RIJEKA – Manjak ideja, nedostatak novaca, skupoća obnove zaštićenih kulturnih dobara, manjak certificiranih izvođača za radove kompleksnih obnova, neriješeni imovinsko-pravni odnosi, složeni problemi nadležnosti institucija i tzv. prebacivanje loptice odgovornosti samo su neki od problema s kojima se susreće riječka arhitektonska baština – sukus je tribine naziva »Stara Rijeka za novu Rijeku« održane u ispunjenom atriju Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku.

Susret o zaštiti i revitalizaciji riječkog urbanističkog nasljeđa u organizaciji Novog lista privukao je brojne uzvanike iz gradske kulture, konzervatorske i povijesne struke te politike, a tijekom dvosatne rasprave, kojom je moderirao novinar i zamjenik urednice rubrike Kultura i Mediteran, Ervin Pavleković, tematika vrijedne infrastrukturne ostavštine tek je načeta.

Tijekom tribine, zamišljene kao dijalog struke i javnosti, kojim će se zainteresirani informirati o sadašnjosti i budućnosti propadajućih tvorničkih i kulturnih gradskih zdanja, vladala je žustra rasprava u kojoj su panelisti i publika iznijeli različita stajališta po pitanjima upotrebe trenutno neiskorištene imovine kao što su kompleks Hartera, Teatro Fenice, lansirna rampa torpeda i riječki »Metropolis«, dokazavši kako za ovu temu među Riječanima vlada itekakav interes.

Kako je uvodno pojasnio Ervin Pavleković, koji je vodio događaj i moderirao tribinu, ideja ili inicijativa za tribinu pojavila se nakon što su se teme arhitektonske baštine aktualizirale u javnome i medijskom prostoru, nakon Odbora za kulturu Gradskog vijeća Grada Rijeke koji je i pokrenuo seriju tematskih sjednica posvećenih industrijskoj baštini.

– Prije svega, valja naglasiti kako je večerašnja tribina zamišljena kao pozitivan i konstruktivan dijalog stručne javnosti i građanstva, jer se radi o približavanju onih tema o kojima je riječ bila na sjednicama Odbora za kulturu širem građanstvu, s ciljem i senzibilizacije javnosti i upoznavanja s nekim možda manje znanim činjenicama o arhitektonskoj baštini u našemu gradu.

Ovakva participacija građana u oblikovanju politike u njihovome gradu, odnosno svega onoga što se zbiva u njihovoj sredini temelj je svakog razvijenog društva, a svakako je nešto što pomaže općem napretku.

Na kraju, svi smo se okupili ovdje s istim ciljem, zbog toga što nam je tema tribine zanimljiva, no prije svega jer živimo u ovome gradu i jer volimo ovaj grad. A kad bismo i inače, više puta, djelovali zajedno, složno, bez suvišnih podjela, uz dobre ideje, konkretno i usmjereno, svjedočili bismo samo boljitku, riječi su kojima je moderator otvorio tribinu.

U uvodnome je dijelu prikazan i kratak najavni video, »trailer«, za desetominutni dokumentarni film umjetnice Barbare Essl, koji je dostupan za slobodno gledanje na mrežnim stranicama Novog lista.

Hartera – opasnost po prolaznike

Već na samom početku događaja istaknuto je kako kulturna politika i odnos grada prema svojoj baštini nisu samo pitanje identiteta i poštovanja prema prošlosti već i pitanje razvoja, pri čemu je predsjednica Odbora za kulturu riječkog Gradskog vijeća Maša Magzan istaknula kako se revitalizacija zapuštene urbane infrastrukture i njezino ponovno stavljanje u funkciju moraju promatrati kroz prizmu davanja novog života zanemarenim dijelovima grada.

Hartera, Foto: Marko Gracin

Magzan je navela kako je upravo ovakva baština centar tematskih sjednica koje gradski Odbor redovito održava, a kako je Hartera, odnosno bivša riječka Tvornica papira, priča o kojoj se dugo godina razgovara, a malo toga zbiva.

