ZAGREB – U vrlo kratkom vremenskom razmaku u Zagrebu su premijerno izvedene dvije predstave koje svjedoče o hladnoći društva duboko prožetog različitim vrstama strahova i zatvorenosti. S jedne strane, Patrik Sečen u Teatru &TD govori o Wedekindovoj generaciji s kraja 19. stoljeća koja nam je suvremenija od tekstova nastalih u tekućoj godini, a prepoznatljiva je po tome što može dionizijski pulsirati uz elektroničku glazbu, ali njezini se članovi zapravo ne mogu jedni drugima emocionalno otvoriti. Kad se likovi Wedekindovih potencijalnih ljubavnika sretnu, njihov se promatrač okreće prema publici s natpisom: »Samo stoje i razgovaraju.«

Otuđenost se shvaća kao nešto tipično, normalno, potpisano milijunima u sebe povučenih ruku, skrenutih pogleda, progutanih rečenica. Čak ni kad dođe do scene najizravnijeg kontakta, seksa, izvanredno domišljato realiziranog plahim i opreznim penjanjem na visoke metalne ljestve dvaju nesigurnih protagonista erosa, to je tužni prizor nepremostive razdaljine, a ne sjedinjenja. S druge strane, mađarski redateljski egzilant Arpad Schilling u ZKM-u postavlja važnu priču o socijalnoj, dapače klasnoj sigurnosti koja se temelji na lažima i koja samim time proizvodi »neobjašnjivu« anksioznost privilegiranih. U oba slučaja, mladi ljudi trebali bi se spasiti od praznine odraslih, ali to se čini kao pothvat mnogo teži negoli zaraditi par milijuna eura. Jer ne živimo u »demokracijama«, nego u novcem zabarikadiranim strahovladama, čiju tvrđavu ne znamo ni uzdrmati, a kamoli srušiti.

Ljudi koji tiho govore

Čitava je ZeKaeM-ova predstava podešena na govor glumaca na mikrofon, tihe tonove nesretnog mrmljanja, govorenja sebi u bradu, u čašu vina. Diego, rafinirano pristojan otac i suprug u izvedbi Filipa Nole, središte je bogate buržoaske obitelji, ali i njezina glavna kukavica. Na samom početku večeri priprema mirisni rižoto za suprugu i objašnjava nam koliko joj se divi, ona sve radi, ona sve rješava, da bi na kraju predstave utonuo u monolog o tome koliko je ljudskog angažmana jednostavno propustio napraviti u svom životu, u što je uključen i odnos s vlastitim sinom.

Filip Nola igra ovog prekaljenog europskog buržuja (ne baš hrvatskog, jer naš krug buržoazije daleko je siroviji) sa savršenim omjerom decentnosti, samosažaljenja i samogađenja. Njegova supruga Clara (Nataša Dangubić) isto tako nosi najfiniju odjeću (kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin), a njeguje i osobni egoizam kao rijedak i egzotični cvijet koga čak želi »presaditi« u štićenice odgojnog doma (žrtve obiteljskog zlostavljanja, maloljetničke prostitucije i drugih oblika nasilja). Egoizam pritom smatra glavnim ženskim »osnaživanjem«.

Lik koji igra Dangubić napisan je tako da svim ostalim likovima bude na »mikroskopskom stakalcu« proučavanja, a njezina glavna dramska akcija je da prekida posao ugledne političke novinarke u korist volonterskog rada za koji nema ni znanje ni kvalifikacije, ali preočito njime »pere« i roditeljski i vlastiti osjećaj krivnje. Njihov sin (pogođeno u sebe zakopani Luka Knez) mora biti trofejno dijete koje studira u Londonu, iako mu se fućka i za studij i za London, samo se želi vratiti kući. Tu je i galerija dramaturški vrlo slabo razrađenih okolnih likova.

Unatoč čak dvjema dramaturginjama, Katarini Pejović i Karli Leko, likovi su mahom napisani i scenski realizirani nabačajno, nemotivirano, skečozno i međusobno nepovezano, no ipak su u ZKM-u dobili odličnu glumačku podršku. Nadežda Perišić Radović je hladna i sirova ravnateljica popravnog doma, tako pogođeno antipatična prema štićenicama da čovjek odmah od nje ustukne. Rakan Rushaidat pojavljuje se u sjajnoj minijaturi Clarinog brata u stalnim dugovima, ali zajedno sa svojom suprugom (još jednom odlična Petra Svrtan) zna profesionalno nažicati nevjerojatne sume novca za posudbu od sestre.

