i koja ga je proglasila jednim od najboljih filmova iz 1974. godine. Inspiriran melodramskim klasicima Douglasa Sirka »Sve što nebo dopušta« i »Imitacija života«, film pokriva širok spektar žanrovskih tema: od nedopuštene ljubavi preko društvenih predrasuda, sve do neizbježnog sukoba s okolinom.

U najavi Art-kina piše: »Godinu obilježenu kolektivnim predrasudama i masovnim ludilima prigodno privodimo kraju u melodramatskom tonu u Kino klasik programu filmom ‘Svi drugi se zovu Ali’ Rainera Wernera Fassbindera koji ove godine obilježava pedesetu godišnjicu. Priču o upoznavanju i braku između starije njemačke čistačice Emmi (Brigitte Mira) i mladog marokanskog mehaničara Alija (El Hedi ben Salem) koji isprva nailazi na osudu, prezir i podsmijeh obitelji i zajednice, da bi s popuštanjem vanjskog pritiska nastupio onaj unutrašnji što njihov odnos stavlja na kušnju, ovaj neumorni i prerano preminuli kazališni i filmski redatelj te dramski pisac (više od 40 filmova i dvije televizijske serije u 15 godina) snimio je u svega 15 dana, u pauzi između filmova ‘Martha’ i ‘Effi Briest’ (svi 1974.), a upravo je njime ostvario svoj prvi međunarodni uspjeh.

Inspiriran melodramskim klasicima ‘Sve što nebo dopušta’ iz 1955. godine (veza između starije udovice i mladog muškarca obilježena dobnim i socijalnim razlikama) i ‘Imitacija života’ iz 1959. (rasni i klasni odnosi) Fassbinderovog omiljenog redatelja Douglasa Sirka, što je možda i razlog neuobičajene nježnosti kojom je odnos Emmi i Alija prožet, no film ipak u prepoznatljivom redateljevom gorko-ironičnom tonu oštrije kontrastira temu nepoželjne ljubavi i snažnije ističe motive napetosti između zaljubljenika i okoline, podcrtavajući time ksenofobiju, u ovom slučaju, bavarske zajednice.«

Za razliku od Sirkove bogate udovice, Fassbinderova Emmi ostarjela je čistačica, čiji društveni položaj nije puno sigurniji od Alijeva. Zanemarena od djece, siromašna i bez prijatelja, Emmi je nevidljiva u društvu koje u njoj više ne nalazi korist niti prijetnju. To će se promijeniti onog trenutka kada zakorači izvan granica kojima ju je to isto društvo prešutno omeđilo. No čak i kao meta društvene osude, Emmin je položaj privilegiran u odnosu na Alija. S druge strane, Alijeva mladost i seksualna potencija njegova su valuta. Upravo u tom odnosu uzajamne nadmoći i nemoći leži potencijalni uspjeh njihove veze. Kako se navodi u osvrtu Kinoteke, nevidljive granice koje je nametnulo društvo Fassbinder čini neumoljivo vidljivima u odnosu likova i prostora koji se nad njima nadvija i sputava ih, hijerarhijski ih raspoređuje i konačno odstranjuje od drugih ljudi. Emmi i Ali potpuno su izolirani i pod nadzorom. Susjede na stubištu, prodavač iz lokalnog dućana, Emmina djeca ili konobari lokalnog kafića – svi oni poput nadzornih kamera zadiru u privatnost Emmi i Alija, držeći ih na strogoj distanci. »Nitko ne može živjeti bez društva«, reći će Emmina kolegica saževši mehanizam isključenja i prihvaćanja kojim društvo kontrolira odmetnute elemente. Istovremeno, društvena igra autsajdera i insajdera neminovna je i cirkularna. Da bi zajednica bila zajednica, ona nužno mora imati drugoga kojem je pristup zabranjen.

Kao i u svojim mnogim drugim filmovima, Fassbinder koristi motive ksenofobije i marginalizacije osoba koje svojim rasnom ili etičkom pripadnošću, odnosno emocionalnim ili seksualnim sklonostima odskaču od dominantne matrice, kako bi uputio na činjenicu da se društvo koje je preporođeno »ekonomskim čudom« nakon Drugog svjetskog rata još nije obračunalo s duhovima nacističke prošlosti, a čiji su se odjeci osjećali još u vrijeme nastanka filma, dvije godine nakon Münchenskog masakra 1972. (teroristički čin koji su izveli palestinski teroristi na predstavnike izraelskog olimpijskog tima tijekom ljetnih Olimpijskih igara), na koji se u nekim prizorima također aludira.

