Vinkovci su tijekom svoje bogate povijesti iznjedrili dvojicu rimskih careva, ali i brojne poznate pisce, skladatelje, glumce, slikare, glazbenike i sportaše. Govoreći o najpoznatijem liku današnjice u Vinkovcima, ne može se ne spomenuti ime Dubravka Matakovića koji slovi za jednog od najcjenjenijih strip-umjetnika u Hrvatskoj, ali i šire.

Svoje prve stripove objavljuje još 1984. godine, a do danas je iza Matakovića na tisuće nacrtanih stripova, objavljivanih u novinama, albumima ili na internetskim portalima. Njegov je kontinuirani rad prepoznat brojnim nagradama za strip, DORF mu je 2017. dodijelio nagradu za životno djelo, a odlikovan je i redom Danice hrvatske za zasluge u kulturi.

Od čuvenog Malog Ivice, do Crvenkapavice i Glištuna Gmižića, preko Protmana, Tetka Trinaestog i Lutajućeg reportera Zdene, Mataković je zasigurno svojim likovnim izrazom postao dio opće i popularne kulture čiji se likovi, kao i sam autor, nerijetko pojavljuju u kvizovima i križaljkama.

Kao kruna 40 godina dugog i plodonosnog stvaralaštva, Mataković je nedavno predstavio monografiju.

»Knjižurina«, kako ju od milja naziva, ima 640 stranica, teži 3 i pol kilograma, a uz pregled njegova stripovskog opusa, donosi i bogate grafičke priloge te potpunu bibliografiju. Iako u njoj nedostaje i nekolicina stripova koji su tijekom godina izgubljeni, čak i ukradeni, onih očuvanih bilo je i više nego dovoljno pa je monografija uspješno kompletirana.

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Kćerina ilustracija

Za početak, kako ste došli na ideju za izdavanjem monografije, koliko je trajala njena realizacija? I što ta knjiga predstavlja za vas?

– U stvari, nisam ja došao na tu ideju, već je to bila zamisao mog prijatelja i kolege, akademskog slikara Hrvoja Duvnjaka s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje zajedno radimo.

Rekao mi je prije nekoliko godina: »Idemo ti napraviti monografiju«. Pristao sam, iako u početku obojica nismo znala što hoćemo.

U životu sam radio svašta, ali kroz niz razgovora zaključili smo da to treba biti strip monografija jer je strip nekako najznačajniji u mome radu.

Godinu dana smo razvijali koncept, pregovarali s izdavačem, tiskarima i autorima koji će pisati o mome radu, prikupljali sredstva, a sve je, naravno, usporavala pandemija.

Tako su za knjigu tekstove pisali Goran i Paula Rem, Boris Beck, Marta Banić i Leo Rafolt koji je i urednik izdanja. Kolega s akademije Vjeran Hrpka napravio mi je fotoportret. Hrvoje, koji je na Akademiji bio mentor mojoj kćeri Diani, u tajnosti je naručio od nje ilustraciju, duplericu za dječji strip »Super Di«.

Sljedećih godinu dana smo radili na konkretnoj izradi knjige. Hrvoje, koji je radio oblikovanje i prijelom, natjerao me i da nacrtam još devet ilustracija, za svako poglavlje po jednu.

Prva inačica imala je dvjesto stranica više nego konačna, koja ima samo 640 stranica.

Svaki umjetnik će vam reći da mu je djelo važno u procesu stvaranja, i dok to gori, tada je sto posto posvećen tome. Kad završite s tim, nekako se ta vatra ugasi i ostane žar za nekim drugim, novim projektom. Knjiga je sada otišla od mene i neka se brinu o njoj oni koji je imaju u rukama.

Interesantno je što na omotu knjige nema naslova, nego je omot »samo crtež«, odnosno masovna scena sa svim likovima iz vaših stripova. Koja je bila ideja iza naslovnice i kako je monografija koncipirana?

– Tijekom naših razgovora, pričali smo i o naslovnici. Htio sam izbjeći klasičan izgled monografije s onim papirnatim omotom i sličnim stvarima.

Predložio sam slavonsku svinjokolju na kojoj su svi glavni likovi iz mojih stripova. Knjiga nema naslov, nisam htio remetiti crtež, a s obzirom da je namijenjena onima koji prate i vole moj rad, mislio sam da je ovako dovoljno, a na neki način je i originalno.

Između ostaloga, knjiga se baš zbog tog šarenila i bez teksta na koricama i hrbatu lijepo ističe u regalu kraj sabranih djela Krleže, Marxa, Tita i ostalih kompleta koje normalno kućanstvo treba imati.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Bez filozofiranja

Možete li nam ukratko opisati – kako nastaje jedan vaš strip, koliko vam vremena prosječno treba od ideje do realizacije? Imate li omiljene likove?

