Još otkako nam je u klimaksu lockdowna poručio da u ovim ludim vremenima moramo prakticirati transcendentalnu meditaciju, postalo je evidentno da je »online« zona postala prirodni habitat Davida Lyncha. Tog fatalnog 11. svibnja 2020. Lynch se ukazao na You Tubeu na kanalu David Lynch Theater. U videu koji je trajao 32 sekunde, u kojem je s radnog stola promatrao ono što se zbiva vani, s nevidljivog prozora, objavivši nam vremensku prognozu. Kadar je fiksni, a scenografija besprijekorna. S bizarnim telefonskim uređajem, crnom šalicom iz koje se povremeno nadvijao dim i žutim ormarom. Te iste predmete mogli smo upoznati 2006. kad je danas 74-godišnji Lynch »glumio« identičnog meteorologa. Tada su njegove vlasi bile jednako sive, samo što mu je koža bila nešto manje naborana. Tada doduše nije postojala globalna pandemija.

Za razliku od 2020. u kojoj se Lynch izolirao u svom anticiklonskom skloništu koje se njegovoj voljenoj Dorothy nije dogodilo, budući da je završila u magičnom Ozu. Zato nije čudo da Lynch toliko obožava Flemingov komad, kojem je ispisao najiskreniji hommage u »Divljima u srcu«, sa Sheryl Lee kao Dobrom vješticom, poznatijom i kao Laura Palmer iz »Twin Peaksa«. Jer, Lynch ima anđeosku auru, bilo da promatra ono što se zbiva s druge strane njegova prozora ili mjeri podnevnu temperaturu zraka. No, trebalo je pričekati 17. svibnja da bismo shvatili Lynchovu mantru. Jer, sve se svodi na onaj famozni »Beautiful Blue Sky«, s optimističnom završnicom – »Have a great day everyone!«. Iako jedini valjani odgovor na njegove filmove ostaje ne-odgovor. Izgubiti se u slikama. Onim zaboravljenim prostorima u kojima ljepota i jeza postaju identične. Zato je Lynchova suradnja s Angelom Badalamentijem naprosto bila neizbježna. Zato je Lynch i sineast i filozof. S filmom i njegovim meteorološkim prognozama. Koliko god je njegov prozor izvan kadra.

Pjev ptica

No već 2. lipnja Lynch postaje nevidljiv, sa šalicom iz koje se više ne uzdiže dim. Osluškujemo zvukove koji dopiru izvana, poput pjeva ptica. Netko je u komentarima povezao njegovu odsutnost s Black Out Tuesday euforijom i Georgeom Floydom, ubijenim 25. svibnja pred očima svijeta. Dan kasnije, ugledat ćemo Lyncha pred kaotičnim ali krajnje intimnim citatom Black Lives Matter Peace Justice. Tek kad se Lynch ustao, ugledat ćemo onaj famozni No Fear koji nedostaje. Iako su trebali proći dani da bi David Lynch Theater postao ispunjen novim sadržajima. S pitanjima u stilu »What Is David Working Today?« i onim magičnim »štapom za pecanje ideja« (Lynch ga naziva »checking stick«) u videu koji postaje nevjerojatna litografija, u kojoj se nevidljivo i vidljivo ukazuju u vječnom kontrastu i nespojivosti.

Zato nije ni čudo da je jedan od Lynchovih kratkiša dostupan na njegovu »teatru« nazvan »The Adventures of Alan R.« koji priziva autorov »Eraserhead«, od kojeg je sve započelo, s amorfnom glavom položenom na tepih s geometrijskim dezenima. Jer, esencija sedme umjetnosti otkriva se prije pandemije u svoj njenoj neuhvatljivosti. Prisjetimo se 2006. i Lynchove odluke da više neće snimiti nijedan film. Možda je zato odlučio 2020. nastaviti s filmom, ali u posve drukčijem mediju, otkrivši svoj ultimativni habitat/teatar u zoni You Tubea, sa slikama oslobođenim od tereta i taštine njihove definicije, koje prizivaju Crnu ložu. Zato nam autor nudi tek onaj »Do you have a question for David?« (»Imate li pitanje za Davida?«), spreman odgovoriti na pitanja svojih korisnika. Pričajući o filmu, smješten ispred baršunaste zavjese. Samo što njen baršun nije plavi, već crveni.

Požaru, hodaj sa mnom

Zato ima neke proklete simbolike da se Lynchov 10-minutni kratkiš dostupan na njegovu You Tube teatru zove »Pozar«. Da, upravo tako, bez dijakritičkog znaka, famozne kvačice. Za to je očito zaslužan njegov autor glazbe Marek Zebrowski s kojim je Lynch surađivao u »Unutarnjem carstvu«. Njemu očito možemo pripisati onaj famozni Lodz. Iako je taj isti »Pozar« sada sveden na nekakav biblijsko apokaliptični danse macabre, s antropomorfnim kreaturama za koje je zadužena japanska plastično figurativna animatorica Noriko Miyakawa, koja ih promatra kao humanoidne dvodimenzionalne sablasti u seriji deformiranih slika, koje prizivaju Bacona i Boscha. Jer, kako je to napisao Robert Frost, »Kažu da će u vatri završiti svijet«.

Zato se valja prisjetiti jedne od najbizarnijih kanskih Zlatnih palmi u njegovoj povijesti, onoj iz 1990. koju je festivalski žiri dodijelio »Divljima u srcu«, s ponekim zviždukom u dvorani. Totalni »wild«, koji nas vodi iza Lynchove zavjese od crvenog baršuna. Zato onaj veličanstveni playlist koji se ukazao na platformi Spotify s potpisom Flying Lotusa aka Stevena Ellisona, vezan za njegov šesti studijski album »Flamagra«, s klincima koji osluškuju Lyncha u vučjem kostimu, nije bez vraga. Fire is coming. Dolazi pozar. Lynch će nam to još jednom ponoviti u »Pozaru«. Uvijek divlji u srcu. Jer, lijepo je biti u karanteni družeći se online s Davidom.