Akademik Josip Bratulić, hrvatski filolog, povjesničar književnosti i kulture, naš je sugovornik u povodu 1600. godišnjice smrti sv. Jeronima, prevoditelja Biblije na latinski jezik, čuvene Vulgate.

Razgovarali smo o tome je li sv. Jeronim, rođen u Stridonu sredinom 4. stoljeća, doista bio Dalmatinac, kako je Vulgata utjecala na kulturnu integraciju europskih naroda i odnosu naših glagoljaša prema sv. Jeronimu, crkvenom naučitelju.

– Sveti Jeronim je sam za sebe napisao da je rođen u Stridonu (oko 347. – umro u Betlehemu, 420.), gradu koji je bio na tromeđi Italije, Dalmacije i Panonije. O svojem zavičaju i o Dalmatincima imao je zapravo dosta loše mišljenje, odnosno kao da ih nije primio kao svoje. O tome kako je dobio ime Dalmatinac, rekao je jedan od njegovih protivnika u Rimu na grčkom jeziku, nazvavši ga Hieronymus apò tis Dalmatias – Jeronim Dalmoš! Moramo znati da je u Jeronimovo vrijeme opći i zajednički jezik i u Rimu među intelektualcima bio grčki. To vidimo i po Jeronimovu prezimenu. Otac mu je bio Eusebius, a on sam, kada se krstio s 18 godina, uzeo je ime Hieronymus, što znači Sveto ime. To da je bio iz obitelji u kojoj se vjerojatno govorilo grčkim jezikom, ne znači mnogo jer grčki jezik tada je bio glavni jezik u komunikaciji. Upravo to je karakteristika Rimskoga Carstva toga vremena, tj. ono se proširilo, da tako kažemo, po cijelome svijetu, te je znanje i latinskoga i grčkoga bilo potrebno.

Jeronimova Vulgata

Kad je papa Damas Jeronimu povjerio prevođenje Biblije, on ju je preveo na onaj latinski koji je bio općenito poznat, tj. razgovorni. Zato se taj prijevod općenito naziva Vulgata. Grčki se naziva Septuaginta – Sedamdesetorica, jer su taj s hebrejskoga, prema legendi, prevela sedamdesetorica (LXX) učenih Židova koja su govorila grčki. Nakon progonstava Židova, Židovi su prihvatili jezik naroda u kojem su živjeli, a hebrejski su znali pismoznanci. Vulgus znači puk, narod, a vulgatus ono što je prošireno, poznato među ljudima. Intelektualci su tada općenito govorili grčkim jezikom; rimski pjesnici su odlazili u Grčku kako bi upili grčki jezik, jezik grčke filozofije, Homera, pjesnika i dramatičara kako bi na »kalup« grčkoga jezika priveli latinski, osobito onaj kojim se služe u književnosti. Sveti Jeronim je krenuo obrnutim putem. Krenuo je od grčkoga i drugih istočnih jezika koje je znao da bi preveo, promovirao i proširio Bibliju na onom jeziku koji se općenito sve više u Rimskom Carstvu govorio, kojim je govorio običan puk, a to je već tada u Rimu i Italiji bio latinski jezik. Zato se njegov prijevod naziva Vulgata.

I prije njega se Sveto pismo prevodilo, postojala je tzv. Vetus Latina, osobito Novi zavjet. Sveti Jeronim je također započeo s Novim zavjetom, ali kasnije je ponovno preveo i Novi i Stari zavjet, dakle cijelo Sveto pismo. U tom smislu, on je stvarno latinski jezik uvrstio u najvišu razinu, tj. kao liturgijski jezik. Nakon sv. Jeronima i pape, i svi drugi pišu svoje poslanice na tome jeziku.

Sjetimo se, nešto slično dogodilo se i ranije sa sv. Augustinom. I on je potekao iz sredine koja je znala i grčki i latinski. Također je prihvatio latinski jezik, ali se uvijek smatralo da je došao s Istoka i njegov latinski bliži je klasičnoj latinskoj književnosti. Jezik Jeronimove Vulgate u temeljima je crkvenoga latinskoga kakav se kasnije razvio u djelima zapadnih crkvenih otaca. S Jeronimovim prijevodima Biblije započinje zapadna kršćanska katolička tradicija Svetoga pisma na latinskom jeziku.

Želite reći da je sv. Jeronim na velika vrata uveo latinski jezik.

– Da, u Katoličku crkvu. Septuaginta, tj. grčki prijevod Svetoga pisma, bio je prijevod koji je tada svima služio. Imali su ga i sv. Jeronim i sv. Augustin i drugi. Ali Bibliju je trebalo proširiti među onima koji nisu znali grčki, dakle u onaj jezik koji se među narodima u Rimskom Carstvu širilo. Tko nije znao jezik, nije mogao obnašati nikakvu državnu službu. Oni s kojima se Jeronim družio i s kojima je radio govorili su i izvan italskoga prostora latinski. Tako su latinizirani Iliri, Kelti i drugi narodi širom Carstva.