– Izgradnja Energane potaknuta je kao temelj razvoja cjeline, kao projekt kojim će se Hartera otvoriti građanstvu. Nažalost, stvari se ne odvijaju kako su najavljene, projekt Energane kasni, a kao i u slučaju Teatra Fenice i s Harterom smo došli do granice kaosa, do granice sigurnosne i sanitarne ugroze o kojoj smo ovog tjedna razgovarali na sjednici Odbora. Ondje zajedničkim snagama s predstavnicima Konzervatorskog odjela u Rijeci pokušavamo razgovarati o mogućim rješenjima. Nažalost, često u tim razgovorima obijamo glavom o zid kad se postavi pitanje nadležnosti.

Na konkretne prijedloge prema upravi grada nema nikakvog odgovora, a problem je i taj što zapisnici s posljednjih nekoliko sjednica nisu dostupni javnosti. Ideje postoje, projekti se otvaraju, ali se ne završavaju, kazala je Magzan, dodavši kako se radi o području impresivne arhitekture s velikim prostornim i organizacijskim potencijalom čije prirodno okruženje uz kanjon Rječine Harteru može otvoriti prema gradu, primjerice kroz poboljšanje zelene infrastrukture grada, kreiranje mjesta za druženje građana i intergeneracijsku razmjenu.

Da je prilika prenamjene bivše tvornice papira nakon njezina stečaja propuštena, usprkos povijesnim istraživanjima i izrađenim centralnim planovima uređenja kompletnog tamošnjeg tijeka Rječine potvrdila je sveučilišna profesorica i arhitektica Nana Palinić, napomenuvši kako se neuspjehom očuvanja ove cjeline kao povijesnog sklopa krenulo u prodavanje njegovih dijelova.

S obzirom na to da se 80 posto Hartere nalazi u privatnom vlasništvu, ovakav uteg otežava ulaganje i njezinu prenamjenu u mješovitu, kao i činjenica da objekti tvornice nisu registrirani kao pojedinačna kulturna dobra, već se nalaze unutar urbanističke cjeline.

Također, prema riječima pročelnice Konzervatorskog odjela u Rijeci Lilian Stošić, tek se nedavno saznalo da ta lokacija ima problema s klizištem, a budući da se na mjestima urušavaju dijelovi krovova, konzervatori će taj dio hitno obići te propisati potrebne mjere zaštite zbog direktne ugroze mnoštva ljudi koji onuda prolaze.

Gradonačelnik Rijeke Marko Filipović naveo je kako se kompletna obnova Energane, budućeg inkubatora za kreativne tehnologije i IT industriju na 2.700 četvornih metara, očekuje do kraja ovog mjeseca, što bi trebao biti prvi korak valorizacije urbanog područja oko Hartere.

– Hartera je obuhvaćena urbanističkim planom, no većina prostora Hartere je u privatnom vlasništvu, koji su prema zakonu dužni brinuti o toj imovini. Obala Rječine i sam kanjon jasno su definirani u tom planu, a s obzirom na to da je to vodno dobro u nadležnosti Hrvatskih voda, tu situacija nije jednostavna. Obnova iziskuje značajna financijska sredstva jer se radi o derutnim objektima, a njih moramo ili osigurati u proračunu ili tražiti u privatnom sektoru.

Obnova Energane u tome je prostoru značajna te se ističe jer je ona izuzetno atraktivna, tako da vjerujem da taj prostor ima budućnost, napomenuo je Filipović, dok se bivši gradonačelnik Vojko Obersnel iz publike nadovezao pojašnjenjem kako u Marganovo, dio Hartere u vlasništvu grada, nema smisla ulagati dok prethodni ruševni dio kroz kojeg se na putu treba prolaziti nema svoju funkciju.

– O svim segmentima baštine treba razgovarati, ali jedan od bitnih faktora rješavanja te problematike su novci. Drugi, ništa manje bitan, su vlasnički odnosi, zaključio je Obersnel.

5 do 12 za Teatro Fenice

Još jedna bolna točka riječke arhitektonske baštine, simbol većine nedaća koje su grad zadesile u proteklih 30 godina, izazvala je veliko zanimanje tribine ne samo zato jer se u ruglo pretvara na očigled svih prolaznika centrom grada. Katastrofalno stanje Teatra Fenice, kompleksne i stilski specifične građevine koja je u lancu kazališta u Dolcu predstavljala ono najraskošnije i najveće, uzrok je za alarmiranje svih mogućih dionika i institucija s obzirom na to da toj građevini kuca »5 do 12«.

