RIJEKA – Nakon uspješnoga postavljanja u HNK-u u Zagrebu, Filozofski teatar na čelu sa Srećkom Horvatom, koji je za vrijeme svoga zagrebačkog mandata pokrenula Dubravka Vrgoč, odnedavno nova intendantica riječkoga HNK-a, seli se u Rijeku, a barokna zgrada kazališta Ivana pl. Zajca ugostit će mnoge zvijezde, intelektualce, filozofe, ekonomiste, glumce…

U povodu novoga izdanja Filozofskog teatra, o temama, sugovornicima i važnosti samoga teatra, razgovaramo s našim ponajboljim filozofom Srećkom Horvatom, koji će svoj prvi razgovor sa sociologom Nikolajem Schultzom voditi već 19. siječnja.

Che Guevara u Rijeci

Prije svega, kako je inicijalno nastala sama ideja za Filozofski teatar te kako se dogodila suradnja vas i tadašnjega vodstva HNK-a u Zagrebu?

– Prije Filozofskog teatra, s Nikolom Devčićem i Dorom Baras osnovao sam i godinama vodio Subversive Festival u Zagrebu, koji je vrlo brzo postao kultni festival važan ne samo u Hrvatskoj i Europi već i izvan Europe i tzv. zapadnog svijeta; obilazili su ga egipatski ekonomist Samir Amin, indijska teoretičarka postkolonijalizma Gayatri Chakravorty Spivak, Oliver Stone, Zygmunt Bauman, kao i primjerice kći Che Guevare koju smo tih dana bili doveli i u Rijeku.

Tada se zbio meni i jedan od dražih događaja; naime posjet Aleide Guevare Rijeci doveo je do otkrića nikad viđenih fotografija Che Guevare kako se penje i razgledava Trsatsku gradinu.

Rajko Jurišić iz Baške Vode poslao je crno-bijeli negativ fotografija upravo vama, u Novi list, koji ih je i objavio.

Nekad te godine napuštam Subversive Festival koji se i dalje održava jednom na godinu, a iduće godine, 2014., na poziv Dubravke Vrgoč pokrećemo Filozofski teatar u HNK-u s ciljem da stvorimo permanentni i kontinuirani diskurzivni program i vratimo filozofiju i javnu debatu u kazališta.

U međuvremenu su takvi sadržaji postali sastavni dio repertoara mnogih kazališta – od berlinskog Volksbühnea do bečkog Burgtheatra, s kojima sam također surađivao prošlih godina u izvedbi sličnih programa.

Velika posjećenost

Kakva ja bila posjećenost događanja u sklopu teatra i njihova recepcija? Kakvi su bili dojmovi publike?

– Ono što me najviše veseli, i zašto smatram ne samo da tô ima smisla, već da imamo i neku odgovornost pretvarati kazališta u javne prostore i prostore razmjene mišljenja i zajedničkog učenja, jest brojna mlada publika.

U Zagrebu, ovisno o gostima, znali smo nekad imati i 1.000 ljudi u HNK-u, s publikom koja je imala sjedišta i na pozornici kako bi svi zainteresirani stali, recimo onda kad su u gostima bili Slavoj Žižek, Yanis Varoufakis, Thomas Piketty ili Herta Müller, Vannesa Redgrave te drugi.

U početku sve je uživo prenosio i HRT, ali to su, očito, bila neka druga vremena. Međutim, interes za takve goste i važne teme koje smo otvarali nije nestao.

Naprotiv, mislim da upravo u doba podcasta i Tik Tok pažnje od 3 do 60 sekundi, događaj koji se odvija uživo s izuzetnim gostima, Filozofskom teatru daje ono nešto posebno zbog čega se isplati maknuti od ekrana i izaći u grad, u kazalište, među ljude, među ideje, u dijalog.

U svome gostovanju 2022. godine Slavoj Žižek je kazao da Filozofski teatar nije čin prisvajanja teatra, jer teatar treba filozofima kako bi shvatili sami sebe, odnosno da se teatar javlja kako bismo vidjeli implikacije neke ideje. Na koji je način konceptualno osmišljen Filozofski teatar, koju poziciju zauzima unutar samoga teatra općenito te koju društvenu ulogu preuzima?

– Kao što rekoh, sva važnija kazališta u Europi u međuvremenu imaju diskurzivni program koji je stalni dio njihovih repertoara, od književnih događaja preko filozofije do simpozija koji kroz neku vrstu inscenacije filozofije pokušavaju zahvatiti neku važnu temu ili teme, a često i pružati nužnu refleksiju i društvenu kritiku u danome trenutku.

U Zagrebu smo, a nadam se da ćemo i u Rijeci, išli i dublje u istraživanje odnosa filozofije i kazališta, pa je Žižek recimo na naš poziv napisao svoje prvo dramsko djelo »Tri života Antigone« koji je za HNK u Zagrebu režirala Angela Richter, zatim smo objavili knjigu o kazalištu i filozofiji, francuskog filozofa Alaina Badioua, spajali smo naizgled nespojivo, filozofe (Franco »Bifo« Berardi) s rockerima (Bobby Gillespie iz Primal Scream)…

Mala epopeja

S obzirom na to da su neki sugovornici autori i više knjiga, na koji način inače strukturirate same razgovore?

– Ako već nisam, pročitam sve njihove knjige, detaljno se upoznam s njihovim radom, a imam i sreću da nerijetko neke od njih i poznajem, pa već godinama vodimo dijalog koji onda nastavimo i na pozornici. Recimo, meksičkog glumca Gaela Garcia Bernala upoznao sam tako da je on čitao »Radikalnost ljubavi« u kojoj spominjem njegovu divnu ulogu Che Guevare u »The Motorycycle Diaries«, potom smo se upoznali jednog ljeta u Dubrovniku, pa proslavili njegov rođendan u Guadalajari, gdje smo imali prvi javni dijalog o apokalipsi na tamošnjem sajmu knjiga.

