Ove godine navršit će se 100. godišnjica rođenja njemačkog likovnog umjetnika Josepha Beuysa, jedne od najznačajnijih ličnosti u umjetnosti 20. stoljeća. Rođen je u Krefeldu 12. svibnja 1921. godine, a umro je u Düsseldorfu 23. siječnja 1986. Studirao je na Akademiji u Düsseldorfu, gdje je i predavao od 1961. do 1972. godine. Bio je blizak umjetničkoj skupini Fluxus. Oni koji su sudjelovali u tom pokretu pokušali su ukloniti granicu između života i umjetnosti. Promovirali su odstupanje od tradicionalnog koncepta slikarstva, glazbe i književnosti, a prema njihovom mišljenju, potrebno je uspostaviti bliski duhovni kontakt između stvaratelja i javnosti.

Svojim radovima (»Masni stolac«, 1964.), asamblažima i instalacijama (»Pumpa za med na radnome mjestu«, 1977.), hepeninzima i akcijama (»Kako objasniti slike mrtvomu zecu«, 1965.) Beuys se zalagao za izravnu komunikaciju s posjetiocima svojih izložaba te za oslobađanje kreativnosti u svakome ljudskom činu. Njegovo je djelovanje svojevrsno jedinstvo umjetnosti, antropologije, filozofije, ideologije i politike; nazori mu proizlaze iz njemačkoga romantizma, a temeljno mu je vjerovanje utopija. Znatno je utjecao na svjetsku postavangardu.

Svaki je čovjek umjetnik

Za Beuysa je njemački list Capital ustvrdio da je najznačajniji mrtvi umjetnik u svijetu. Za njega je svaki čovjek bio umjetnik, a svaka akcija umjetničko djelo. Takvom definicijom umjetnosti Beuys je diljem svijeta izazivao oprečne reakcije. Umjetnine koje je stvarao za njega su bile prolazne poput života, nije želio stvarati za vječnost, već je svojim djelima htio potaknuti na razmišljanje. Kod Leonarda da Vincija otkrio je vezu između umjetnosti i prirodnih znanosti, umjetnosti i medicine. Istraživao je prirodu i kao nijedan umjetnik prije njega pozabavio se i alternativnom medicinom. Mitološke, filozofske, medicinske i religiozne priče Beuysu su nudile perspektive za razvoj ljudskijeg društva.

Puno njegovih crteža, plastika, akcija i predavanja prožeto je motivima iz svijeta medicine.
Beuys je umjetnik koji je svojim djelovanjem želio proširiti granice umjetničkog stvaralaštva, kao i percepcije toga što je umjetnost, odnosno umjetničko djelo. Svojim je akcijama, performansima, instalacijama, ambijentima i multiplima neprekidno pokazivao kako te granice uopće nije moguće – a niti je potrebno – jasno definirati. On također nije priznavao ni razliku između umjetnika i neumjetnika, a njegova već spomenuta rečenica »Svaki je čovjek umjetnik« i danas izaziva iritaciju i nerazumijevanje.

Beuysov kompleksni misaoni sustav na osnovi kojeg je izgradio svoju umjetničku teoriju i praksu počiva na učenju antropozofskog filozofa, pedagoga i umjetnika Rudolfa Steinera. Kako čitamo u tekstu koji je prije nekoliko godina objavio Deutsche Welle, to je činjenica na koju se poziva relativno mali broj autora koji pišu o Beuysu. Naime, bez poznavanja načela antropozofske misli o tome kako funkcioniraju odnosi između mikro i makrokozmosa – misli koja predstavlja okosnicu svih Beuysovih radova – njegova se djela čine poput neke vrste ekscentričnih i proizvoljnih lanaca asocijacija i umjetničke samovolje genijalnog pojedinca. Beuys ne samo da je preuzeo i razradio srž Steinerovih antropozofskih shvaćanja o čovjeku i njegovoj povezanosti s prirodom i cijelim svemirom, već i njegove poznate ploče.