– S obzirom da najviše radim kratke stripove, iz tjedna u tjedan, nemam previše vremena za filozofiranje. Najvažnije mi je pronaći temu i oko nje onda gradim priču. Te kratke forme su najzahtjevnije jer ste ograničeni ne samo vremenom, već i malim brojem kadrova.

Zatim kreće skiciranje i na kraju konkretan rad. Za jednu tablu potrebno je nekoliko dana, nekada manje, nekada više, ovisno o tome koliko kompleksne crteže zahtijeva radnja.

Uvijek kažem da mi je omiljeni lik Glištun Gmižić. Izgradio sam mu određeni karakter koji je podatan za isfuravanje svih mogućih gluposti.

Strip »Zgode i nezgode Ante Pavelića«, iako još nije ni izašao, izazvao je brojne reakcije, ponajviše zbog naslova, iako nije temeljen na stvarnim događajima. O čemu je riječ u tom stripu? Što ste njime htjeli poručiti?

– Ne mislim njime ništa poručiti. Taj strip volim nazivati neznanstvenom fantastikom. Smješten je u blisku, distopijsku budućnost, a pojavljuju se izvanzemaljci iz drugog svemira, vampiri, zombiji…

Riječ je o priči s puno paralelnih radnji i zapleta i radim ga sebi za zabavu, a nadam se, kada jednom bude gotov, da će se i čitatelji zabaviti. Kada sam krenuo s tim, zapisao sam hrpu radnji koje će biti u stripu, a zatim ga povezao i uz nekakav tijek misli i bez nekog predumišljaja, priveo scenarij kraju.

Usput sam dodatno proširivao i još uvijek proširujem. Zbog monografije, pandemije, rata u Ukrajini, prelaska na euro i ulaska u Schengen, dosta sam bio odmaknut od rada na tom stripu.

Naravno, i zbog mnogih tekućih obaveza. Taj strip radim usput koliko stignem, nemam rokove, a i previše odlazim u detalje, tako da to traje. Osnovni scenarij od sto pedeset stranica se više nego poduplao.

Vaša su djela prenesena i na kazališnu pozornicu. U sklopu obilježavanja 90. obljetnice kazališnog života u Vinkovcima, u svibnju 2007., izvedena je praizvedba predstave »Iz Kabula s ljubavlju« koja je napravljena po motivima iz vaših stripova. Osim teksta predstave, potpisujete i scenografiju, kostime i glazbu. Kako je nastao taj projekt, pogotovo jer nije baš čest slučaj vidjeti strip u kazalištu?

– Kada je Ivica Zupković postao ravnateljem kazališta »Joza Ivakić« 2000. godine, odmah me zvao da napravimo predstavu sa stripom. Nismo imali pojma kako to napraviti, kako strip prenijeti na daske. Na kraju sam predložio da ne prenosimo strip, nego da napravimo predstavu po motivima iz stripa.

Naravno – o Glištunu Gmižiću. Nismo znali ni kome dati da piše tekst, tko bi to mogao vjerno prenijeti, pa smo se dogovorili da sam pokušam. Predstava »Iz Kabula s ljubavlju« nastala je u profesionalnoj produkciji, režirao je Stojan Matavulj, a glumili su Robi Ugrina, Tatjana Bertok Zupković, Nermin Omić, Ines Bojanić, Anita Schmidt i drugi. Tatjana je za ulogu Prcmilke Gmižić čak bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta.

To nije jedina predstava koju ste radili po vlastitim stripovima?

– Prva predstava nastala je 2007. godine, a nekoliko godina kasnije, Zupković je želio nastavak – »Iz Kabula s ljubavlju TU«. Zamisao je bila da se premijera održi, prema majanskom kalendaru, na sam smak svijeta o kojem se tada puno pričalo. Pozivalo se na predstavu pod sloganom »Provedite kraj svijeta u kazalištu«. Režirao je Dražen Ferenčina, a glumili su Draško Zidar, Tatjana Bertok Zupković, Vlado Andrić…

Promocija strip monografije Dubravka Matkovića u Laubi. Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Obitelj umjetnika

Vaš otac Joza Mataković bio je akademski slikar koji je, između ostalog, autor prepoznatljivog znaka i grba najznačajnije manifestacije tradicijske kulture i baštine – Vinkovačkih jeseni. S obzirom na odrastanje u obitelji umjetnika, jeste li odmalena znali da se time želite baviti?

– Pa, da. Negdje u osnovnoj školi sam to znao, nije me zanimalo ništa drugo, iako nisam bio štreber koji je samo crtao. Više sam volio vani s djecom ganjati loptu. Imam fotografiju na kojoj sam beba od mjesec dana, a tata mi je u ruku stavio kist, valjda me na taj način obilježio. A i kasnije sam uvijek imao njegovu podršku.

Režirali ste i kratki animirani film »Cigla«. Odakle inspiracija za bavljenje filmom, a i za ideju Cigle?

