U listopadu 1999. otišao je Boris Dežulović – najteži raskol u redakciji Ferala. »Odlazak… Do kraja života će mi biti žao, kolosalno žao« – kaže Dežulović. »Stvar je vrlo osobna i nema veze s ‘Feralom’ kao idejom. I zato sve ove godine preskačem tu priču«.

  Jednom, kad vrijeme osobne odnose učini manje važnima, možda će se precizno rekonstruirati što se točno dogodilo. Jer, jest činjenica da su osobni odnosi uvelike oblikovali tu redakciju, mnogo više nego u drugim novinama. »Feral« naime nije nastao kao klasična medijska tvrtka, nego iz satiričkog ludizma i prijateljstva, da s vremenom preraste u ozbiljno medijsko poduzeće. Ta napetost početnoga anarhoidnog zajedništva i kasnije potrebe za preciznim poslovnim odnosima u »Feralu« nikad nije razriješena, da u listopadu 1999. razori pojatu Studija Viva Ludež, a u sljedećim godinama uzrokuje sve češća unutarredakcijska trvenja.

  Petnaestak dana nakon Dežulovićeva odlaska, predsjednik države prevezen je u bolnicu, i počinje agonija HDZ-ove vlasti. Mnogi su očekivali suprotno, ali Tuđmana je »Feral« ispratio suzdržano i bez poruge.

  – Na Tuđmanov račun bilo se poželjno šaliti sve dok je on tih šala mogao biti svjestan. A sada je gotovo. Mir samrtničke postelje je, kao i mir groba, neprikosnoven. Naša je kulturna i civilizacijska nesreća što se toga moramo podsjećati – pisao je u »Feralu« Miljenko Jergović. Ali su zato citirali udvorničke oproštaje, poput onoga Zlatka Canjuge, objavljenog u listu koji čitate: »Godinama sam nosio dužu kosu, zbog čega mi je dr. Tuđman 1994. rekao: Zlatko, moraš se ošišati. Učinio sam to, a onda smo počeli stvarati Zagreb«.

  Riječ »razočaranje« najbolje opisuje kako su u »Feralu« doživjeli posthadezeovsku vlast šesteročlane koalicije.

  – Nisam očekivao to što se dogodilo – kazao je Ivančić za knjigu »Smijeh slobode« – premda nisam imao iluzija da dolazi neka hiperreformatorska vlast. Očekivao sam da će sada, poslije jednog zločinačkog režima, i status i recepcija »Ferala« biti normalizirani, da će društvo prihvatiti taj radikalno kritički glas kao nešto što ima pravo postojati. Ali to je izostalo – »Feral« je ostao izopćen, što je za nj dugoročno bilo fatalno. Danas, bez imalo jala, tvrdim da račanizam za »Feral« nije bio ništa manje poguban od pritisaka iz devedesetih – štoviše, bio je efikasniji – s rezignacijom zaključuje Ivančić.

  Usprkos tome, izlazio je »Feral« još dugih osam godina, od toga dvije i pol kao luksuzni satirični magazin, ne gubeći utjecaj, objavljujući što drugi nisu, otkrivajući prve afere Ive Sanadera, i dokazujući zločine Branimira Glavaša. Ugasio se u ljeto 2008., iscrpljen upornom ignorancijom oglašivača i sustavnim neprijateljstvom države i medija. Oprostio se svojstvenim virtuozitetom, predviđajući ovo što imamo danas: »Laku moć, voljena Hrvatska/ Zapjevaj, nemoj se stidjeti/ Kad svjetlost dogori feralska/ Ti ćeš se sretnijom vidjeti.// Cvjetat će zemlja, more i zrak/ Poslovni tornjevi, voćnjaci…/ Svijetao bit će i taj tvoj mrak/ Kad u njem zabljesnu očnjaci«.

  SUTRA: Pobjeda privida