Ovim povodom valja podsjetiti i na njemačko-američkog redatelja danskog podrijetla Douglasa Sirka (1897. – 1987.), čiji su filmovi inspirirali Fassbindera. Godine 1960. nominirana za Oscar u kategoriji najbolje sporedne glumice, u kojoj su nominacije osvojile i Juanita Moore i Susan Kohner, obje iste godine nominirane i za Zlatni globus, koji je naposljetku dodijeljen Kohner, sjajna Sirkova melodrama »Imitacija života« adaptacija je istoimenog romana Fannie Hurst, koji su u scenarij pretočili oskarovka Eleanore Griffin i cijenjeni Allan Scott. Ujedno je riječ i o prepravku istoimenog crno-bijelog filma Johna M. Stahla iz 1934. godine, jednoj od komercijalno najuspješnijih holivudskih melodrama 50-ih godina prošlog stoljeća koja predstavlja klasično žanrovsko ostvarenje i za realizaciju kojeg je Sirk nadahnuće pronašao u djelovanju onodobnog pokreta za građanska prava američkih crnaca. Upravo zahvaljujući Sirkovu izuzetno sugestivnom i nadahnutom autorskom rukopisu, obilježja kojeg su rafinirani vizualni prosede, stilsko bogatstvo, koloristički raskošna fotografija Russella Mettyja koja efektno dočarava paletu emocija i tjeskobu ženskih likova, učinkovita uporaba scenografije, fotografije i mizanscene te odličan rad s glumcima, film je uspio publiku ponovo privući melodrami, kao i aktualnom učiniti temu međurasnih odnosa, koja je dotad u Hollywoodu bila većinom izbjegavana. Iako mu je kritika u vrijeme premijere zamjerala zbog pretjerane melodramatičnosti i posezanja za kičem, u naknadnim revalorizacijama i kritičari su ga počeli hvaliti, do te mjere da se i danas drži jednim od najuspjelijih ostvarenja opusa Douglasa Sirka.

Često stvarajući na temelju psihološki i narativno izrazito klišeiziranih scenarija, stilskom je virtuoznošću Sirk utjecao na kasnije redatelje, za što je publicističkim i redateljskim radom uvelike zaslužan upravo Rainer Werner Fassbinder, njemački redatelj, scenarist, glumac i dramatičar (1945. – 1982.). Beskompromisno problematizirajući odnose moći na najintimnijoj egzistencijalnoj razini te izloženost društvenoj represiji, posebice pripadnika manjinskih skupina, Fassbinder 1970-ih postaje jednim od najuglednijih predstavnika novoga njemačkog filma, a punu međunarodnu afirmaciju stječe visokobudžetnom trilogijom o poratnoj SR Njemačkoj, metaforički utjelovljenoj u ženskim protagonistima: »Brak Marije Braun« (1978.), »Lola« (1981.), »Čežnja Veronike Voss« (1982., Zlatni medvjed u Berlinu), kojima je srodna ratna priča »Lili Marlen« (1981.). Po mnogim kritičarima, ključno je djelo njegova opusa televizijska serija »Berlin Alexanderplatz« (1980.), fascinantna adaptacija istoimenog romana Alfreda Döblina. Vrlo plodan i stilski raznovrstan autor, intenzivan i opor kroničar Njemačke od kraja 19. stoljeća do suvremenosti, no ponajprije zainteresiran za individualne sudbine, Fassbinder je jedan od najznačajnijih svjetskih redatelja 1970-ih godina. Djelovao je i u kazalištu – bio je član Action-Theatera u Münchenu, a 1968. suosnivač je više antiteatarskih skupina. Od 1969. je kazališni redatelj u Münchenu, Bremenu, Berlinu, Nürnbergu, Frankfurtu, Bochumu i Hamburgu, a režirao je i radiodrame te televizijske drame i serije. Sedamdesetih godina vodio je Theatar am Turm u Frankfurtu.