Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba! – ovako je o svojem stvaralaštvu pisala hrvatska skladateljica Dora Pejačević, čija će se 100. godišnjica smrti navršiti ove godine.

Dora Pejačević zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturi. Bila je prva hrvatska skladateljica, a njezin je rad prihvaćen i izvan granica Hrvatske. Rođena je u Budimpešti 10. rujna 1885., a preminula je u Münchenu 5. ožujka 1923. godine. Kći je hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, školovane pjevačice i pijanistice. I njezin djed Ladislav Pejačević bio je ban Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Djetinjstvo je provela na obiteljskom imanju u Našicama. Pejačević je prve glazbene poduke i opće obrazovanje stjecala u roditeljskom domu kroz poduke privatnih učitelja. Glazbu je počela učiti kao dijete kod mađarskog orguljaša Károlya Noszede koji je ljeti dolazio u Našice. Svoje prve radove stvara u dobi od dvanaest godina. Po navršenoj četrnaestoj godini počinje se ozbiljno baviti glazbom, te od 1902. do 1905. godine boravi u Zagrebu gdje privatno uči glasovir, violinu i instrumentaciju. Istodobno se bavi skladanjem manjih klavirskih opusa, a u šesnaestoj godini života skladala je Žalosnu koračnicu.

Kad se obitelj zbog banske obveze Dorinog oca preselila u Zagreb (1903.-1907.), nastavila je školovanje privatno kod nastavnika glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda (Ćiril Junek, Dragutin Kaiser, Václav Huml). Kada su roditelji shvatili da njezine sklonosti za glazbu prelaze uobičajene okvire mladenačke razbibrige aristokratskih djevojaka, omogućili su joj uoči Prvoga svjetskog rata usavršavanje u Dresdenu. Nakon 1908. povremeno je učila kontrapunkt i kompoziciju kod Percyja Sherwooda i violinu kod Henrija Petrija u Dresdenu, te kompoziciju kod Waltera Courvoisiera u Münchenu. No, ona nigdje nije kontinuirano učila glazbu dulje vrijeme, pa se može ustvrditi da je u velikoj mjeri bila samouka, a umjetnički talent je prije svega razvijala kroz kontakte s vodećim osobnostima svoga doba. Među njima su bili pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica Anette Kolb, književnici Rainer Maria Rilke i Karl Kraus te druge istaknute osobnosti europske kulturne scene toga doba.

Dora Pejačević bila je pretplaćena na Krausov časopis Die Fackel i živo zainteresirana za socijalne probleme svojega doba. Vlastiti je umjetnički senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova Wildea, Ibsena, Dostojevskog, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea. U njezinoj ostavštini pronađen je Dnevnik pročitanih knjiga gdje je uz precizne podatke o pročitanoj literaturi unosila i komentare na pročitane tekstove, te također ostavila popis knjiga koje je još namjeravala pročitati. Dnevnik obuhvaća razdoblje od 1902. do 1921. godine, tijekom kojeg je pročitala 470 knjiga iz književnosti, filozofije, glazbe, religije, povijesti i prirodnih znanosti.

Kako navode biografije, izražavala je otvorenost prema ljudima, bez obzira na društvenu pripadnost, i nerijetko kritizirala vlastiti stalež, neprestano naglašavajući potrebu za radom i odbacivanjem površnog i lagodnog životnog stila. U pismu prijateljici Rosi Lumbe-Mladota, 1920. godine, piše: »Ne razumijem kako se može živjeti bez rada… No, istina je da ne držim s pripadnicima moje klase; u svemu želim sadržaj i vrijednost, i ­ni forme ni tradicija ni rodoslovlja ne mogu mi nasuti pijesak u oči…«

U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom dvorcu u Našicama, ali su je česta putovanja vodila i u velike europske kulturne centre poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča u kojima je znala boraviti duže vrijeme.