Nakon toga je Gael svratio na Vis da vidi kakvu to školu autonomije gradimo na brdu, na trajektu »Petar Hektorović« smo kratko zajedno složili strukturu razgovora i vozili ili čekali na autocesti nekih osam sati te jedva stigli u Zagreb na nastup koji je ujedno bio i zadnji Filozofski teatar u Zagrebu.

Struktura razgovora je u ovom slučaju proizašla iz te male epopeje. A često i nije tako, najčešće je totalno štreberski, u smislu – što je bolja priprema, to više omogućuje i improvizaciju.

Bijega – nema

Vaš je prvi najavljeni sugovornik sociolog Nikolaj Schultz, a najavljena tema ekološke, odnosno klimatske krize dobro vam je poznata, pa me zanima što je zapravo specifikum autorove misli glede tematike, kao i na kojim ćete se problemskim žarištima u najavljenom razgovoru zadržati?

– Moram priznati da nisam znao za Schultzov rad s francuskim filozofom Brunom Latourom kada sam prvi put nabasao na njegovu knjigu »Land Sickness« koja me već s prvim stranicama oduševila ne samo filozofski, već i načinom pisanja.

Kroz njegovo vlastito iskustvo bijega iz uzavrelog Pariza zbog klimatske krize na mali mediteranski otok saznajemo da bijega nema, ne samo od planetarne katastrofe, već i od nas samih.

Tek sam kasnije pročitao njegov »Memorandum o novoj ekološkoj klasi«, koji je u međuvremenu preveden i objavljen i kod nas, a koji su zajedno napisali Latour i Schultz.

Radi se o pokušaju da se zamisli nova ekološka klasa, koju oni nazivaju »geo-socijalnom« klasom. Prema njima, velik dio ove klase nije eksploatiran u klasičnom marksističkom smislu rada od onih koji posjeduju sredstva za proizvodnju, oni su eksploatirani s obzirom na način na koji se odnose prema materijalnim uvjetima svog života: pristup vodi, čistom zraku, zdravlju, opstanku.

Možda se i nećemo složiti u svemu, s obzirom na to da je Schultzu bliži »antropocen« kao termin koji označava kolektivni efekt čovječanstva na planetarni ekosistem, a ja sam ipak bliži tezi da nije čovječanstvo kao takvo odgovorno, već kapitalizam, odnosno ne samo jedan posto čovječanstva, već specifičan sistem.

Novi egzistencijalizam

Hoćemo li u tome razgovoru saznati više i o novome egzistencijalizmu za doba antropocena? O čemu se uopće radi, možete li nam približiti?

– Apsolutno. Nagovaram Schultza i da pročita neke dijelove iz, na hrvatski još uvijek neprevedene, knjige »Land Sickness«. A to će, kao i njegova nova neobjavljena knjiga koja se bavi daljnjim razvojem novog egzistencijalizma, također biti dio našeg razgovora.

Što je taj novi egzistencijalizam? Schultz predlaže da u osvit antropocena drukčije pristupimo pitanjima »bitka« i »egzistencije«.

Dok su se klasični egzistencijalisti primarno usredotočili na »smisao« ili »svrhu« ljudskog postojanja, novi egzistencijalistički mislioci poput njega usredotočeni su na ponovno opisivanje bitka koji i drugim bićima omogućuje postojanje, usmjeravajući pozornost na mnoštvo živih bića s kojima ljudi koegzistiraju ili o kojima ovise.

A što će nam razotkriti vaš drugi sugovornik, Igor Bezinović, koji će prije zakazanog filozofskog termina, kojih tjedan dana ranije, u Art-kinu premijerno predstaviti svoj novi film »Fiume o morte!«?

– Prilično me veseli ovo izdanje Filozofskog teatra iz dosta razloga. Prvi je, ne krijem to, što je Igor Bezinović moj dobar prijatelj.

Studirali smo zajedno filozofiju prije dvadesetak godina u Zagrebu, on je u međuvremenu postao filmski režiser čije bi filmove obožavao i da mi nije prijatelj. Drugi je razlog što je to film kakav Rijeka još nije imala.

Treći je, naravno, D’Annunzio i period okupacije koji je bio poput nekog ludog, doduše distopijskog filma. Četvrti, a možda najvažniji razlog, zato jer ta kratka povijesna epizoda, kao što lijepo dočarava film »Fiume o morte!«, nije prošlost već nešto što postaje naša sadašnjost.

Dovoljno je pogledati Trumpa i Elona Muska. I peti, nije Bezinović snimio samo »Fiume o morte!«, već i »Blokadu«, film koji nikad nije bio aktualniji nego danas. Bit će tu puno tema za razgovor, a nadam se da će nam se i riječka publika pridružiti.

Zanimljivi gosti

Po kojem ste ključu birali vaše nove sugovornike, koji nas još očekuju u nastavku Teatra te kakav će biti tematski presjek?

– Uglavnom su to gosti koji još nisu nastupili u Rijeci, a nerijetko ni u Hrvatskoj, ali, kao što pokazuje već drugo izdanje Filozofskog teatra s Igorom Bezinovićem, također ćemo imati i naše goste i gošće.

Ova je sezona još uvijek u nastajanju, s nekim gostima još pregovaramo i tražimo datume, ali sigurno je da će u svibnju doći Lea Ypi, albanska spisateljica i profesorica na London School of Economics, čija je knjiga »Slobodna« prevedena na trideset jezika, a do svibnja bi trebala biti objavljena i u hrvatskome prijevodu, u izdanju Naklade OceanMore.