Ponekad je dobro kada novinar razgovara s ljudima koje javnosti nije potrebno posebno predstavljati – a pogotovo je to dobro kada nam nedostaje novinskih stupaca. Na našu sreću, taj su tip sugovornika i Slavica Knežević i Marko Torjanac.

Kada bismo bili društvo meritokracije, s obzirom na količinu pametnih i drugačiji životnih ideja koje je pred nas podastro ovaj glumački duo, medijske bi se kuće borile da im ponude kakvu televizijsku emisiju, podcast ili tjednu kolumnu.

Ali, nažalost, nismo, no sretni smo što su tu, među nama, i što ovu našu malenu kulturu svojim umjetničkim radom neumorno obogaćuju već desetljećima.

Povod za ovaj tekst gostovanja su Torjančeva kazališta Planet Art u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku.

Pored »Ljubavnih pisama« u kojima Torjanac (Andy) i Slavica (Melissa) dijele scenu i koja je svoju premijeru imala ove godine, Planet Art u Rijeku stiže i s »Posljednjom Freudovom seansom« 27. listopada, s »Ritinom školom« 29. studenog i s predstavom »Tko je ovdje lud?« 14. prosinca. Najnovijoj predstavi Planet Arta – »Ljubavna pisma« posvetili smo, kako i priliči, najviše prostora, a ona će u Rijeci biti izvedena 5. listopada.

Imperativ vica

Zbog zdravstvenih problema naše sugovornice, s »Ljubavnim pismima« ovaj je duo morao malo usporiti i prolongirati mnoga gostovanja, tako da će sada nastojati vratiti predstavi život kakav zaslužuje i to velikom turnejom te igranjem u Zagrebu.

– Uspjela sam se odmoriti na Pagu s tri mala prekida – odlaskom u Zagreb na Exitove ljetne večeri, u Gospić na Glumci u Gospiću i na Krk gdje smo igrali »Ljubavna pisma«.

Pauza od tri godine neigranja u kazalištu dogodila se zbog toga što su se poklopile tri elementarne nepogode – pandemija koronavirusa, potres i odlazak u mirovinu. Sve je stalo. Meni je to, iskreno, odgovaralo – trebao mi je predah od kazališta. Onda su se dogodila »Ljubavna pisma«.

Stati na pozornicu nakon tri godine bilo je malo napeto. Ne zbog treme, više zbog osjećaja odalečenosti, kao kada nekog dugo ne vidiš, pa osjećaš nelagodu jer ne znaš kako će izgledati taj susret.

Ali samo jedna večer s publikom bila je dovoljna da se sve vrati kroz onaj osjećaj kad »sada i ovdje« publika putuje s tobom tamo gdje je želiš odvesti, prepričava naša sugovornica koja s kazalištem Planet art usko surađuje od početaka tog teatra.

Premda je ljeto bilo radno, Torjanac tvrdi kako se našlo vremena i za odmor.

– Organizatori ljetnih događanja, nažalost, mahom su se preplašili melodrame i, želeći publici ponuditi što laganije, često i prelagane sadržaje za ljetne večeri, nisu uvrstili u svoje programe naša »Ljubavna pisma«, iako predstava obiluje humorom. To je šteta, jer je u onih par hrabrijih gradova predstava doživjela baš ovacije.

Uopće je taj imperativ vica pod svaku cijenu i što jeftinije zabave nažalost postao trend koji je generalno unazadio kazališnu ponudu, a time i cijelu kazališnu scenu.

Sama kazališta se boje producirati išta smislenije, jer je većinu organizatora, pa tako i velik dio Pučkih učilišta i Centara za kulturu, koji bi trebali prvenstveno vršiti prosvjetiteljsku misiju, zahvatio virus radikalne komercijalizacije i banalizacije sadržaja pa mnogi više ni ne znaju procijeniti što je dobro, a što loše, što zanimljivo, a što nezanimljivo.

Zadnjih godina svjedočimo očitom padu kriterija. I to nije tako svugdje u svijetu, kako se često ta pojava pokušava opravdati. Kompleksan je to i endemski naš društveni problem i trebao bi nam cijeli jedan razgovor o uzrocima tog trenda, simptomima, posljedicama po kapacitete društva kao i mogućim terapijama.

Alibi za prave uzroke

Na tu se temu nadovezuje i stanje neinstitucionalnog teatra u Hrvatskoj koji voditi nije nimalo lak zadatak, a upravo je Torjanac jedan od prvaka te rabote. Uvijek se, i kroz medije, postavlja isto pitanje – je li ruka podrške, od strane gradskih i nacionalnih institucija, dovoljno snažna, a Torjanca smo uz to upitali i mijenja li se situacija nabolje te koliko je pandemija promijenila tržište i razmišljanja?