Kako su kazale Lilian Stošić i Nana Palinić, ovom po klasifikaciji pojedinačnom kulturnom dobru propušta krov, iz njegove krovne konstrukcije rastu stabla, prozori su uništeni, a u njegovoj su unutrašnjosti nastanjeni golubovi.

Iako je Konzervatorski odjel u tri navrata davao hitne mjere zaštite, time se ništa nije postiglo jer se vlasnik i stečajni upravitelj oglušuju na te mjere, a o raspolaganju s 90 posto Teatra odlučuje skupština vjerovnika budući da se taj udio nakon propasti Rijekakina vodi kao dio stečajne mase.

Suglasnost uzvanika tribine jest da se zaštita ove zgrade koja sadrži dvije dvorane jednu iznad druge treba odviti pod hitno, iako nije posve jasno kojim se to koracima može postići.

Gradonačelnik Filipović naveo je kako je tu zgradu moguće otkupiti, s obzirom na to da se njezina posljednja cijena kretala oko 1,5 milijuna eura, no kako će njezina obnova iziskivati ogromna financijska sredstva.

– Teatro Fenice je pod posebnom zaštitom Konzervatorskog odjela, zbog čega su procjene za njezinu obnovu još prije desetak godina sezale i do nekoliko desetina milijuna kuna.

Za razmotriti je inicijativa Primorsko-goranske županije da se želi uključiti u možebitnu kupnju, međutim za njezinu obnovu bit će potrebna kreditna zaduženja. Spreman sam na to da Grad Rijeka u tome sudjeluje i da takav prijedlog damo pred Gradsko vijeće, najavio je Filipović, dok je zamjenik župana PGŽ-a Vojko Braut naveo kako s time treba biti oprezan budući da se od Grada i Županije ne može očekivati da obnavljaju zgrade koje neće biti samoodržive.

– Zakon o zaštiti kulturne baštine može se provoditi nad zapuštenom imovinom, tada se građevina sanira i dovodi u najosnovnije stanje na teret vlasnika. To je situacija koja se treba primijeniti na Teatro Fenice jer će se ono možda i urušiti.

Inače, mislio sam da ćemo čuti više rješenja o budućem korištenju tih zgrada. Kako tim zgradama dati život i kako naći novce da im se udahne život? Kako će te zgrade isplatiti same sebe?

Jedna stvar je kupiti zgradu, a druga stvar je obnoviti. Treba znati da je projekt obnove Guvernerove palače koja je u vlasništvu Županije procijenjen na preko 120 milijuna kuna, a s druge strane Centar za hitnu medicinu na Rujevici koji služi svim građanima Rijeke i okolice košta 70 milijuna kuna, ustvrdio je Braut, dodavši kako bi takve investicije vlasti bile u prvom redu neodgovorne.

Među komentarima publike svojim se prijedlogom nadovezao i riječki aktivist Mićo Antolović, kazavši kako se vlasnike Teatra Fenice po pitanju poštivanja njihovih zakonskih obveza može pritisnuti i na druge načine, ponajprije odbijanjem najma javnih gradskih prostora istom.

Art-kvart »Benčić« – uspješna valorizacija baštine

Negativni primjeri zapuštenog gradskog blaga otvorili su temu volje i želje za njegovom valorizacijom, pri čemu je članica riječke udruge za očuvanje industrijske baštine Pro Torpedo Daina Glavočić navela kako problem nadilazi prazne nekadašnje tvornice.

Spomenuvši iskustva talijanskih gradova koji su uz svoje rijeke postavili pomorske muzeje, Glavočić je istaknula kako bi pažnju trebalo dati i promociji riječkog pomorskog nasljeđa.

– Rijeka očito nema sluha, volje i nekakve grinte da održava te tradicionalne vrijednosti, jer ono što organiziramo u tu svrhu održi se jedanput ili dvaput pa stane. O svoj našoj baštini postoji interes.

Naši stanovnici su se dosta promijenili, ovdje dolaze studenti koji se čude našem gradu i svi redom govore kako je krasan, no mi sami stanovnici se nedovoljno brinemo o tome. Da je interes za grad i njegovo arhitektonsko nasljeđe velik svjedoče gradske vođene šetnje, na kojima bez obzira na ograničenja sudjeluje nekoliko stotina ljudi.

