Knjigu Olega Hlevnjuka: »Staljin; život jednog vođe« (s ruskog preveo Goran Živković) objavio je 2021. g. beogradski Arhipelag u svojoj historiografskoj ediciji »Vreme i priča«. Ovo kapitalno djelo suvremene historiografije u stručnoj kritici često se navodi i spominje kao najbolja Staljinova biografija, a izdavač je sjajno sažeo sukus knjige tiskane na gotovo 500 stranica: »Uzbudljiva kao vrhunski istorijski roman knjiga Olega Hlevnjuka je dragocjena za razumevanje jednog čoveka, vremena, ideologije i jednog modela vlasti. Nastala na osnovu dugogodišnjih istraživanja, a dobrim delom i zahvaljujući dokumentima iz arhiva otvorenih u proteklih trideset godina, knjiga prati Staljinov život od ranog detinjstva, školovanja i ulaska u komunistički pokret, vremena zatvora u Sibiru i ilegalnog rada, preko Oktobarske revolucije i godina Lenjinove vlasti, Lenjinove smrti i ogorčene borbe za vlast u vrhu SSSR, čistki i montiranih procesa, širenja vlasti i kontrole nad čitavim društvom i državom, vremena zatvora i gulaga, Sibira i prinudnog otkupa, Drugog svetskog rata i posleratnih godina vlasti, sve do Staljinove smrti i prvih dana, nedelja, meseci i godina posle toga«.

Opisujući Staljinov život, karakter i poglede na svijet i mehanizam vladanja, brutalnost vladara i njegove namjere, Hlevnjuk je istodobno napisao nezaobilaznu povijest Rusije i Sovjetskog Saveza u doba Staljina. Dva međusobno povezana sloja Staljinove biografije (događaji iz njegovog života i opće karakteristike njegove ličnosti i političkog režima), teško su se povezivali u kronološki niz odjeljaka i paragrafa, i tada je, napominje Hlevnjuk, nastala ideja o dva teksta, odnosno o svojevrsnoj »matrjoški«. Zapravo, jedan tekst istražuje Staljinovu ličnost i njegov sustav vlasti na pozadini posljednjih dana njegova života, dok drugi uobičajeno kronološki slijedi osnovne faze Staljinove biografije i kako kaže Hlevnjuk: »Trudio sam se da oba ova načina budu podjednako prijemčiva i razumljiva«. U svojoj knjizi autor odgovara na niz važnih pitanja: kako je Staljin došao na vlast, kako je svladao svoje protivnike u nekoliko ciklusa borbe za tron, kako je pod svojom apsolutnom kontrolom držao tako veliku zemlju u dugom razdoblju, kako je vladao i u što je vjerovao, kakvi su mu bili planovi i namjere i na koncu: tko su mu bili protivnici i kako se odnosio prema njima?

Posvećen staljinizmu

Inače, pisac ove studije Oleg Vitaljevič Hlevnjuk (rođen 1959. g. u Vinici), jedan je od vodećih ruskih povjesničara 20. stoljeća, posebice je posvećen povijesti sovjetske epohe i staljinizma. Doktorirao je 1997. g. na temu »Politbiro Centralnog komiteta Svesavezne komunističke partije boljševika tridesetih godina: mehanizmi političke moći u SSSR«. Od 2011. g. profesor je na katedri za rusku povijest 20. i 21. st. na Historijskom fakultetu Moskovskog državnog univerziteta. Od 2014. g. radi kao vodeći znanstveni suradnik u Međunarodnom centru za povijest i sociologiju Drugog svjetskog rata i njegove posljedice, te kao profesor na Fakultetu humanističkih znanosti Visoke škole ekonomije. Uz to Hlevnjuk je glavni stručnjak Državnog arhiva Ruske Federacije, a pod njegovim uredništvom objavljen je niz dokumenata o povijesti SSSR 20-tih i 60-tih godina 20. stoljeća. Dopisni je član Kraljvskog povijesnog društva u Velikoj Britaniji, i član uredništva niza međunarodnih znanstvenih publikacija i časopisa vezanih uz novodobnu sovjetsku/rusku povijest. Urednik je serije knjiga na ove teme, a i član organizacijskog odbora ciklusa konferencija naslovljenih Povijest staljinizma. Radovi Olega Hlevnjuka prevedeni su na niz svjetskih jezika, a posebice veliki ugled uživa u akademskim i sveučilišnim centrima u Engleskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Napisao je niz knjiga, a spomenut ću samo najvažnije: »Uloga ljudskog faktora u socijalističkoj izgradnji« (1988. g. koautorski rad s A. V. Kozlovim), »Udarnici prve petoljetke« (1989. g.), »XVIII partijska konferencija: vrijeme, problemi, rješenja« (1991. g.), »1937.: konfrontacija« (1991. g.), »1937: Staljin, NKVD i sovjetsko društvo« (1992. g.), »Staljin i Ordžonikidze: sukobi u Politbirou tridesetih godina« (1993. g.), »Politbiro, mehanizmi političke moći tridesetih« (1996. g.), »Zatvorenici na gradilištima komunizma; GULAG i energetski objekti u SSSR« (2008. g.), »Staljin i uspostava staljinističke diktature« (2010. g.), »Hladni mir, Staljin i kraj staljinističke diktature« (2011. g., koautorski rad s J. Gorlickim), »Državna diktatura: mreže, lojalnost i institucionalne promjene u Sovjetskom Savezu« (2020. g., koautorski rad s J. Gorlickim). Studija »Staljin; život jednog vođe« izvorno je objavljena 2015. g. da bi potom bila prevedena na desetak svjetskih jezika.