– Situacija ide na gore, a pandemija nije tome uzrok, jer se kazališne scene diljem svijeta ne samo potpuno oporavljaju, već dapače, doživljavaju procvat. Kod nas su problemi ne samo na nezavisnoj već i u institucionalnoj kazališnoj sceni postali zamjetni već koju godinu prije pandemije.

Pandemija je samo poslužila kao smokvin list i pružila alibi za prave uzroke lošeg stanja. Jedan je, kao što sam već rekao, banalizacija sadržaja uslijed sve većeg nerazumijevanja uloge kulture i kulturnih ustanova od strane politika u većini lokalnih zajednica koje sve manje izdvajaju za kulturu zbog čega su kulturne institucije prisiljene funkcionirati na isključivo komercijalnom principu.

To je to famozno »prepuštanje kulture tržištu« što ne čine niti najrazvijenije zemlje Europe, a pogotovo ne bi smjele ovako male kao naša, jer upravo to vodi snižavanju kriterija što ne pogađa samo umjetnost, već posljedično sva područja društva.

Drugi uzrok je dio te nebrige koja se ogleda u nepovezanosti kulture s obrazovanjem zbog čega već godinama ne odgajamo nove generacije kao ljude promišljanja i intelekta i time im ne potičemo potrebu za kulturnim sadržajima.

Treći uzrok je negativna selekcija unutar samog umjetničkog sektora koja uzima svoj danak u ukusu i kvaliteti, a četvrta je iseljavanje srednje i visokoobrazovane publike od 25 do 50 godina, upravo konzumenata kulturnih događanja, koji su u zadnjih desetak godina u ogromnom broju napustili Hrvatsku.

Pojedine lokalne i nacionalne institucije nastoje ublažiti sve te udare, no još uvijek se radi o bacanju pojaseva za spašavanje umjesto strateškog zaokreta usmjerenog promjenama koje bi omogućile razvoj kulture kao intelektualnog pokretača društva što ona treba biti, kaže Torjanac.

Na Torjanca se nadovezuje i Knežević koja tvrdi da, kada bi se publici van Zagreba nudilo različite sadržaje, a ne podilazilo, sigurno bi se počela stvarati i odgajati publika koja bi uvidjela da se i u drami ili melodrami čovjek od srca može nasmijati, kao i u životu, a koji nije niti komedija niti zabava.

– Kada na plakatu ne piše komedija, to ne znači da nema humora, smijeha, nego možda bude i koja suza ili knedla u grlu, jednako vrijedne i bitne za zdravlje osobe u smislu stanja duha i promišljanja svojom glavom, prepričava Knežević koja je, pored angažmana u GDK-u Gavella, postojano radila i na nezavisnoj kazališnoj sceni.

– Govorit ću iz svog iskustva i osjećaja. Više sam se ostvarila kao glumica, a onda i kao redateljica, izvan matičnog kazališta, bez obzira na nagrade i velike i lijepe predstave u kojima sam igrala sve što se od mene tražilo. Da bi u instituciji gradili veliku karijeru morate igrati glavne uloge, a za to treba imati još neke talente i umreženost, kao i puno sreće.

Za uloge i predstave koje sam radila u Exitu, Histrionima, Epilog – INK Pula i Planet artu trebao je samo talent za glumu koji je prepoznat od strane onih koji su me zvali i omogućili mi da ga razvijam.

Zahvalna sam tim ravnateljima i redateljima. Kako nisam odbijala male uloge u Gavelli – odbijati male uloge i biti na plaći uvijek sam smatrala nemoralnim, i komedije, a dobro bih ih napravila, često su me trpali u tu ladicu sve dok ne bi došao neki redatelj koji poznaje moj dijapazon, pa bih dobivala i velike i glavne uloge u drami ili melodrami.

Isto bi se dogodilo kada bi strani redatelj napravio audiciju – opet bih dobro napravila – usput, i ulogu Đurđe u »Bibinom svijetu« dobila sam na audiciji, a birao ju je strani redatelj – možda sam odavno trebala otići van, bila je jedna prilika… Dakle, što ste sposobniji u instituciji, više vas koriste – znala sam godinama igrati 25 predstava mjesečno!

Oni vas koriste, a vi se ne razvijate kao glumica, bar ne onako kako ste željeli ili očekivali. I, da! Izvan institucije osjećate se često slobodnije, ponekad i kreativnije jer promijenite prostor i partnere te je sve odgovornije.