Uz izložbu »Crteži na školskim pločama 1919. – 1924«, koju je 2005. priredio Antun Maračić, navedeno je da je Steiner znatan utjecaj izvršio i na autore kao što je primjerice Joseph Beuys – po uzoru na Steinera, Beuys je uz svoje javne nastupe također koristio školske ploče, ali s potpunom svješću o umjetničkom značaju tragova koje je na njima ostavljao.

Povezanost života i smrti

Beuysovi multipli sastoje se od nekoliko različitih predmeta ili materijala, a najčešće je riječ o predmetima svakodnevne uporabe koji su dovedeni u novi kontekst i time poprimili novo značenje. No i te radove gotovo da nije moguće dešifrirati bez poznavanja nekoliko detalja iz Beuysove biografije.

Tako na primjer njegov čuveni multipl – saonice na kojima su pokrivač od filca, svjetiljka i komad slanine teško je razumjeti bez poznavanja presudnih momenata iz njegove biografije: on je, naime, kao mladi vojnik tadašnje njemačke vojske za vrijeme Drugog svjetskog rata služio kao pilot. Njegov je zrakoplov bio oboren negdje u bespućima Sibira, no Beuys je ipak uspio preživjeti nesreću jer su ga iz olupine srušenog zrakoplova izvukli i zatim njegovali tamošnji seljaci. Održali su ga na životu prema sibirskom receptu: zamatali su ga u filcane pokrivače, stavljali mu obloge od slanine i na sanjkama ga prevezli do prvog toplog skloništa.

Saonice predstavljaju neku vrstu simboličnog »kovčega za preživljavanje«. To su predmeti koji su potrebni za preživljavanje u nekim ekstremnim situacijama. Saonicama se može kretati i pod najtežim vremenskim uvjetima – to je Beuysu bilo vrlo bitno. Tu je i pokrivač od sukna od životinjskih dlaka koji grije, zatim svjetiljka uz pomoć koje se može orijentirati u mraku. Tu su i komadi slanine koja predstavlja hranu. Ti predmeti pokazuju kako Beuys nije shvaćao umjetnost kao luksuzne predmete, nego kao nešto što je egizstencijalno nužno za preživljavanje.

Za ovaj, kao i za niz drugih Beuysovih multipla i instalacija, naoko banalni predmeti svakodnevne uporabe u novom, umjetnički osviještenom kontekstu zapravo predstavljaju labilnu i često vrlo bolnu granicu između života i smrti. Tema povezanosti života i smrti i inače je jedna od omiljenih Bueysovih tema kojima se bavio u svojim akcijama, performansima i instalacijama. Za njega je sve što postoji potencijalni predmet i sredstvo umjetničkog artikuliranja – uključujući i ljudski govor. Za jednu skulpturu iz 1968. godine inspirirali su ga zvukovi njegova rodnog kraja. Pretpostavka je da je te glasove čuo negdje u Donjem Porajnju na sprovodima, gdje se može čuti starije žene kako stalno ponavljaju: »Da, da, da, sad je već umro – ne, ne, ne, to je strašno…«

Uloga umjetnosti u društvu

Za Beuysa je bilo najvažnije da se od umjetnosti ne radi fetiš, već da umjetnički rad predstavlja utjelovljenje žive materije, odnosno energije, te da se umjetničkim djelovanjem – akcijama – registrira i dokumentira protok i djelovanje te energije. Zbog toga je za Beuysa upravo umjetnost imala vrlo značajnu ulogu u društvu. Zalagao se za to da umjetnost preuzme neku vrstu katalizatora društvenih procesa, kojima je bio cilj prevladavanje okoštalih društvenih struktura.