Prošlo je već 70 godina od Staljinove smrti (ove je godine obilježena ova »neslavna« godišnjica; naime 5. ožujka, 1953. g. Staljin je preminuo u svojoj moskovskoj daći), a njegov pravi lik, kako tvrdi Hlevnjuk »zasut je tonama verbalnog smeća iz čega je izrastao i suvremeni ruski mit o Staljinu«. Nedosljedna i kako je vrijeme odmicalo sve slabija destaljinizacija poslije diktatorove smrti posijala je tek malo sjeme sumnje. Hruščovljeva kritika odškrinula je zavjesu nad realnim činjenicama stvarajući u nizu slučajeva nove mitove o starom vođi. Bivši opozicionari i Staljinovi kritičari i dalje su ostali obilježeni atributima izdajica, neprijatelja i slično, a ocjene staljinske ideologije i prakse izgradnje socijalizma gotovo su ostale nepromijenjene. Masovna je represija predstavljena kao niz čistki u nomenklaturi, kao da nisu ni postojali milijuni tzv. običnih žrtava staljinskog terora. Godinama se Hruščov, kao formalno prvi destaljinizator pokazivao kao »laka meta Staljinovih poklonika« i oni se i danas bez većih problema »hvataju oca otopljavanja« i prstom upiru u proturječnosti i falsifikate koje je lansirao u javnost. Kada govorimo o sadržaju Staljinova mita u današnoj Rusiji, on sadrži nekoliko ključnih elemenata: prije svega, Staljinov model industrijalizicaije i mobilizacije proglašava se iznimno efikasnim i jedino mogućim, nerijetko čak i obrascem za postupanje u suvremenoj Rusiji. U tom kontekstu dobro poznati tragični događaji, poput masovnih represija i gladi, proglašavaju se za preuveličane ili neizbježne, čak i korisne ili podstaknute od nomenklaturne birokracije bez Staljinova znanja. Partijski činovnici iz preioda između tridesetih i pedesetih godina minulog stoljeća, u Staljinovom mitu postaju ekvivalent omraženih suvremenih ruskih oligarha. Na kraju središnje mjesto u Staljinovom mitu zauzima i pobjeda u Velikom Domovinskom ratu (1941.-1945.) i pretvaranje SSSR-a u svjetsku (vele)silu. I to i mnogo drugog pripisuje se prvenstveno, ako ne isključivo Staljinovom geniju.

