LJUBLJANA – Lijepo je biti kritičar. Ugodno je sjesti i slušati nekoga tko upravo izvodi ono što je pripremio i imati tu »moć« bilježiti svaku nepravilnost ili grešku. Kako bi rekao Anton Ego, »riskiramo tako malo uživajući poziciju u kojoj drugi stavljaju sebe i svoj rad pred naš sud. Ali istina je za kritičare ipak gorka: vjerojatno je i prosječan komad smeća značajniji od onoga što smo napisali.« Upravo ove misli navirale su nakon drugog koncerta maestra Daniela Barenboima i orkestra West-Eastern Divan na jubilarnom 70. Ljubljana festivalu koji je održan u Cankarjevom domu. Odmah treba otvoreno reći: nakon takve večeri teško je napisati išta što bi imalo neku vrijednost. Trebalo bi se samo nakloniti umjetnicima uz iskrene čestitke.

No, u okolnostima u kojima živimo kritika poprima sasvim drugi značaj. Svekolika zloporaba umjetnosti za postizanje osobnih agendi, potpomognuta sve raširenijom kulturom važnosti isticanja osobnog dojma naspram struke, kritiku čini ne samo važnom, nego i nužnom. Naime, svatko onaj tko ikada poželi na bilo koji način nešto komentirati, pa čak i običnim statusom na društvenim mrežama uz korištenje epiteta poput »fenomenalno« ili »fantastično«, trebao bi prvo pogledati i poslušati ovakav koncert samo kako bi stekao dojam što to kvaliteta u glazbi doista jest. I to ne jedan, nego njih deset ili dvadeset.

Golemi orkestar

Nakon prvog koncerta o kojem smo već naveliko pisali, a u kojem se, između ostalog, istaknulo vidno lošije zdravstveno stanje maestra Barenboima uslijed kojeg je otežano vodio izvedbu, mogli su se čuti komentari određene skepse prema drugom, mnogo težem i tehnički zahtjevnijem koncertu. Umjesto Bedŕicha Smetane, na programu su se našli Maurice Ravel, Manuel de Falla i Claude Debussy. Međutim, publika je doista mogla biti iznimno zadovoljna vidjevši da je na scenu stupio onaj stari poznati Barenboim koji je, osim uvijek prisutne goleme umjetničke energije, posjedovao i začudnu fizičku snagu. Golemi orkestar sastavljen od 65 gudača, 26 puhača, dvije harfe, čeleste i 7 udaraljkaša gotovo je u potpunosti ispunio veliku scenu Gallusove dvorane.

Dobri i iskusni organizatori, koji profesionalno i s dovoljno angažiranih biljetera i poslužitelja brinu o publici i umjetnicima, odlično su vizualno kompenzirali broj osoba u publici dodavši mobilna sjedeća mjesta, tako da je dvorana bila u potpunosti ispunjena. Pljesak oduševljenja bio je moćan već na početku za 101 člana orkestra, još veći za maestra Barenboima, a frenetičan na kraju.

Kao svojevrsnu uvertiru koncertnom programu orkestar je izveo Ravelovu »Španjolsku rapsodiju«, djelo prebogate orkestracije koje svojim koloritom, ritmom i nepogrešivom preciznošću dočarava stavke »Preludij noći«, »Malaguena«, »Habanera« i »Festival«. Hrabro i bez suzdržavanja orkestar je slijedio upute maestra, što je rezultiralo fenomenalnom izvedbom nakon koje je na scenu stupio svjetski poznati kineski pijanist mlađe generacije Lang Lang. Poznat po osebujnim interpretacijama različitih stilova, izuzetno aktivan i u oblikovanju vlastite osobnosti u javnosti, Lang je u pravom smislu riječi svjetska zvijezda koja nastupa kako u ozbiljnom klasičnom repertoaru, tako i u popularnoj, filmskoj ili crossover glazbi, a jedan od najpoznatijih nastupa bio je i na otvorenju Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine.

Izbor skladbe »Noći u španjolskim vrtovima« Manuela de Falle nije možda toliko uobičajen, ali se sjajno uklopio u cjelokupni koncept ljubljanskog koncerta kao skladbe tri stavka koji pričaju priču o andaluzijskim krajevima i osjećajima kroz ritmove, moduse, kadence i ukrasne figure. Sam de Falla nije prvenstveno ovo djelo napisao kao koncert za glasovir, što je vidljivo iz činjenice da je glasovir mjestimično manje solist, a više neodvojivi dio orkestralne fakture. No, ne nedostaje virtuoznih dijelova u kojima je Lang jednostavno briljirao kako glazbenim, tako i atraktivnim vizualnim dojmom. Neizostavni dodatak solista razdraganoj publici bila je još jedna De Fallina skladba »Danza ritual del Fuego«. Poslužitelji orkestra potom su velikom brzinom glasovir pripremili za sviranje četveroručno oblikujući u publici ideju da će uslijediti zajednički nastup Langa i Barenboima što se, međutim, ipak nije dogodilo.

