Svoju promocijsku/premijernu »turneju« imao je i domaći dokumentarni film »Snajka: Dnevnik očekivanja«, režiserski prvijenac Tee Vidović Dalipi u kojem donosi vlastitu životnu priču – autentičnu priču hrvatsko-romskog para i njihove svakodnevice. Film je nastao temeljem Restartove škole dokumentarnog filma, koju je pohađala autorica, a u potpunosti je nastao u periodu od otprilike deset godina.

Činjenica da je film proizašao iz Restartove škole na neki način (još jednom) potvrđuje kvalitetu te škole. Kako je na riječkoj premijeri naglasila autorica, snimljeno je oko šezdeset sati materijala koji je skraćen i montiran, a u samome procesu montaže, uz Jelenu Maksimović, sudjelovala je i sama autorica. Film je sniman u Zagrebu i Zaprešiću te kosovskim gradovima Ferizaj i Lipljan. Svoju svjetsku premijeru imao je ovoga ljeta na DokuFestu u Prizrenu, na kojem je osvojio Nagradu publike, zatim međunarodnu premijeru na Sarajevo Film Festivalu u okviru programa »Dan ljudskih prava«, a hrvatsku premijeru na našemu lokalnom Liburnia Film Festivalu te potom i Rab Film Festivalu. Režiju potpisuje Vidović Dalipi koja, uz Dinku Radonić, supotpisuje i kameru, dok produkciju potpisuje Oliver Sertić.

Intimistička priroda

Film počinje snimljenim kadrovima vjenčanja autorice Tee i njezinoga odabranika Mirsada. Po svemu, oni su sasvim običan vjenčani par, muž i žena, no uzimajući u obzir podneblje (i društvo) u kojem žive, nisu, jer radi se o hrvatsko-romskom paru, pa je stoga opservacijski fokus filma na paru i okolini, odnosno pojedincima koji stupaju u odnose s njima – njihovim obiteljima te manje prijateljima. S obzirom na to da je protagonistica, uz njezina muža, i sama autorica filma, jasno je kako film ima osobnu notu. To dodatno potvrđuje i činjenica da autorica većinu, ili barem dobar dio filma, i snima sama, postavljajući kameru ispred sebe i svojega muža ili članova njihovih obitelji, što je potvrda intimističke prirode ovoga participativno-opservacijskog dokumentarca. Redateljske metode stoga uključuju kameru koja konstantno prati i bilježi sve što se događa, no također i kompilacijsku metodu, jer se zapravo radi o tijekom duljeg vremena snimljenom materijalu koji se potom kompilira, spaja, krati i nadodaje, s ciljem stvaranja funckionalne cjeline koja intencionalno prenosi određenu poruku i značaj, s ciljem informiranja i edukacije. Funkcionalna naracija postignuta je, dakle, kompilacijskom metodom i spajanjem različitih dijelova, pa su naratori ujedno i protagonisti, oni snimani, iako u nekoliko dijelova i sama redateljica u »offu« preuzima upućivačku naratorsku ulogu, s ciljem dodatnoga naglašavanja te usmjeravanja gledatelja.

S obzirom na to da je u fokusu vjenčani ljubavni par različitih kulturoloških pozadina, dalo bi se odrediti film i kao obiteljski, a s obzirom na uvid u različite kulturološke sredine, njihove običaje, razmišljanje, shvaćanja, očekivanja, time i stereotipizaciju njih od drugih, to jest šire zajednice, film također poprima obrasce antropološkoga. Tako se jasno razabiru razlike u običajima i njihovim vjerovanjima, primjerice u procesu ženidbe, glede samog obreda, kakvih priprema, odijevanja i tome slično. Naravno, tu su i ustaljeni obrasci glede odnosa u obitelji stariji-mlađi, odnosno djeca-roditelji, koji su jasno prikazani kroz razgovor para.