Diskreditacija epohe

Bitan dio Staljinovog mita jest neizbježna diskreditacija epohe koja okružuje razdoblje njegove vladavine. Umanjuju se preko svake mjere dostignuća predrevolucionarne industrijalizacije, ignoriraju se podvizi heroja Prvog svjetskog rata, koji su izvojevali mnoge pobjede i nisu dozvolili prodor neprijatelja u dubinu Rusije sve dok se nije raširila i rasplamsala stihija revolucije. Prvo Februarska, a potom i Oktobarska revolucija. Tvorci mita pozorno biraju samo »korisne« činjenice, uostalom kao i što često falsificiraju niz važnih dokumenata i dokaza. Glavni im je naglasak na spekulativnim konstrukcijama, jer oni od javnosti naprosto traže da se jednostavno vjeruje u Staljina i njegovu epohu. Naravno, kritička historiografija i obrazovani čitatelji ne mogu niti žele prihvatiti takvu metodu konstruiranja prošlosti, jer previše činjenica i dokumenata opovrgava praktično sve komponenete Staljinova mita, a posebice je loše i nedostatno proučena uloga Staljina kao »vođe pobjedničkog ruskog naroda«. U ogromnoj većini slučajeva apologetska historiografija se uglavnom poziva na memoarska svedočenja i ocjene sovjetskih maršala, ali tu se, upozorava Hlevnjuk, mora biti jako opezan. Mnogo je učinjeno na istraživanju Staljinovih diplomatskih aktivnosti u okvirima tzv. velike trojke (Churchill i Roosevelt), sve je to naravno važno, ali nikako nije i dovoljno; pobjeda i poslijeratne godine (od 1945.) nesumnjivo su bile godine Staljinovog najvećeg trijumfa i važan izvor legitimacije njegove vlasti. Utoliko je, na prvi pogled, neočekivanije došlo do rušenja ključnih osnova sustava koji su poduzeli Staljinovi nasljednici u prvim mjesecima poslije njegove smrti. U značajnoj mjeri bio je demontiran sustav Gulaga, zaustavljene masovne represije, zamrznuti ambiociozni i nerealni projekti i programi, a među njima i oni vojni, da bi na koncu bili učinjeni i veliki ustupci ruskom seljaku i selu, a prekinut je i rat u Koreji, koji je dodatno iscrpljivao sovjetsko gospodarstvo.

U političkim okolnostima, za čitavo vrijeme postojanja Sovjetskog Saveza za znanstvene biografije o Staljinu naprosto nije bilo mjesta. Sve je bilo definirano službenim izdanjem o Josifu Staljinu u »Kratkoj biografiji« i u službenim odrednicama u Velikoj sovjetskoj enciklopediji. Zapadni (R. Tucker, B. Souvarine, A. B. Ulam i drugi), kao i sovjetski tzv. neslužbeni povijesničari, poput Roya Medvedeva (djelovali su u sovjetskom dissentu, ili pak u emigraciji na Zapadu), ipak su malo-pomalo sakupljali iz dostupnih izvora nove činjenice, iščitavali su nove »artikulacije« i tako su oblikovali nekoliko Staljinovih biografija koje se i danas smatraju klasičnim. Ali i njih je vrijeme nadvladalo, a posebice se situacija u bitnom promijenila kada je došlo do otvaranja sovjetskih arhiva. Kako piše Hlevnjuk: »Otvaranje arhiva nalikovalo je na lavinu, mi smo se bukvalno našli pod gomilom novih dokumenata i bilo je potrebno dosta vremena da bismo se ispod tih nanosa novih materijala izvukli i počeli ih kritički proučavati«. Kada govorimo o žanrovskom prikazivanju Staljina u suvremenoj Rusiji još uvijek prevladavaju tzv. pseudoznansvene apologije o velikom Vođi. Najrazličitiji ljudi u velikim tiražama pišu i stvaraju mitove o Vođi i njegovoj epohi i žalosno je što je moć i utjecaj tih ideoloških agendi sve jači i sve veći. Tomu naravno pridonose brojne teškoće svakodnevnog života, posebice ogromne socijalne nejednakosti praćene korupcijom, tako da ljudi koji se ne snalaze u sadašnjosti, ili koji u njoj ne vide nikakvu perspektivu za svoj život, spas traže u prošlosti i skloni su je idealizirati. Istina, ruski apologeti Staljina više se ne usuđuju poricati masovne represije i očigledne neuspjehe Staljinove politike plaćene ogromnim količinama krvi nevinih ljudi. Danas se koriste iznijansirane metode »popravljanja povijesti«, a kao vinovnici masovnog terora imenuju se sovjetski birokrati i nomenklaturne elite (funkcionari NKVD-a, sekretari regionalnih partijskih komiteta idt.) koji su se navodno otrgli kontroli i obmanjivali Staljina. Priče o »drugom«, potencijalno »demokratskom« Staljinu, čiju su vlast ograničavali zlonamjerni birokrati, plod je čiste političke fantazije i te priče nisu pokrijepljene nijednim relevantnim dokumentom. Kao spekulativna i nepotvrđena ukazuje se prilično rasprostanjena koncepcija »modernizirajućeg staljinizma«. Formalno, spominjući brojne žrtve terora i negativne posljedice tzv. strategije skokova, vidljivo je kako ona proizlazi iz predstave o organskoj bezalternativnosti staljinskog modela kao metode modernizacije postrevolucionarne Rusije. Ili kako je u jednom razgovoru na talijanskoj televiziji rekao Hlevnjuk: »Staljin je predstavnik objektivne nužnosti i on je zalog u igri povijesnih stihija. Njegove metode, čak i ako su dostojne žaljenja bile su navodno neophodne, čak i efikasne i to zbog toga što se kotač povijesti uvijek podmazuje velikom krvlju, masovnim žrtvama, u pravilu nevinih ljudi. U tim sudovima mi lako prepoznajemo ukorijenjene predrasude ruskog društvenog saznavanja o apsolutnom prioritetu države i o apsolutnoj marginalnosti ličnosti, o strogo uslovljenim tijekovima povijesti i zakonomjernostima višeg reda«.