Sveti Jeronim je bio sposoban upravo zbog toga jer je znao mnogo jezika i bio iznimno obrazovan, jer je od mladosti putovao, jer je bio ljubitelj knjiga. Prevodio je ne samo s grčkoga, što mu nije bilo teško, nego i s drugih jezika na kojima su biblijski tekstovi bili napisani. On je sve to promislio i oblikovao na onaj jezik koji je bio svima razumljiv. Osim toga, metaforika Biblije nije bila zapadna, nego istočna. Iza svake riječi krije se više značenja i trebalo ih je odgonetnuti i na pravi način oblikovati. To je bio zadatak toga novog prijevoda koji je trebala prihvatiti i Rimska crkva u službenim spisima i u liturgiji, na sastancima vjernika. Trajni trag takvoga prihvaćanja latinskoga jezika je rumunjski jezik. Sveti Jeronim je prijevod svetih knjiga radio dugo i sastavio ga je na visokoj jezičnoj razini.

Na Istok je prvi put otputovao 372. godine. Kada se vratio u Rim, bio je tajnik pape Damasa, a nakon papine smrti bio je prisiljen napustiti Rim i preseliti se u Betlehem. Čak se mislilo da će Jeronim biti izabran za papu, ali nije se svidio onima koji su ga doživjeli kao čovjeka nagle naravi. U Betlehemu je proveo ostatak života, osnovao samostan za muškarce, ali i za ugledne žene koje su ga slijedile i došle u Betlehem. Studirao je i prevodio, komentirao biblijske knjige i pisao mnogobrojne poslanice svojim prijateljima. Ondje je dovršio svoj prijevod Biblije na običan, među pukom proširen latinski jezik, koji je ušao u temelje svih prijevoda na narodne jezike. Osim staroslavenskoga, jer su taj prijevod s grčkoga učinila Sveta braća, Ćiril i Metod.

Temelji književnosti

Kasniji su redaktori toga prvotnoga prijevoda, naši glagoljaši, pojedine izraze preuzimali s latinske Vulgate. Jeronim je biblijske tekstove tako oblikovao da to bude lijep jezik, ali također jezik koji se može lako razumjeti, zapamtiti i napamet prenositi.

Prevodio je i s hebrejskoga jezika?

– Znao je i hebrejski i prevodio, zapravo bolje je reći zagledao jesu li oni koji su prevodili s hebrejskoga na grčki, na Septuagintu, točno razumjeli i prenijeli tekst ili su negdje u izrazu ili smislu pogriješili. Živio je tamo gdje su ljudi još znali hebrejski, a tih je bilo malo: to su bili samo pismoznanci. Ostalima je taj sveti tekst pročitan na hebrejski i onda riječ po riječ prevođen na njima razumljiv jezik: aramejski, koji je prevladao među Židovima kao razgovorni i pisani jezik.

Bilo ih je u Jeronimovo doba koji su na hebrejskome jeziku znali biblijske knjige napamet, i jedan Jeronimov poznanik pristao je da jedan tekst (knjigu o Tobiji), koji nije bio sačuvan u pismu, Jeronim zapiše prema diktatu i uvrsti u svoju Vulgatu. Tako je ta knjiga bila spašena i ušla u Bibliju koju je Jeronim sastavljao. Brojni su proučavatelji Biblije biblijske tekstove znali napamet. Znali su ih i veliki propovjednici poput sv. Augustina, i to nije bilo neobično, znao ih je i sv. Jeronim. I u naše vrijeme neki znaju cijelo Sveto pismo napamet, a neki koje sam i ja poznavao, znali su cijeloga Homera na grčkom jeziku.

Kažete da je u temeljima europskih govora prijevod Biblije na te jezike.

– Mi imamo Sveto pismo iz vremena kad smo ušli u europsku i kršćansku civilizaciju, tj. imamo prijevod Novoga zavjeta Svete braće Ćirila i Metoda. Većina nas smatra da je sv. Ćiril izumio glagoljicu, osobito pismo koje ima u nazivima slova posebnu teološku formulu koju iščitavamo iz naziva slova. Az, buki, vjede, glagoli, dobro, est… Ja koji znam slova, knjigu, govorim da je dobro veoma živjeti na zemlji… Slovo – Logos je i Gospodin Bog, odnosno Isukrst. Sloviti znači govoriti, a oni koji govore tim jezikom zovu se Slovjene. Tako je to nazivlje slova doista pohvala ili u nekom smislu dar Slavenima, dar slova, ali i uređenoga jezika na kojem je isto tako svet dar – prijevod izabranih odlomaka Novoga zavjeta za liturgiju, a zatim i cijeloga Svetoga pisma, Staroga i Novoga zavjeta.