U jesen 1921. godine u Našicama je svečano proslavljeno njezino vjenčanje s austrijskim plemićem Ottomarom von Lumbeom. Od prosinca iste godine skladateljica je sa suprugom živjela u Münchenu. Porod prvog djeteta, dječaka Thea, u relativno kasnoj životnoj dobi, bio je za nju koban. Preminula je od puerperalne sepse 5. ožujka 1923. godine u minhenskoj klinici za ženske bolesti i porode. Pismo suprugu, pisano nekoliko mjeseci prije kraja, tragično je obilježeno slutnjom skore smrti. Citat iz tog pisma govori i o njezinim naprednim razmišljanjima: »Neka Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost – da postane istinski, otvoren, veliki Čovjek; utri mu putove, no ne sprečavaj ga nikada da spozna patnju koja oplemenjuje dušu, jer će samo tako postati čovjek. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao veliki talent, pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost – to znam iz vlastitog iskustva – i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku.« (preuzeto s Wikipedije)

Dora Pejačević privremeno je pokopana u Münchenu, a nakon dva mjeseca (po njezinoj želji) posmrtni ostaci preneseni su u Našice. Lijes je preko noći bio položen u franjevačkoj crkvi, a drugog dana, 5. svibnja 1923. godine, održan je svečani Requiem. Pjevalo je Hrvatsko pjevačko društvo »Lisinski« iz Našica, a na orguljama je svirana Dorina Žalosna koračnica. Raskorak s vlastitom klasom, pa i obitelji, iskazuje se i u njezinoj usmenoj želji – da počiva u odvojenom grobu, u zemlji, izvan obiteljske grobnice u kripti Crkve Uzašašća Gospodnjega (Kapela obitelji Pejačević) u Našicama koju je obitelj podigla 1881. godine po nacrtima Hermana Bollea.

Za života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu (London, Dresden, Budimpešta, Stockholm, Beč, München…) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njezinog doba. Opus Dore Pejačević sastoji se od 57 registriranih djela, koja su uglavnom sačuvana u njezinoj ostavštini pohranjenoj u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Već u dobi od dvanaest godina počela je skladati minijature za glasovir te za violinu i glasovir. Potom su slijedile popijevke, a od 1908. komorna i orkestralna djela. Skladala je i popijevke za glas i orkestar. Ishodište je njezina skladateljskog izričaja romantička tradicija, na kojoj je gradila vlastiti glazbeni izraz temeljen na znalačkoj obradi forme, povremenoj otvorenosti prema novim harmonijskim postupcima i sklonosti prožimanju tematske i motivske građe.

Skladala je i prvi hrvatski glasovirski koncert (u g-molu, opus 33; 1913.), a glasoviru pripada središnja uloga i u komornom opusu. Njezina Simfonija u fis-molu opus 41 (1916. – 1918.) prva je moderna hrvatska simfonija. Napisala je i kraći glazbenoestetički tekst »O programnoj glazbi« (1918.). Kako je navedeno u natuknici mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, svojim profinjenim glazbenim izrazom Dora Pejačević pridonijela je pluralizmu glazbenostilskih opredjeljenja u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća. Uz B. Bersu i J. Hatzea bitno je pridonijela uspostavi hrvatske glazbene moderne i novih profesionalnih skladateljskih mjerila.

Spomenimo i to da Zagrebačka filharmonija u povodu 100. obljetnice smrti hrvatske skladateljice Dore Pejačević organizira od 1. do 5. ožujka Festival »Dora Pejačević«. Ovim povodom ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch naglasio je da je Dora Pejačević iznimna skladateljica, kojom se zadnjih godinu dana Zagrebačka filharmonija intenzivno bavi. Dora Pejačević je u svom razdoblju, naglasio je za Hinu, bila pandan skladateljima svoga doba kao što su Mahler, Debussy, Liszt i Bartok. Podsjetio je da će 1. ožujka biti otvorenje Festivala i izložbe »Dora, Zapis na brezovoj kori« u Muzeju grada Zagreba. Neposredno nakon toga je klavirski recital u Preporodnoj dvorani u izvedbi njemačke pijanistice Kyre Ateckeweh.

Tijekom festivalskih dana djela Dore Pejačević izvodit će se na trima komornim i trima simfonijskim koncertima u Koncertnoj dvorani »Lisinski«, na Muzičkoj akademiji i u Hrvatskom narodnom kazalištu. Drugoga dana Festivala u podnevnim satima svoje poznavanje njezinih djela prikazat će studenti Muzičke akademije u dvorani »Stančić«. Filharmonija je pripremila i program za najmlađe. Najavljen je i razgovor akademkinje Koraljke Kos pred publikom sa zanimljivim gostima u Knjižnici HAZU-a, dok će u Muzeju suvremene umjetnosti biti premijerno prikazan nagrađivani dugometražni dokumentarni film njemačkoga redatelja Tima van Beverena »Dora – bijeg u glazbu.«