Želja za izvrsnošću

Zašto odgovornije, pitamo se.

– Zato što znate što očekuju od vas i da o tome nekada ovisi cijela predstava. Motiviranost i želja za izvrsnošću velika je zato što nezavisna kazališta nemaju četiri premijere godišnje pa ne mogu računati na to da će uspjeti jedna ili dvije. Nezavisna kazališta imaju tu jednu i ta mora biti jako dobra ili hit. Dakle, izvrsnost je tu u prvom planu i to imponira, pripovijeda Knežević.

Još prije petnaestak godina, izjavila da je muškarcima lakše, a da su žene seksualni objekti, stoga smo je morali upitati kakvim ocjenjuje položaj glumica njene životne dobi na hrvatskoj televizijskoj, filmskoj i kazališnoj sceni?

– Minus dva je ocjena za to. Bolje je to što ženskih uloga ima više, ali to su uloge koje mene ni kao glumicu ni kao gledateljicu ne privlače tako jako kao neke uloge koje imamo prilike gledati u stranim filmovima iz urbanih, razvijenih sredina. U kazalištu se to i dogodi, ali na filmu i TV-u u tragovima.

Kako bi mene razveselilo da mi netko ponudi glavnu ulogu psihijatrice, premijerke, znanstvenice, profesorice, novinarke, književnice, direktorice velike korporacije i tako dalje.

Da, i dalje su to ili seksualni objekti – dobra mlada supruga, starija supruga, pa činovnica koja ne voli svoj posao, pa neka što traži ljubav ili seks da bi zatrudnjela ili razne babuskare bez mozga i škole.

Jednom riječju: ženamajkakraljica! Ni slučajno to nije osoba ženskog spola koja je sposobna raditi i voli raditi poslove namijenjene samo muškim ulogama i koja nosi film, tvrdi Knežević.

Predstava »Ljubavna pisma« dobila je izvaredne kritike, kao i reakcije publike.

– Riječ je o odličnom tekstu s temom ljubavi što nas se sve tiče, a koji sam izabrao kao kontrapunkt nekolicini predstava zadnjih godina koje su bile politične i satirične poput »Za umrijeti od smijeha«, »Ljubavnih pisama Staljinu« i još nekih.

Već je i meni bio potreban sadržajni odmak i u »Ljubavnim pismima« sam vidio mogućnost da kroz intimistički tekst kažemo nešto također univerzalno.

A riječ je o bogatoj, kompleksnoj priči o onim velikim sudbinskim ljubavima koje je svatko imao i koje su ostavile dubok trag na nama pa nas i formirale ili čak promijenile.

Predstava će sigurno svakoga podsjetiti na takve vlastite velike ljubavi i svu paletu odnosa i situacija uz pitanja: »Što bi bilo da je bilo…?« i »Postoji li popravni iz ljubavi?«

Uz puno finog životnog humora, predstava budi emocije koje svi prepoznajemo, bez obzira na dob i krajnje ishode naših priča. Zato nudi katarzu, povezuje nas kroz duboko osobna iskustva koja prepoznajemo na sceni.

To je jedna od onih predstava nakon kojih iz kazališta izlazimo plemenitiji i bolji jer pokrene mnoge osjetljivosti u nama.

Iz glumačke pozicije je također posebno zanimljiv, jer, osim što nudi odlično napisana lica postavljena kao kontrapunkte tj. dva različita principa u ljubavi, svojom formom tekst zahtijeva poseban glumački pristup i disciplinu što nam je od početka bilo izazovno i nudilo nam nove i drugačije mogućnosti za glumačku igru koja nosi istovremeno i brzinu i dubinu u čemu smo od početka guštali što, sudeći po reakcijama, prelazi na publiku, prepričava Torjanac.

Fin tip i buntovnica

Kaže da nije gledao istu predstavu u izvedbi Relje Bašića i Ane Karić i to mu, iz ove pozicije, nije žao jer nije mogao niti doći u priliku da išta, makar i podsvjesno, prenese u vlastitu izvedbu koju su, osim toga, dramaturški obradili i osuvremenili u značenjima i kontekstima. Ipak, i za Bašić i za Karić vežu ga lijepe uspomene.

– Relja je otpočetka bio velika podrška meni osobno i Planet Artu. Taman prije nego sam krenuo s Planet Artom, on je ugasio Teatar u gostima i stalno mi je govorio da mu je žao što nije pričekao da ga ja preuzmem.