Na taj način bez ikakvih velikih novaca, projekata i planova, ljudi doznaju lokalnu povijest, zanimljivosti o ljudima i događajima. Ja ne mogu razmišljati na način na koji grad planira takvu valorizaciju, no trebamo postati svjesni koliko nam je grad lijep i zanimljiv, kazala je povjesničarka umjetnosti, dok je gradski vijećnik Marin Račić naveo kako Grad Rijeka nema urbanista koji bi vodio politiku grada, već to čine građevinac i pravnik te dodao kako je prije svega važno znati što se želi pa će se ako je projekt dobar za njega i naći sredstva.

U kontrastu, na tribini su istaknuti i uspješno provedeni projekti revitalizacije industrijske baštine, kao što su obnove zgrada u bivšem kompleksu »Rikard Benčić« koje su velikim dijelom izvršene i europskim sredstvima.

– U proteklom smo razdoblju iskoristili sva sredstva koja su nam bila na raspolaganju, o čemu svjedoče nedavno otvoreni dom Gradske knjižnice, pa i Dječja kuća i Muzej grada Rijeke u koje su uložena značajna sredstva, milijuni eura i stotine tisuća radnih sati.

Svi se oni nalaze u bivšim tvornicama i primjeri su revitalizacije upravo takve baštine, a pred završetkom je i obnova broda »Galeb« kao muzejske ispostave na kojoj rade nacionalno prepoznati stručnjaci. Kada je riječ o obnovi kulturne baštine, potrebno je u nju uključiti sve dionike i stručnjake, no revitalizacija takvih objekata je izuzetno skupa i zahtjevna.

Čak i kada u gradskom proračunu imate sredstava, redovito ne možete pronaći izvođače s licencom koji u zadanom roku i s predviđenim financijskim sredstvima mogu izvršiti te radove, što je slučaj čak i kod obnove gradskih fasada. Grad se u okviru onoga čime raspolažemo zbilja trudi da baština na adekvatan način bude valorizirana, istaknuo je Marko Filipović.

Prenamjena skladišta »Metropolisa«

Problematika lansirne rampe torpeda koja se nalazi u kompleksu nekadašnje tvornice u bivšoj Industrijskoj ulici također je zaokupila interes panelista i publike.

Gradska vijećnica Maša Magzan kazala je kako probleme oko rampe izazivaju birokracija te pitanja nadležnosti i odgovornosti, navodeći kako na zaključke Odbora za kulturu, koji je dao prijedlog s definiranim nositeljem i ciljevima projekta obnove, iz gradske uprave nema odgovora.

Da u gradu vlada nezainteresiranost za torpedo smatra i Mićo Antolović, koji je oštro kritizirao činjenicu da deseci ljudi na pozicijama u dvadeset godina nisu odlučili što s rampom žele te ujedno osudio odluku rušenja skladišta na zapadnoj Žabici, vrijedne industrijske baštine koja će stradati u »neoprostivom« i »barbarskom« činu.

– Lansirnom rampom upravlja Lučka uprava, a za nju postoje dvije mogućnosti. Prva je da se izvrši uklanjanje postojeće, vrlo oronule rampe i izgradi njezina replika, a druga je da rampa ostane kakva jest, tj. da je se konzervira i sanira da ne dođe do daljnjih rušenja, pa da se u blizini napravi prostor koji bi pričao o povijesti torpeda.

Radimo na tom projektu, mi ćemo to preuzeti i riješiti taj projekt. Novci nisu problem, novaca ima, kazao je ravnatelj Lučke uprave Rijeka Denis Vukorepa, osvrnuvši se i na kompleks lučkih skladišta »Metropolis« koja su također u derutnom stanju te druge projekte uz pomorsko dobro.

– Gospodarstvo je »Metropolis« gradilo, gospodarstvo to može i obnoviti. Na skladištu 22 se već nalaze skele, skladište se potpuno uređuje u dogovoru s konzervatorima i bit će u funkciji u 6. mjesecu 2025. kada počne raditi terminal.

Ovih dana smo napravili idejno rješenje pješačkog mosta, on se vraća i funkcionirat će kao ulaz i za zaposlenike i za građane koji će sutra moći prići tim objektima.