Kulturni rasizam

Kamera budno prati sve događaje samoga para, kao i njihovih sugovornika, primarno obitelji, no i poznanika, u krevetu, u prostoru dnevnoga boravka, u kuhinji, i tako dalje, iz čega se razaznaje problemska pozadina. Na primjeru protagonistova života i činjenice prekida školovanja, što i sam, s ciljem dodatnoga podcrtavanja odnosa dijete-roditelji i dužnosti djeteta prema roditelju i obrnuto, pojašnjava, dane su naznake nekih shvaćanja unutar romske zajednice o kojima možda većina ništa ne zna, pa i samo na primjeru toga možemo ustvrditi da je film vrijedan antropološki materijal. Također, tu su i običaji glede oblačenja, haljina, odnosno vjenčanice, pitanja što bi tko trebao nositi, specifična i gotovo obredna situacija u trenutcima vjenčanja, kao i ostali običaji, primjerice grupni ples, specifična glazba koja svira, kao i »naručivanje« pjesama od muzikaša, unutar te zajednice. Također, posebno je upečatljiva i ističe se scena u kojoj protagonist vidno uzrujan raspravlja sa suprugom o trenutku u kojem je doživio kulturni rasizam, a pokazuje magnitudu one riječi koja boli, koja ostavlja emocionalne ožiljke na njemu, kao i na svakome drugom kojemu su iste ili slične, kao i bilo kakve druge negativnih konotacija, upućene.

Da se radi o jednoj široj društvenoj, to jest kulturološkoj slici i vrlo aktualnoj temi koja i dalje na općenitoj razini nije dovoljno iscrpljena, govori i činjenica da Teini roditelji nisu bili sretni njezinim odabirom, pa su svoje nezadovoljstvo pokazivali spram odnosa prema Mirsadu. što sama naratorski ističe: »Moji su roditelji još uvijek u šoku jer se udajem za nezaposlenog Roma s Kosova.« Iako je i sama naglasila da u svadbenom trenutku, nakon službene ceremonije, njezina majka nije niti zagrlila Mirsada, a prije vjenčanja nije pričala s njom dva tjedna, situacija se, vidimo kasnije, ipak promijenila pa majka u jednome vrlo prisnom trenutku grli svoju kćer i – napokon – i svojega zeta.

Educiranje o različitostima

I Teina je majka, prvenstveno zbog Mirsadove pozadine, kulturološke, kao i činjenice da je nezaposlen, vjerojatno zabrinuta za egzistenciju i budućnost svoje kćeri, no prije svega njezino je shvaćanje produkt života u okolini koja i dalje, koliko god mi to poricali, ne gleda blagonaklono prema Romima, općenito prema Drugima. Upravo zato, ovaj je prijemčiv, topao i iskren dokumentarac, uz gdjekad i humorni trenutak, ovdje da istakne, naglasi te naposljetku uputi i educira o našim različitostima, no prije svega sličnostima, u našim osjećajima, željama, i potrebi da budemo prihvaćeni od okoline i voljeni. Jedna je to mala životna priča i priča o životu i obitelji, odnosima i prihvaćanju, stoga ostala kao trajan memento na trenutak u kojem se nalazimo, kao i na onaj trenutak do kojega u tom smislu želimo doći.

Što se tiče naslovne sintagme, jasno je kako se radi o gotovo dnevničkim zapisima s očekivanjima koja su postavljena ispred ljubavnoga para, od obitelji i okoline te o njihovoj izdržljivosti da se prilagode svemu tome. Onaj prvi, radni naslov filma, kako je i implicirao je u svome nazivu kakvu želju za srećom, što također ne bi bio loš odabir, no ovaj je manje doslovan i sugestivniji naslov ipak bolji odabir. Kako god bilo, i u značenju trenutnoga naslova koji implicira očekivanja od okoline, ona tradicijska, ritualna, ekonomska, krije se želja za jednim lagodnom i neopterećenom svakodnevicom, pa u krajnosti i srećom, što također upućuje i na onu prvu naslovnu zamisao.

Još jednom, participativno-opservacijski dokumentarac »Snajka: Dnevnik očekivanja« Tee Vidović Dalipi svojom toplinom, iskrenošću, intenzitetom, autentičnošću i željom da samo budemo dobri jedni prema drugima, pa u tome smislu i prihvaćeni, što bi i u konačnici i trebao biti rezultat (jednoga) dokumentarca.