Glumac Slavko Sobin, osim što voli glumiti, voli i pisati. Prije nekoliko mjeseci prvi se put okušao kao pisac i to kao autor slikovnice za djecu »Šapice« u izdanju izdavačke kuće Mozaik. Strepnja i iščekivanje reakcije mališana prošlo je iznad očekivanog jer već nakon dva mjeseca, police su se u knjižarama ispraznile, a Slavko Sobin već je bio spreman s novim izdanjem koje je pred nekoliko dana predstavljeno pred najmlađom publikom, naslovljeno kao nastavak prve priče »Šapice i tajna zelene loptice«.

Riječ je o dvoje zaljubljenih psića koji pred najmlađe šalju poruku prijateljstva i ljubavi.

U kratkom razgovoru glumac otkriva kako je trenutačno prezauzet glumačkim životom i razapet između domaćih i stranih snimanja, ali i kako na svom računalu ima i desetak započetih dječjih priča i scenarija koja jedva čeka dovršiti.

Ogromna trema

Puni ste iznenađenja, rođeni ste u Splitu, studirali ste u Los Angelesu, vratili ste se u zemlju, uz glumački posao zabavljate se pisanjem, ni više ni manje, priča za djecu?! Tko ste, suvremeni Petar Pan ili opasni kapetan Kuka?!

– Hmmm, ne vidim se kao ovo ili ono. Svugdje skakućem po spektru između tih dviju krajnosti, ovisno o okolnostima, baš kao i svi ostali ljudi. Kad pišem za djecu, svakako sam u tom trenu neka najtoplija verzija sebe.

Šalu na stranu, vaša je slikovnica »Šapice« doživjela dugo izdanje. Veseli li vas to?

– Neizmjerno, moram priznati da doslovno znam zaplakati kad mi neki roditelj kaže da je svaku večer ovog ljeta morao djeci čitati »Šapice«. Sjećam se kad smo izdali prvu nakladu, rekli su mi da ako to prodamo u godinu dana, imamo hit. Prodala se u dva mjeseca i nekoliko dana. Doduše, to je moglo biti i zbog mog imena, mogla je biti samo znatiželja… Imam ogromnu tremu da nastavak ne podbaci jer to bi značilo da je prva rasprodana, ali i da nije našla put do srca djece.

Pogođene teme

Što vas intrigira u pisanju dječjih priča? Kažu kako je to prilično zahtjevno, djeca su iskrena i time žestoki kritičari…

– Za početak, čitanje smatram najkvalitetnije provedenim slobodnim vremenom. Knjige su me naučile o životu, o ljubavi, o financijama, o motivaciji… Ako neko dijete uz mene zavoli čitanje kao takvo i prenese tu ljubav kasnije kroz život, nitko sretniji od mene. Isto tako volim pisati o stvarima u koje vjerujem: o ljubavi, o svrsi, o radosti, o jedinstvenosti… Mislim da su to sve dosta pogođene teme da u najranijoj dobi uđu mladima negdje u podsvijest. Bio sam i sretno dijete i tužno dijete, i u mojima pričama ima i tuge i sreće i mislim da je i to bitno osvijestiti kod mladih koji danas jure za nekom konstantnom ekstazom. Ne postoji to. Život je svakakav.

Vaša priča »Šapice« je bezvremenska priča o prijateljstvu, a predstavila se već prije deset godina i kao predstava za najmlađu publiku. Hoće li biti »remakea«?

– Ako neko kazalište pokaže zanimanje i poželi postaviti »Šapice« na scenu, svakako ću ući u razgovore. Ili ću samoinicijativno to pokrenuti kao i prije deset godina, ali kad osjetim da je pravo vrijeme.

Naslovnica knjige “Šapice i tajna zelene loptice”

»Doktor Jabuka«

Imate li u planu još neki scenarij, priču?

– »Šapice« idu dalje i dogodine, a za Božić izlazi i »Doktor Jabuka«. Jedan novi svemir za koji također mogu ispričati barem nekoliko nastavaka. Na laptopu imam desetak započetih scenarija i svako malo se vratim nekome od njih, ali zasad ništa nije još nije ni izbliza gotovo.

Što još planirate ostvariti u ovoj godini, naziru li se neke značajne uloge?

– Snimam tri projekta u koje sam zaljubljen. Film »Smrt djevojčice sa šibicama« po Ferićevom romanu režira Kulenović s kojim obožavam raditi još od »Crno-bijelog svijeta«. Snimam i dvije strane serije, velike serije u kojima imam, neću reći male, ali taman uloge, barem za ovaj trenutak u mojoj karijeri. U nekom času sam u svoj rokovnik zapisao kako bih do kraja godine želio non-stop putovati na različita radna mjesta i, evo, sad sam na relaciji Hrvatska – Belgija – Italija – Rumunjska. Staviš fokus na nešto i dođe (smijeh).

Volim miris knjige

Imate vrlo zanimljiv Instagram i brojne pratitelje. Vjerujete li kako će se u budućnosti društvene aktivnosti i odnosi sve više ostvarivati virtualnim putem?

– Ne daj Bože. Jedva čekam da Instagram implodira. Bez obzira što sam dio svega toga. Odnosno baš zato što sam dio toga, a najradije bih se potpuno rebrandirao i nikad – ikad postojao na internetu. Ali, eto, odlična je platforma za komuniciranje stvari koje su bitne, pa smo svi tu gdje jesmo.

Hoćete li i vaša slikovnica možda uskoro zaživjeti i u nekom virtualnom obliku?

– Ne zasad. Volim miris knjige i čin pospremanja knjige na policu. Za sad će ostat’ tako.