Taj most također treba biti u funkciji do početka rada terminala. Nakon toga ćemo sjeverni dio, točnije skladišta 20, 21 i 22, izvući iz lučkog područja i dati gradu da ga stavi u urbane aktivnosti. Do tada treba smisliti što će se raditi u tim objektima, obećao je Vukorepa dodavši kako se u suradnji s Konzervatorskim odjelom planira i obnova lukobrana kod Petrolejske luke uništenog u Drugom svjetskom ratu.

Predsjednik riječkog Društva povjesničara umjetnosti Berislav Valušek predložio je kako bi se spomenuta lučka skladišta, zajedno s Hotelom Emigranti u Ulici Milutina Barača, mogli prenamijeniti u svrhu potencijalnog muzeja iseljeništva.

Prema njegovoj ideji, ovaj bi međunarodni muzej govorio o iseljavanju iz srednje Europe u SAD početkom 20. stoljeća, baveći se iseljavanjem iz svih krajeva i država čija su stanovništva tada gravitirala Rijeci.

Nedostatak holizma

Veliki interes publike potaknuo je brojna pitanja, razgovore i komentare o drugim vrijednim primjercima riječke kulturne i industrijske baštine kao što su Rimski luk, Palazzo Modello, mlin Žakalj, bivša tvornica »Rade Končar« u Vodovodnoj ulici te bivša Tržnica Brajda, no sve bogatstvo arhitektonskog nasljeđa nije stalo u ionako gust raspored dvosatne tribine kakve su, po interesu sudeći, vrlo aktualne i Rijeci itekako potrebne.

Nažalost, ono o čemu tijekom rasprave nije bilo riječi, dojam je da se mnoštvo različitih perspektiva – povijesnih, umjetničkih, arhitektonsko-urbanističkih, ekonomskih, političkih – ne uspijeva katalizirati u neki kolektivni zaključak koji bi poslužio kao početna točka daljnjih razmišljanja i planiranja o tome što i kako s propadajućim, a toliko važnim i dragim nam gradskim ruglima.

Nedostatak holističkog pristupa materiji koji bi na valorizaciju ovakve baštine pogledao s ptičje perspektive i zapitao se – Tko su i kakve su Rijeka i njezina šira okolica? Kakav grad Riječani i Primorci žele? Što to ovoj zajednici treba? Kakav bi sadržaj najviše koristio cijeloj aglomeraciji? – očigledan je kočničar napretka i razvitka grada koji od nedostatka novaca ima potencijalno još veći problem, onaj bezidejnosti.

Jer nije dovoljno da ljudi na pozicijama, čija su usta bliska ušima vlasti, proputuju Europom, vani bivaju oduševljeni sadržajem od partikularnog ili osobnog interesa, pa zaključe da upravo to što je trenutno šik i moderno najviše od svega treba Rijeci.

Dakako, takvo se rezoniranje može pokazati punim pogotkom kao što je već sad izgledno u slučaju Dječje kuće, inspiriranom ljubljanskom Hišom otroka.

No ipak, Riječani i oni koji se takvima osjećaju trebali bi kao zajednica biti dovoljno sposobni da vlastitom pameću stignu do nekakvih zaključaka o tome što žele i kako najbolje i najcjelovitije unaprijediti život u ovom gradu, što znači da takve kolosalne odluke nikako ne bi smjele ostati izvan demokratskog upliva, primjerice alatom referenduma.

Hrabre vlasti i hrabra struka ne bi se trebale bojati mišljenja javnosti, čak i kada bi ono ustvrdilo da su izgradnja doma za neke od 15 tisuća riječkih studenata ili doma za neke od desetaka tisuća ovdašnjih umirovljenika trenutno veća potreba od osnivanja postmodernih hubova i sličnih stratišta za šačicu ljudi koji ovdje niti planiraju stvoriti život niti imaju osjećaj pripadnosti ovom gradu.

Zato su tribine poput ove jedan mali korak prema nužno potrebnoj demokratizaciji odlučivanja na lokalnoj razini.

Čak ni više nego dostatno vrijeme trajanja tribine nije bilo dovoljno da se otvori rasprava o svim onim objektima čije se pitanje zasigurno treba aktualizirati, a tribina je samo pokazala kako je i stručna javnost definitivno željna konstruktivnog dijaloga, kao i sami građani Rijeke koji su itekako zainteresirani za sve ono što se odvija u njihovome gradu, jer upravo će to, sadašnje djelovanje, oblikovati smjer u kojem će se grad u budućnosti razvijati.