Milijunske žrtve

Zahvaljujući otvaranju arhiva poslije raspada SSSR-a povjesničari su dobili mogućnost izučavati dokumente koji su dolazili iz »prve ruke«. Među najvažnijim dokumentima koji oslikavaju Staljinovu političku djelatnost jesu materijali najviših organa vlasti kojima je on bio na čelu. To su zapisnici i stenogrami zasjedanja Politbiroa, zapovijedi Državnog komiteta obrane u godinama rata itd. Za razumijevanje Staljinove ličnosti i njegova života ti suhoparni birokratski dokumenti imaju ogroman značaj, jer je uz njihovu pomoć ostvarivao svoju vlast i moć. Na koncu, većina odluka nosi pečat snažne Staljinove redakcije, a o njegovom potpisu ovisili su životi miljuna ljudi. Danas se u mnogim aspektima suvremeni Staljnov mit približava modelima propagande iz Staljinova perioda i suštinski nadilazi stereotipe stidljive brežnjevljevske restaljinizacije. Kao ni bilo koji drugi, tako ni Staljinov politički mit ne podržava povijesnu stvarnost, i upravo je zbog toga pristalice mita svim silama izbjegavaju. Tvorci mita pozorno biraju samo »korisne« činjenice i često falsificiraju dokumente i »dokaze«. Suprotno tvrdnjama brižljivih štovatelja Staljinova mita, žrtve masovne represije nisu bili samo partijski činovnici, navodno kažnjeni od vođe zbog neposluha i samovolje, praćenih kriminalom i korupcijom, koliko su to bili milijuni tzv. običnih ljudi. Kada je riječ o činovnicima/birokratima, prije svega iz redova partijske nomenklature, njihovu sigurnost uistinu ne treba minimalizirati. Staljin je od 1936. do 1938. g. proveo ogromnu kadrovsku čistku u kojoj je veliki dio starog aparata bio uništen i zamijenjen mlađim i odanijim kadrovima. Također nema nikakvog razloga preuveličavati uspjehe Staljinova režima u borbi s korupcijom, jer sudeći po dokumentima to nikada nije bio cilj niti politički prioritet sovjetskog diktatora. Glavna odlika pripadnika nomenklature nije bila moralna čistoća, već beskrajna lojalnost i predanost u izvršavanju direktiva koje su stizale iz centra. Sam je Staljin dobro znao sve slabosti ljudske prirode i aktivno ih je koristio za svoje interese. Životna stvarnost tzv. običnog sovjetskog čovjeka u Staljinovoj epohi čak ni približno ne odgovara suvremenim mitovima skrojenim na temelju obrazaca oficijalne sovjetske propagande. Parade, trijumfi, praznici činili su samo mali dio stvarnosti koja je bila ispunjena borbom za opstanak. Nedostatak proizvoda i industrijske robe, stalni redovi i užasni životni uvjeti, slaba zaštita od svemoći lokalnih moćnika i kaznenaih organa, kao i surovost zakona dopunjavali su se brojnim ograničenjima. Značajan dio stanovništva, prije svega seljaci, nije imao putovnice i bili su lišeni prava na slobodno kretanje. Glavni gradovi, zapravo većina velikih gradova, bili su zabranjena mjesta u kojima mnogim građanima nije bilo dozvoljeno živjeti. Za samovoljni prijelaz s jednog radnog mjesta na drugo odlazilo se na sud. Veliki je broj žena stradao zbog zabrane abortusa koji su se svejedno obavljali, ali tajno u nehigijenskim uvjetima. Medicinska zaštita i svakodnevna higijena nalazili su se na niskom stupnju. Prostitucija, veliki broj siročadi, tj. nezbrinute djece, beskućnici, alkoholizam, nasilje u obiteljima, sve su to slike sovjetske svakodnevice.