– Moram se opet vratiti na ranu mladost. Volio sam stripove, ali želja mi je bila baviti se crtanim filmom. Ta želja je s vremenom nekako popustila. Shvatio sam da osim puno vremena, rad na crtanom filmu zahtijeva i određenu tehnologiju, timski rad i ostalo što mi je bilo nedostupno. Puno godina kasnije, Krešimir Zimonić, prijatelj i kolega koji je jedno vrijeme bio umjetnički direktor u Zagreb filmu, nagovorio me da napravimo animirani film. To je ostala jedna takva epizoda.

Profesor ste na Umjetničkoj akademiji u Osijeku na studiju ilustracije. Kako vam je raditi sa studentima i jeste li ikada mislili da ćete nekad predavati na Akademiji?

– Nisam o tome razmišljao, većinu radnog vijeka sam bio u statusu samostalnog umjetnika, a neko vrijeme prije rada na Akademiji radio sam u vinkovačkom kazalištu Joza Ivakić.

Nisam čak ni znao da tamo imaju strip. Odazvao sam se na poziv Hrvoja Duvnjaka koji je kasnije inicirao moju monografiju. Tada je strip, odnosno Grafičko pripovijedanje, kako se zove kolegij, bio izborni, a uskoro je pokrenut sveučilišni diplomski studij Ilustracija na kojem je taj kolegij obavezan.

U međuvremenu je petero studenata diplomiralo na stripu, a nekoliko trenutačno priprema diplomski. Neki studenti znaju biti zatečeni jer dođu na studij ilustracije, a tamo ih dočeka i strip s kojim nisu imali iskustva. S njima treba početi ispočetka, od osnova. A ima i onih koji su već prije crtali stripove i s njima je jednostavnije.

Radi i kao profesor stripa na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Staro mi je bolje

Osim stripa i crtanja, poznati ste i u glazbenim krugovima, pogotovo jer ste aktivno sudjelovali u stvaranju nove vinkovačke rock scene u bendovima Burgija, The Užas, i Špilšul krajem sedamdesetih, kada se formirala autentična garažna scena. Kakve uspomene imate iz tog perioda?

– Prvi u tom nizu bili su Pogreb X i moj bend The Užas. Osnovani smo nekako u isto vrijeme, iako nismo znali jedni za druge. Kada je čovjek mlad, nema velikih briga, a tako je bilo i nama.

Važno je bilo skrpati nekakvu opremu, pronaći prostor i svirati. Ostalo je bilo provod, veselje i pokoja svirka. Tada se činilo da to traje, a u stvari smo se iz raznih razloga, zbog fakulteta, vojske, razišli nakon dvije-tri godine i počinjali s nečim drugim.

Osnivač ste i frontmen grupe Septica koja postoji još od 2003. U jednom starijem intervjuu, Septica je opisana kao vaša »uglazbljena produžena ruka stripovskih drugara, sličnomišljenika i strip karaktera«. Biste li se složili s tim opisom?

– Ne znam tko je to izvalio, ali ne bih se složio. Valjda su bend promatrali kroz moj rad na stripu. Septica nema veze sa stripovima, od početka sam želio to razgraničiti. Osnovna razlika je što stripove radim sam, a glazba je proizvod cijelog benda.

Planirate li nešto u povodu dvadesete obljetnice postojanja benda, možda novi album?

– Već dulje vrijeme radimo na novim pjesmama, trebamo još snimiti vokale i smiksati pa će biti i album. Nedavno smo s Croatia Recordsom dogovorili izdavanje singla i spota.

Kad već razgovaramo o glazbi, koji su vam najdraži bendovi?

– Ima ih puno koje volim, uglavnom su to stariji izvođači poput Rolling Stonesa, Beatlesa, Franka Zappe, Doorsa, Pink Floyda, Bowiea… Zauzelo bi mjesta da ih sada sve nabrojim. Što se tiče glazbe, nisam konzervativan, ali sve rjeđe naletim na nekog izvođača koji me impresionira, nekako se sve reciklira. Jako volim i jazz.

A najdraži film(ovi)?

– Opet su tu stari favoriti, »Amarcord« i drugi Fellinijevi filmovi, »Kum«, filmovi Davida Lyncha i Jacquesa Tatija. Slično kao i s glazbom, staro mi je bolje.

Da možete otići na večeru s bilo kojom osobom, živom ili mrtvom, tko bi to bio?

– Otišao bih sa svojim tatom na neki ljuti fiš-paprikaš.

I za kraj, koji su vam daljnji planovi za stripove, imate li ideju za nove junake?

– Radim i dalje to što imam ugovoreno, »Overkloking« i »Super Di« za Smib. U slobodno vrijeme, kojega je malo, pokušavam raditi na »Zgodama i nezgodama Ante Pavelića«, opsežnom grafičkom romanu koji, kako sam rekao, napreduje sporo zbog drugih angažmana. Nemam problema s idejama, već s vremenom.

Promocija strip monografije Dubravka Matkovića, Foto: Igor Kralj/PIXSELL