Nikolina Prkačin – glumica ogromne analitičke snage i scenske karizme, ovdje izazivački drska prema Clari na početku predstave – pojavljuje se kao Yvette, Clarina kolegica. Milivoj Beader je duh Clarina umrla oca, Zoran Čubrilo njezin je poslovni kolega. Dora Polić Vitez igra kratki prizor neuračunljive majke glavnog lika Diega. Doris Šarić Kukuljica je Clarina uzrujana majka. U malim rolama pojavljuju se i Dado Ćosić (zadužen za profesionalni monitoring rada popravnog doma) i Adrian Pezdirc (jedan od Clarinih prijatelja). Tu su i učenice iz popravnog doma: Lucija Milojčić, Lucija Parunov, Petra Novalija, Lucija Stanković, Laura Jajaš, Lora Štiglić, Tonka Ružić, Dora Matijević, Lucija Gagić, Ela Petreković, Lara Škaler, Sofija Lalić i Nea Gjurček.

Mudrost delinkventice

Ne samo prijelomnu, nego i glavnu ulogu čitave ZKM-ove predstave zapravo nosi vrlo sposobna i mlada Elizabeta Brleković kao Linda, najneposrednija štićenica doma za mlade delinkventice, točnije jedina osoba koja u ovoj oluji himbe ima kritički stav prema svemu što joj se »servira« i jedina koja skida pozlatu s trulih međusobnih odnosa unutar bogataške obitelji, kao i jedina koja se ne da izmanipulirati. Njezina uloga, međutim, nije redateljski dovoljno naglašena; naglasak je na bogatom bračnom paru.

Jer mnogi umjetnici zapravo su fascinirani opresorima, a ne donositeljima promjene. Scenografija Ivana Marušića Klifa i Nataše Kanceljak prostranu ZKM-ovu pozornicu dijeli na prostor suvremene kuhinje u desnom uglu, praznog tepiha u lijevom uglu te u pozadini smještenog glomaznog seta s kaučevima i foteljama. Obzirom da je jedan od ključnih elemenata izvedbenog pripovijedanja ove predstave snimanje likova mobitelskom kamerom, što ponovo obavlja Linda u gostima kod buržoazije, važnu ulogu igra i projekcijski prostor stražnjeg plana pozornice.

Atmosfera trosatne predstave je siva i pothlađena, glumci su daleko od publike, njihovi su glasovi posredovani mikrofonima, tako da se čini kao da gledamo ribice u akvariju. Mjehurići zraka koji od njih dolaze puni su gorčine. Jasno je da redatelj nastoji pokazati da se buržoazija bavi aktivizmom da bi oprala svoju savjest zbog manjka društvene i socijalne odgovornosti, ali ljudi (pa onda ni likovi) nikad nisu klišeji. Predstavi nedostaje montažna preciznost u povezivanju prizora (previše ih je i otvaraju previše tek naznačenih tema), kao i sposobnost sagledavanja momenta promjene, koji donosi (podigrani) lik Linde.

No Linda je za Schillinga samo »sredstvo« razotkrivanja općeg buržoaskog truleža. Srećom, glumačka ekipa odlučila je dodati – izvedbeno nadopisati – glumačko autorstvo gdje god se moglo, što u konačnici stvara vrijednu predstavu. Nataša Dangubić i Filip Nola napravili su vrlo detaljne studije svojih poraženih uloga, obilato ih autorski nadogradivši i vrlo pažljivo gradiravši, zbog čega predstava ima i emocionalnu potresnost. Mjestimično i tragičnost.

Ljudi koji više ne govore

U Teatru &TD redatelj Patrik Sečen i dramaturginja Karla Mesek drastično su i promišljeno skratili Wedekindovo »Buđenje proljeća« da bi nam pokazali puni Wedekindov prezir prema socijalnom licemjerju. Riječ je o piscu koji je proveo devet mjeseci u zatvoru zbog dvije šaljive pjesmice o Kaiseru, na mijeni devetnaestog u dvadeseto stoljeće imao vlastiti (čak i financijski vrlo uspješni) zajedljivi cabaret, objavljivao svoje drame vlastitom performerskom zaradom i bio poznat po dubokoj potrebi reformiranja teatra, primjerice u izjavi: »Kad scenu preuzme takozvani naturalizam ili doslovno bilježenje stvarnosti, pisci će postati agenti tajne policije, bolje rečeno više ih neće biti.«

Onoliko koliko Mesek dramaturški sažima radnju »Buđenja proljeća«, toliko je Sečen i redateljski stilizira. Mlada grupa protagonista okuplja se oko glazbenog miks-pulta, komunicirajući ritmom i pogledima, a ne jezikom škole, obitelji i crkve. Jedina scenografija su željezna kolica iz supermarketa, madrac u plastici i visoke ljestve, a prvo otkrivanje seksualnosti prikazano je točno onoliko protuintimno, automatizirano i depersonalizirano kako to ravnopravno oblikuju i suvremena pornografija i suvremeni katolički odgoj (jedni lažući da »otkrivaju sve«, a drugi lažući da u tome »nema ničega«).