Uloga Staljina kao vođe i pobjednika u revoluciji i ratu nije dostatno proučena, jer propagandni pamfelti o njemu kao vojskovođi ne samo da ignoriraju čitav niz drugih činjenica, već ustvari ne objašnjavaju stvarnu Staljinovu ulogu u ratu i revoluciji. Još nisu dovoljno istražene ni promjene u vojnom rukovodstvu, niti su naučene lekcije iz poraza, posebice na početku Hitlerove agresije na Sovjetski Savez. Isto tako, nisu dobro proučeni ni mehanizmi ekonomske politike koji su osiguravali rast vojne industrije u okolnostima općeg smanjivanja resursa i svega ostalog neophodnog za obranu. Istina, Stlajinova je smrt postavila temelj za dugotrajni proces modifikacije sovjetskog sustava: odricanje od diktature u korist autoritarnosti, aktiviranje socijalne politike, pokušaj ekonomskih reformi i veća otvorenost prema svijetu, na tim je osnovama nastao novi model sovjetskog socijalizma, zahvaljujući kome je SSSR dostigao svoje maksimalne mogućnosti. Usprkos neophodnosti daljnjih reformi, sovjetska se država nije usudila upustiti u takve zahtjevne procese sve do pojave Gorbačova, odnosno perestrojke i glasnosti, ali tada je već bilo kasno. Činjenica je da nakon Staljinove smrti nije došlo do povratka na model staljinskog tipa, pa čak ni u razdobljima sistemske krize i raspada Sovjetskog Saveza. To nije značilo da nije bilo represije; dapače, ali u usporedbi sa Staljinovim čistkama i osmišljenim sustavom gulaga to se ipak ne može mjeriti. Međutim politički klišeji o nenadmašnoj veličini Staljinove epohe, o jednakosti i borbi s korupcijom, o radostima i čistoći tog dalekog i od strane »neprijatelja« uništenog života koje eksploatiraju neodgovorni publicisti i političari, padaju na plodno tlo. Hlevnjuk u tomu vidi opasnu mješavinu povijesnog neznanja i socijalnog nezadovoljstva i pitajući se upozorava: »Ponavlja li ruski 21. vek sudbinu prethodnog veka«, i hoće li i kada će se stvoriti uvjeti za početke istinske demokratizacije ruske države i društva u cjelini.

I poslije Staljina Staljin

I uistinu danas smo svjedoci da se novi ruski autokrat Vladimir Putin umnogočemu poziva na Staljina, ali najveća sličnost, ako zanemarimo retoriku i demagogiju, vidljiva je u ideji, jer oboje su (i Staljin i Putin) gradili »svoju državu za vječnost«. Oboje su bili podjednako uvjereni u trajnost i epohalnost svojih postupaka, naravno uz obilato korištenje nasilja, sustavne represije i svih mogućih vidova pritisaka, manipulacija i »utjerivanja straha«, u pravilu batinom, ali ako drukčije nije išlo, koristila se i »mrkva«. Međutim, te su nagrade bile samo privremene mjere dok si vođa nije osigurao »bokove«, a potom je uslijedila odmazda, koja je nad takvim ljudima bila drastičnija od nasilja nad ostalima, jer se kažnjavala drskost onih koji su« nezasluženo uzimali više i koristili se privilegijama nauštrb naroda«. To je popularna tehnologija koju su boiljševici koristili od samih početaka preuzimanja vlasti i u tome se ustrajalo (naravno tehnologija se usavršavala) sve do danas. Ako pratimo usud prve i druge generacije Putinovih oligarha, lako se možemo uvjeriti u istinitost ovih riječi.

Knjiga Olega Hlevnjulka usitinu je sjajna biografija Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina i svakako se može svrstati u prvu kategoriju kritičkih monografija o jednom od najsurovijih diktatora, ali i najkontroverznijih osoba novodobne povijesti; međutim to je ujedno i priručnik za odgonetanje tajni staljinizma i staljinske epohe i upozorenje da se i danas u mnogo čemu u Rusiji, na čelu s novim svemoćnim vladarom Vladimirom Putinom, ponavlja povijest, koja na žalost nije samo farsa, već i krvava tragična stvarnost.