Foto Nina Kudiš
Njezino predavanje o slici »Sveta Ana Trojna...« prvo je u nizu četiriju javnih izlaganja istraživačkog projekta »Et tibi dabo«, koji se bavi naručiteljima i donatorima umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800. godine.
povezane vijesti
Slikarska baština Rijeke, kada je o ranom novom vijeku riječ, uglavnom obuhvaća djela 17. i 18. stoljeća. Slika »Sveta Ana Trojna i sveci s članovima obitelji della Rovere« u svetištu Majke Božje Trsatske jedna je od umjetnički, ali i povijesno, najznačajnijih oltarnih pala što se nalaze u gradskim crkvama. Njezin autor Giovanni Pietro de Pomis (Lodi 1569./1570. – Graz, 1633.) bio je slikar po obrazovanju, ali i medaljar te arhitekt, kaže nam dr. sc. Nina Kudiš, redovita profesorica u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta.
Njezino predavanje o slici »Sveta Ana Trojna…« prvo je u nizu četiriju javnih izlaganja istraživačkog projekta »Et tibi dabo«, koji se bavi naručiteljima i donatorima umjetnina u Istri, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji od 1300. do 1800. godine. Za naš list profesorica Kudiš sažela je najvažnije dijelove svoga predavanja te upozorila na izazove i probleme u valorizaciji riječke spomeničke baštine.
Giovanni Pietro de Pomis
– Giovanni Pietro de Pomis slikarsko je obrazovanje stekao u lombardskom gradiću Lodiju, gdje je najvjerojatnije i rođen, no već s 20 godina nalazi se u Innsbrucku, gdje mu je tadašnji nadvojvoda Ferdinand II. Tirolski bio prvi mecena.
Nakon nadvojvodine smrti 1595. godine, de Pomis ostaje bez zaštitnika, no ubrzo se snalazi te odlazi u Graz gdje postaje dvorski slikar nadvojvode Ferdinanda, budućeg cara Svetog Rimskog Carstva, koji mu 1605. godine dodjeljuje i titulu plemića s naslovom von Treuberg, opisuje Nina Kudiš. De Pomis je, uz ostalo, obnašao funkciju inženjera zaduženog za utvrde Unutrašnje Austrije te stoga dolazi i u Rijeku i pritom se zbližava s riječkim kapetanom Stefanom della Rovereom.
Projekt »Et tibi dabo«Javna predavanja dio su projekta »Et tibi dabo«, koji podupire Hrvatska zaklada za znanost, te projekta »Barokna Rijeka« koji podupire Sveučilište u Rijeci. Voditeljica obaju projekata je prof. dr. sc. Nina Kudiš, a izv. prof. dr. sc. Damir Tulić prvi je suradnik na oba projekta. |
– On je u spomen na svoju ženu Anu della Rovere, koja je umrla 1624. godine, kod svojeg prijatelja de Pomisa naručio sliku »Sveta Ana Trojna i sveci s članovima obitelji della Rovere« za obiteljsku kapelu u franjevačkoj crkvi na Trsatu, kaže nam Nina Kudiš i dodaje da je slika, nažalost, danas u relativno lošem stanju sačuvanosti, iako je restaurirana početkom 60-ih godina prošlog stoljeća.
Kasnorenesansni klasicizam
– Unatoč tome, ona se ističe svojom kvalitetom, a odlikuju je suptilni kolorit i kasnorenesansni klasicizam. Riječ je o najsugestivnijem obiteljskom portretu nastalom u 17. stoljeću u cijelom Hrvatskom primorju, a vjerojatno i šire. Treba istaknuti da je de Pomisova slika, njezino stanje sačuvanosti, ali i nesklad između njezine kulturno-povijesne važnosti i tretmana koji u široj zajednici ima, žalostan podsjetnik na ono što stalno brine i obeshrabruje istraživače umjetničke baštine ranog novog vijeka u Rijeci, kaže Nina Kudiš te podsjeća kako je potrebno adekvatno valorizirati te prezentirati ovu spomeničku baštinu.
PredavanjaU idućim tjednima donosimo najvažnije dijelove predavanja dr. sc. Damira Tulića – »Štukature u Palači šećera u Rijeci: naručitelji i umjetnici«, Marina Bolića – »Gaspare Negri: najvažniji istarski naručitelj i kolekcionar umjetnina u 18. stoljeću« te Marija Pintarića – »Naručitelji i kipari između Rijeke i Ljubljane u 18. stoljeću«. |
– Već desetljećima, od Radmile Matejčić nadalje, brojni znanstvenici, zaključno s Katedrom za umjetnost ranog novog vijeka na čijem sam čelu, pokušavaju osvijestiti gradsku upravu, crkvene institucije i građane o izuzetnoj kulturnoj i umjetničkoj vrijednosti riječke spomeničke baštine 17. i 18. stoljeća. Ta baština treba biti prezentirana stručno, a ne stihijski, fragmentarno ili u svrhu izravne ili neizravne trenutačne promidžbe pojedinaca, grupa ili institucija. No, prezentirati u skladu s načelima struke znači adekvatno čuvati, istražiti ili bolje – istraživati, restaurirati i, na koncu, prikazati javnosti. Doista je tužno vidjeti kako desetljećima izostaje volja, a vjerojatno i znanje ili vizija, da se tu nešto pokrene. Važno je ovdje napomenuti još jednu stvar: dobra rješenja nisu uvijek skupa rješenja. I obrnuto – skupoća ne garantira kvalitetu. Toga smo se, nažalost, u posljednje vrijeme u Rijeci stvarno nagledali, zaključuje Nina Kudiš.