Publika na nogama

Nakon stanke u kojoj su se među publikom mogli čuti samo komentari odobravanja i hvale, uslijedilo je opsežno djelo francuskog skladatelja Claudea Debussyja pod nazivom »Ibéria«. Ako do sada još nije postalo jasno da je cijeli programski koncept snažno obojen glazbom Španjolske iz pera raznih svjetskih skladatelja, onda je upravo ovo djelo potvrdilo navedenu činjenicu. U sva tri stavka pod nazivom »Po ulicama i putovima«, »Mirisi noći« i »Jutro na praznični dan« skladatelj, uz pomoć izvođača, vodi nas na jednodnevno putovanje nekim malim španjolskim mjestom u kojem ujutro možemo čuti kastanjete i užurbani radni ritam, nakon kojeg se dižu večernji mirisi vjerojatno inspirirani mirisima aromatičnih španjolskih vrtova, ali i ponovno buđenje pomoću zvonjave zvona i zvukova radosne koračnice novog jutra.

Zbog nešto delikatnije fakture i tehnički suptilnije izvedbene zadatosti, orkestar i maestro imali su najteži zadatak večeri koji su, na vrlo visokoj izvedbenoj razini, ostvarili. Po okončanju izvedbe uzbuđenje u dvorani bilo je na vrhuncu, a kulminiralo je iznošenjem dirigentskog pulta, što je označilo da će maestro sljedeću skladbu dirigirati napamet. Za istu je potreban velik broj različitih, inače u orkestru rjeđe viđenih glazbala poput oboe d’amore, saksofona, piccolo trube i slično. Naravno, radi se o »Boléru« Mauricea Ravela, popularnoj i poznatoj skladbi koja može poslužiti i kao udžbenik za pravilno orkestriranje jer se jedna glavna glazbena misao ponavlja mnogo puta, uz korištenje sve većeg broja glazbenika i oblikujući permanentni petnaestominutni crescendo. Kulminacija i završetak skladbe instantno su publiku podigli na noge izvodeći sve izvođače i maestra Barenboima na višekratni poklon.

Raskoš orkestralnog muziciranja

Na samom kraju valja još napomenuti i nešto o orkestru West-Eastern Divan, koji je u dvodnevnom boravku u Ljubljani doista pokazao svu raskoš orkestralnog muziciranja. Naime, ne radi se o profesionalnom orkestru zaposlenih glazbenika, već se fundacija bavi organizacijom najčešće dviju koncertnih turneja godišnje (proljeće i zima) pozivajući glazbenike koji se nalaze na popisu suradnika s položenom audicijom, a sukladno potrebama repertoara. Unatoč činjenici da je riječ o mahom mladim glazbenicima, oni su najčešće među najboljima u svijetu. Tako je, primjerice, koncertni majstor prve večeri bio dvadesetpetogodišnji violinist Yamen Saadi, za kojeg doznajemo da je upravo nedavno položio audiciju za jednog od koncertnih majstora Bečkih filharmoničara.

Sekundirao mu je drugi koncertni majstor Michael Barenboim, inače sin maestra Barenboima, koji je mjesto koncertnog majstora preuzeo na drugom koncertu. No, najveći ponos su mogli osjetiti svi iz Rijeke vidjevši u redovima udaraljkaša mladog Pedra Rosenthala Campuzana, inače dugogodišnjeg udaraljkaša orkestra riječkog HNK-a koji, skromno i samozatajno, svira s nekima od najvećih umjetnika današnjice i to ne jednom, nego više godina zaredom. Pravi je to primjer kako kvalitetnima nisu potrebne ni veze ni poznanstva, niti »preporuke« po principu »ti meni – ja tebi«, ali i kako im karijerni uspjesi nisu uvijek vezani za istu kazališnu kuću, agenciju ili umjetničku organizaciju. I zato iskrene čestitke.

Zadovoljstvo je na koncertu bilo vidjeti i mnogo mladih ljudi u publici, očito dobro educiranih i naviklih na posjećivanje koncerata što se moglo vidjeti po ponašanju, pljesku i komentarima. Okruženje je to u kojem glazbena kritika i nema nužno neku značajnu ulogu jer je kompetentna kritika zapravo sama publika, čija bi formacija trebala biti cilj svake ozbiljne kulturne politike. Zato svi koji ste u mogućnosti pregledajte preostala događanja na 70. ljubljanskom festivalu i rezervirajte svoje mjesto čim prije te priuštite sebi istinski kulturni i društveni doživljaj.