Kad su govorili: ‘Iskoni bje Slovo, Slovo bje u Boga i Bog bje Slovo…’ – to se usjeklo u pamet svima koji su učili slova. U osnovici i naši stari prijevodi, u misalima i brevijarima, potječu velikim dijelom upravo iz toga prvotnog prijevoda Svetoga pisma na slavenski jezik kako su ga pismom oblikovali sv. Ćiril i njegov brat sv. Metod. Dakle, Sveto pismo je u temeljima nacionalnih književnosti, u slavenskih ćirilometodski prijevod, u drugih europskih naroda latinski prijevod Svetoga pisma sv. Jeronima u prijevodima na nacionalne jezike. U dubini gotovo svih onih naroda koji su se za širi puk odlučili na svoj materinski jezik prevesti Sveto pismo s latinskoga jezika. Neki su to učinili i s grčkoga, s više ili manje uspjeha, i tako nastaju europski književni jezici. U temeljima je europskih književnih jezika prijevod Biblije. Nije bilo drugoga teksta koji bi tako oblikovao svijesti, metaforiku, prikaz onoga prirodnog poimanja – nebo, zemlja, voda, život uz rad, u obitelji i zajednicu itd. U Bibliji je sve na neki način oblikovano tako da se lako prihvaćalo, slikovito je i puno skrivenih sadržaja koji se razmišljanjem otkrivaju u jednoj drugoj, duhovnoj dimenziji.

​Štit glagoljaša

Svetoga Jeronima naši su glagoljaši od 12. stoljeća smatrali tvorcem glagoljice i prevoditeljem Svetoga pisma na slavenski jezik. Bio im je svojevrsni štit.

– Vrlo lako im je to bilo prihvatiti. Danas znamo da je sv. Jeronim živio prije nego su Slaveni i Hrvati došli u svoju noviju postojbinu, i da je 420. godine umro. Slaveni su, dok je on živio i djelovao, bili još daleko od naših krajeva. U jednom svojem tekstu sv. Jeronim kaže da je za svoj narod preveo Bibliju. Kada su glagoljaši došli do podatka da je Bibliju preveo za svoj narod, nisu mislili ni da je on rođenjem Latinac, niti da su njihovi preci, Slaveni odnekuda ovamo došli. Sveti Jeronim je smatran našim Dalmatinom, i glagoljaši su za njega, u svojim tekstovima, knjigama i hagiografijama – od kojih su prve bile tiskane u Senju i u Rijeci – pisali da je on »dika i poštenje… hrvackoga jezika«. Imenom sv. Jeronima zaštitili su svoje pismo, knjige i tekstove. Na Zapadu je to bilo lako prihvatiti, tako da je glagoljica nazivana »littera Hieronymiana« – Jeronimovo pismo.

Kada su Metodovi učenici protjerani iz Moravske i mnogi došli na dvor bugarskoga kneza, oni koji su željeli znati što piše u slavenskim knjigama, a to su bili bizantski svećenici na dvoru bugarskoga kneza, naredili su da se ti glagoljični tekstovi prepišu, preslove s glagoljice u grčko pismo koje danas zovemo ćirilica. Spoznali su da su tekstovi Biblije pravovjerni, a na grčkom pismu, ćirilici, bit će prihvatljivi i Bizantskoj crkvi. Ćirilica nema veze sa sv. Ćirilom. Ona je grčko pismo, ne samo ovo koje znamo, nego i ono staro koje se i danas piše velikim slovom, tj. verzalom. U velikim slovima u starim tekstovima ne biste prepoznali što je staroslavenski, a što grčki tekst. Znakove za slavenske glasove kojih nije bilo u grčkom pismu preuzeli su iz glagoljskoga pisma. Tako zapravo imamo za isti jezik, za iste tekstove, od ranoga početka dva slovopisa – glagoljicu i ćirilicu.

Znamo da je ćirilica kod Hrvata vrlo rano prisutna. Imamo Supetarski ulomak iz 11. -12. stoljeća na kojem je jedan redak napisan ćirilicom – Amen, a drugi redak glagoljicom – Jakov, na istom kamenu. Čak i na Bašćanskoj ploči su pojedina slova iz toga ćiriličkog pisma, kao što su o, m i neka druga. Glagoljaši su očito znali i jedno i drugo pismo i nije im bilo teško i jedno i drugo čitati, prepisivati i pamtiti, upotrebljavati. Povaljska listina cijela je napisana tim pismom.

Dakle, glagoljaši su zbog Jeronimove rečenice, koja je krivo shvaćena – da je Jeronim za svoj narod preveo biblijske tekstove – mislili da se ono što je on preveo sačuvalo na glagoljici. Svetom Ćirilu su onda pridodali isti tekst napisan na grčkom pismu koje i danas zovemo ćirilica. Na našem prostoru očito je i jedno i drugo pismo u ono vrijeme bilo udomaćeno.