Čuvena je Bueysova misao kako je cilj umjetnosti da oslobađa ljude. »Zbog toga je za mene umjetnost znanost o slobodi«, govorio je Beuys. Zato ga mnogi pamte kao revolucionarnu ličnost suvremene umjetnosti s njegovim karakterističnim šeširom, balonerom i prslukom, a i brojni njegovi nastupi u javnosti imali su karakter provokacije, revolucije i atrakcije. To je izvanredno izražavalo duh šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vremena u kojem je Beuys bio umjetnički najaktivniji.

Danas se Beuysovi radovi nalaze u svim značajnijim institucijama koje predstavljaju umjetnost 20. stoljeća, a na tržištu umjetnina njegovi su se radovi pretvorili upravo u to što Beuys nije želio – u prave fetiše, istrgnute iz svog izvornog konteksta, čiju vrijednost diktiraju neumoljivi zakoni tržišta – zaključuje se u tekstu koji je objavio DW.

Beuys je postao popularan nakon Drugog svjetskog rata. No prije toga školarac iz Krefelda volio je prirodne znanosti, ušao je na pripremni odjel medicinskog fakulteta i želio postati pedijatar. U isto vrijeme zainteresirao se za ozbiljnu književnost i oduševljeno čitao Goethea, Hamsuna, Novalisa… U likovnoj umjetnosti privukao ga je Edvard Munch, a u glazbi Richard Strauss. Na njega su utjecali i Kierkegaard, Leonardo, kipar Wilhelm Lehmbruck.

Performansi

Beuysov se rad smatra krucijalnim za suvremeno razumijevanje umjetnosti performansa, pa se tako s njegovim utjecajem povezuje djelovanja Marine Abramović i Aija Weiweija. Prvu je samostalnu izložbu imao u jednoj privatnoj galeriji u Düsseldorfu krajem 1965. godine. Tada je izveo performans »How to Explain Pictures to a Dead Hare« (»Kako objasniti slike mrtvom zecu«), a sastojao se od toga da je Beuys najprije zaključao sva vrata galerije, ostavivši posjetitelje vani i dopuštajući im da promatraju njegov rad isključivo izvana, kroz prozore. Glavu si je premazao medom i zlatnim listićima te počeo, kako je naslovom i najavio, objašnjavati slike mrtvome zecu kojega je držao u ruci. Šetao je po galeriji od djela do djela i šaptao životinji. Povremeno se vraćao u sredinu prostorije, gdje je na podu bilo položeno mrtvo drvo jele, a zatim se vraćao interpretaciji umjetničkih djela. Nakon tri sata sjeo je na stolicu na ulazu u galeriju i, okrenuvši im leđa, pustio posjetitelje da uđu.

Kontroverzan je bio i performans »I Like America and America Likes Me«. Beuys je tada odletio u New York i cijeli se umotao u svoj najdraži materijal, filc. Takav je iz zračne luke u vozilu hitne pomoći prevezen u malenu prostoriju Galerije Rene Block, u kojoj se nalazio divlji kojot, i iduća je tri dana u toj prostoriji provodio osam sati dnevno. Tamo je svirao triangl i pružao kojotu svoje rukavice, a na kraju trećeg dana uspio je životinju i zagrliti.

Poznat je i njegov preformans »7.000 oaks«, kada je uz pomoć volontera u njemačkom Kasselu zasadio sedam tisuća hrastova, a uz svaki je postavio bazaltni kamen. Umjetnička i ekološka intervencija imala je cilj dugoročnu promjenu vizure grada. Njegov rad »Pusteno odijelo« izražava ideju ljudske tjelesne topline. Ovo je odijelo kopija onoga koje je nosio na skupu protiv vijetnamskog rata. Beuys je umjetnost shvaćao kao medij društvene i političke borbe. Smatrao je da ona ima duhovnu dimenziju, vjerujući da obični materijali (pust i životinjska mast bili su među njegovim omiljenim) mogu zadobiti silnu iscjeliteljsku moć. Smatrao je da je uloga umjetnika vrlo slična ulozi šamana, koji preusmjerava energiju predmeta dajući im nove moći i značenja.