I dalje će jedan Wedekindov lik (Moritz u izvebi Tonija Kukuljice) zbog striktne dresure ocjenama izvršiti samoubojstvo, jedna strogo odgajana, ali i prkosna djevojka će poginuti zbog posljedica abortusa – ni ne znajući kako i zašto je ostala trudna (Melody Martišković kao Wendla), Melchior (Rok Juričić) će dokučiti da seks nije zlo, ali ne i baš točno kako se prave mala djeca, dok će lik Ilse (Ema Šunde) bježati od kuće i pokušati modelirati za pare, da bi za tu nezavisnost bila višestruko kažnjavana. Lik Hansa u izvedbi Damiana Humskog postavljen je točno prema Wedekindovim slavnim »Razmišljanima o cirkusu«: kao lopta koja posvuda plesno odskakuje, s najvećom vrlinom elastičnosti (pisac ju je smatrao jedinim načinom preživljavanja), ali i s dimenzijom Wedekindove opsesije ljubomorom, scenama iz »Othella« u kojima ubija svoju vječito sumnjivu Dezdemonu.

Maknuta je homoerotična dimenzija Hansove povezanosti s vršnjakom Ernstom, kao i čitav homoerotični štih drame, na kojemu je svojedobno u ZeKaeM-ovoj režiji inzistirao Oliver Frljić. Svi su glumci mnogo više u onome što čine, u tijelu punom mladenačke snage koja nema kamo sa svojom žudnjom, baš kao ni sa svojom unutarnjom autentičnošću, negoli u replikama iz predstave, što odlično potcrtava »smrt jezika« (ili retoričku ispraznost) svijeta u kojem žive. S druge strane, Wedekind je i sam imao moralizatorsku crtu koju predstava vrlo uspješno ignorira.

Dovoljno je pokazati koliko se slučajnog užasa dogodi onda kad je seks ili demoniziran ili pornografiziran. Ne treba još i propovijed. Sečenova predstava izaziva i duboku tjeskobu zbog nepristupačnosti emocija, zbog likova kojima je jezik gotovo psihotično odrezan ili zavezan, odsječen od tijela, tako da je jedino s čim se likovi (i publika) još mogu povezati zvuk glazbe (skladatelj techno-pulsacija je Ivan Hlebić). No, ta je tjeskoba i točna i potrebna i zarazna i alarmirajuća: ako je društvo postalo toliko ledeno da mladima preostaje samo san o suicidu, vrijeme je za buđenje brižnosti, a ne samo proljeća. Naglašavam da je predstava glumački izvrsno postavljena, bez ijednog slabog ili površnog mjesta, u čemu vidim zaslugu i samih glumačkih umjetnika, baš kao zaslugu i redatelja. Nema šmire. Svježi, oštri, reski glumački izbori nose izvedbu.

Govor groblja

Ironija svijeta u kojemu živimo je da se ledenjaci tope a ljudi smrzavaju od nevjerojatno bujne i sveprisutne proizvodnje strahova. I da umjetnost to promatra ne ističući, ne udubljujući se u prostor intervencije (recimo lik Linde u »Anđelu od leda« ili lik Hansa u »Buđenju proljeća«), nego secirajući prvenstveno likove u dubokim provalijama poraza. Tako i ZKM-ova predstava završava ledenom tišinom buržujske obitelji okupljene oko stola, ali nesposobne za bilo kakav napor emocionalnog povezivanja. I predstava Teatra &TD okončat će se na najtišem mjestu: groblju s kojeg lik Melchiora ipak odlazi, iako ga cijela ekipa mrtvih drugova sirenski nagovara da ostane.

Groblje u Sečenovoj režiji postaje možda najtoplije mjesto čitava uprizorenja. A smrt je instanca koja otima likovima riječi u obje predstave: »Anđeo od leda« ne može se riješiti sablasti djedovskog nasilja čak i dugo nakon njegove smrti, zato što istina o djedovu zlostavljanju nikada nije izgovorena, dok se u »Buđenju proljeća« smrti nižu jer je društvena empatija na tako niskim temperaturama da mladice ne uspijevaju sazrijeti. Mraz je prejak.

U ZKM-u je briga za mlade samo paravan lažnog socijalnog angažmana roditeljske generacije (premda vidimo da mladi imaju i svoj imunitet, posebno oni koji odrastaju bez roditelja), kao što je u Teatru &TD mladost bolno prepuštena vlastitoj dezorijentaciji, samoći, nemoći. Ali mladi uopće nisu tako slabi kako na prvi pogled izgleda, samo je njihova snaga u obje izvedbe dramaturški podigrana. Obzirom na jačanje desnih politika u čitavoj Europi, za očekivati je da će obje predstave biti i veoma aktualne i da će barem donekle držati kritičku protutežu dresuri mladih za rat i rodilište, ovisi treba li ginuti za domovinu ili joj rađati nove vojnike.

Završno, mladi Patrik Sečen je redatelj mnogo veće autorske autonomije od mnogih redateljica i redatelja srednje generacije, zbog čega navijam da njegov rad prepoznaju i druge domaće institucije. Uz suveren izbor teme i kvalitetan rad s glumcima, Sečen donosi u kazalište nove scenske jezike, uživajući u prevrednovanju i socijalnih i kazališnih klišeja.