U monografiji Narodnog kazališta Ivana Zajca iz 1981. godine našli smo podatak da se u proljetnoj opernoj sezoni 1898. godine prvi put na riječkoj sceni pojavio Enrico Caruso: »Naročito je uspjela Puccinijeva ‘La Bohème’ kojom je dirigirao maestro Cimini. Od umjetnika se istaknuo E. Caruso sa svojim divnim glasom tenora…« Smatra se da je Caruso u riječkom teatru započeo svoju briljantnu karijeru.

Kako je na Klasici.hr pisala Marija Barbieri, vrlo brzo nakon praizvedbe, već 1898., »La Bohème« se čula u Zagrebu i u Rijeci.
– U Teatru comunale u Rijeci, 10. svibnja, izvela ju je talijanska operna družina, a u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu izvedena je 11. listopada 1898. Zanimljivost riječke premijere bila je da je u njoj Rodolfa pjevao budući velikan Enrico Caruso (1873. – 1921.), tada na početku karijere. Zanimljivo je da je Puccini boravio u Rijeci 1895. prigodom prve riječke izvedbe »Manon Lescaut« o čemu svjedoči omotnica pisma koje je 8. svibnja 1895. uputio svojemu šogoru Giuseppeu Razziju, osvrnula se Barbieri.

Slavni umjetnici u Rijeci

Kako čitamo na službenim stranicama HNK-a Ivana pl. Zajca, riječka je publika oduvijek voljela kazalište i s nestrpljenjem priželjkivala nova gostovanja omiljenih opernih i komičnih družina iz Milana, Venecije i drugih kazališnih središta. Brojni slavni kazališni umjetnici gostovali su na riječkoj pozornici, poput tada mladog, ali već proslavljenog skladatelja Giacoma Puccinija i Pietra Mascagnija koji je dirigirao svojom operom »Il piccolo Marat«, zatim rođene Riječanke, velike glumice Irme Gramatice. Nakon Carusa, 1941. nastupio je i slavni Begniamino Gigli. Bile su tu i brojne glumačke zvijezde među kojima je svakako najzampamćenija ostala velika tragetkinja Sarah Bernhardt koja je 1899. gostovala sa svojom družinom u Dumasovoj »Dami s kamelijama«.

Enrico Caruso rođen je u Napulju 25. veljače 1873. godine, a preminuo je 2. kolovoza 1921. u Napulju, tako da se ove godine navršila 100. godišnjica njegove smrti. Odrastao je u siromašnoj obitelji. Iako je bio glazbeno nadaren, sve do 18 godine nije mogao steći formalno glazbeno obrazovanje. Carusov otac, Marcellino, bio je radnik u ljevaonici, a instalirao je i fontane u Napulju te je svim silama htio od svog sina učiniti isto. Tako je mali Enrico u dobi od 11 godina postao njegov šegrt. S druge strane, na zahtjev Carusove majke, pohađao je privatne sate kod lokalnog svećenika kako bi stekao osnovno obrazovanje. Naučio je pisati i krenuo je za obrazovanjem tehničkog crtanja. Već je u najranijoj mladosti pokazivao velik talent za crtanje i pjevanje. I kasnije, kao slavni tenor, najradije se bavio karikaturom (objavljena je knjiga njegovih crteža).

Put do slave

S vremenom je počeo pjevati u crkvenom zboru, što mu je pomoglo da uvidi da glas koji posjeduje može iskoristiti u razvoju glazbene karijere. I tako je sve krenulo. Nakon majčine smrti morao je osmisliti način kako će financijski pridonijeti obitelji. Započeo je kao ulični pjevač u Napulju pjevajući narodne pjesme. Ubrzo je postao plaćeni zabavljač u talijanskim restoranima. Sve je izgledalo savršeno dok ga u radu nije prekinuo poziv na vojni rok. Nakon odslužene obuke nastavio je s glazbenim vježbama. S 22 godine prvi se put pojavljuje u operi »L’Amico Francesco« amaterskog kompozitora Marija Morellija.

Prema jednoj od anegdota iz njegova života, mladi i ambiciozni Caruso bio je u financijskoj krizi te su ga prilikom jednog posjeta Siciliji fotoreporteri uhvatili kako na sebi nosi plahtu koja je podsjećala na togu, jer mu je prava roba bila na sušenju. Imao je organiziran nastup u rodnom gradu koji nije prošao najbolje. Bio je izviždan jer nije mogao platiti osobe koje bi mu pljeskale. Incident je povrijedio njegov ponos i nikada se više nije pojavio ovdje na sceni, a prilikom jednog intervjua rekao je da će se u rodni grad vratiti samo kako bi – jeo špagete.

Početkom 20. stoljeća nižu se uspjesi. Dobiva razne uloge u operama i operetama, pa i u dvama filmovima. Karijera mu je krenula uzlaznom putanjom prilikom nastupa na velikom koncertu u povodu smrti Giuseppea Verdija. U publici su se nalazila dva tadašnja velika tenora: Francesco Tamagno i Giuseppe Borgatti. Nakon toga kreću snimanja ploča, koje su uskoro postale najprodavanije. Skupljao je novac kada je SAD ušao u Prvi svjetski rat. Kasnih 1920-ih zdravlje mu se polako počelo narušavati. Odstranjen mu je lijevi bubreg te je preminuo u rodnom gradu u dobi od 48 godina. Ono što je pokrenuo više nikada nije stalo. Operna su se djela počela snimati i prodavati, operni pjevači postajali su zvijezde koje su pratili paparazzi i, dakako, glazba i performansi u kojima je nastupao.

Pojam savršenog pjevača

Pjevao je na svim većim europskim i američkim opernim pozornicama. Od 1904. godine je prvi tenor opere Metropolitan u New Yorku. Stekao je reputaciju najvećeg tenora svoga vremena. Ostvario je repertoar od 67 uloga lirskog i dramatskog žanra te bio uzoran interpret verističkih opera. Pjevao je i talijanske kancone. Bio je majstor klasičnoga talijanskog vokalnog stila i tehnike, a publiku je fascinirao svojim sonornim izražajnim glasom, jedinstvenim po baršunastoj mekoći i boji.
Velike glasovne mogućnosti sjedinile su se kod Carusa sa savršenom tehnikom pjevanja i izvanrednom interpretacijom. Njegovo ime postalo je pojam savršenog pjevača.