Uvijek nas je podržavao. I danas čuvam njegove predivne čestitke za premijere na kojima je bio redovan gost, a njegova supruga nam je dragi gost još i danas pa je tako i na premijeri »Ljubavnih pisama« sjedila u prvom redu. Ana i ja smo, pak, bili i susjedi tako da sam je poznavao od malih nogu, a kada sam upisao Akademiju bila mi je zaista velika podrška od samog početka.

Kasnije smo igrali zajedno u dosta predstava i uvijek bi se »ljutila« jer je meni dugo trebalo da joj počnem govoriti »ti«, na čemu je ona inzistirala, a što je meni, budući da sam je znao odmalena, bilo teško. Tako je bilo smiješnih situacija gdje su joj moji vršnjaci govorili »ti«, a ja i dalje »Vi«, progovara Torjanac kroz smijeh.

Na pitanje tko je Andy, i kako se Marko snašao utjelovljujući ga, odgovara:

– Andy je stabilan, strukturiran, fokusiran, jasno usmjerenih ambicija i postavljenih ciljeva i prioriteta u životu, što je rezultat odgoja. To je također jedan od finih slojeva ove priče koji govori o tome kako nas roditelji i njihov odnos prema nama i prema životu, podsvjesno ili ne, formiraju kao osobe, a što se reflektira i u ljubavnim odnosima.

Andy je i vrlo misaon i tankoćutan i baš jedan dobar, fin tip tako da mi ga nije bilo teško zavoljeti kao lice.

Oni su oboje osobe s bogatim unutarnjim životima i potpuno iskrene iako potpuno različite, a okolnosti i životni izbori, ponekad i oni naizgled sporadični, ispišu potpuno neočekivane životne smjerove, kaže Torjanac.

Naspram Andyja stoji Melissa koja je, kazuje Knežević, umjetnička, buntovnička, autentična duša iz imućne obitelji što joj je davalo slobodu da radi što hoće, ali previše slobode bez cilja i pravih sadržaja najčešće vodi u kaos ili na pogrešan put.

Melissa i Slavica dijele energiju, Melissa je ovan, a Slavica lav, dakle – vatra. Ima naša sugovornica i nešto Melissinog nemira, sklonosti depresiji, autentičnost i hrabrosti… našlo bi se, kaže, još štogod, samo je najveća razlika u tome, prepričava kroz smijeh, što za razliku od Melisse naša subesjednica nije bogatašica.

Umjetnost koja liječi

Iako naši sugovornici nisu bogataši, svojom izvedbom nas čine bogatijima, a ova je predstava uresila njihove živote.

– Najznačajnije mi je to da sam se, preko ove predstave, ponovo povezala s publikom na način koji osjećam kao ovisnost, a možda se samo ne usudim reći: umjetnost koja liječi.

Dakle, moj povratak u kazalište je s »Ljubavnim pismima« bio bezbolan i najljepši mogući za razdoblje moga života kao osobe i kao glumice. Nisam gledala nikog kako izvodi ovaj tekst, ali po onome što sam čitala i čula, usuđujem se reći da smo Marko i ja možda otišli najdalje, zato što smo predstavu adaptirali, osuvremenili i pronašli ključ za glumu.

To je bio najveći izazov, rekla je Knežević, ponovo naglašavajući kako joj je najdraže bilo kada bi u radu Torjanac i ona pronašli dobra rješenja u adaptaciji, utkali prave niti u liniju komada onako kako su vjerovali da će najbolje korespondirati s publikom danas ili kada bi pronašli dobar ritam scena.

S druge strane, Knežević je najljepše upravo kada uspiju predstavu iznijeti tako da, kada završe, odmah po osmijehu koji upute jedno drugom ili publici i ona njima, u vrijeme aplauza biva svjesna da su tog trena doživjeli neku katarzu, da su svi jako povezani i taj osjećaj nitko ne skriva.

Kako je riječ o posebnoj vrsti kazališnog zadatka, nekoj vrsti simbioze koncertnog čitanja i dramske glume, Torjanac komentira da je riječ o glumački jako uzbudljivom zadatku.

– Taj komad, osim što ima bezvremensku priču, ujedno je i jedna vrsta »Stilskih vježbi« s time da se u »Stilskim« mijenjaju lica, a u »Ljubavnim pismima« riječ je o licima koja se mijenjaju kroz vrijeme i taj razvoj lica kroz vrijeme posebno je uzbudljiv, glumački igriv i zabavan, potvrdio je Torjanac.

Za razliku od svog lika Andyja, više ne piše pisma.

– Čak su se i čestitke za Božić i novu godinu preselile u virtualni svijet. Praktičnije je. Što se tiče mladih ljudi, mislim da je tema toliko univerzalna da se apsolutno mogu poistovjetiti.

Uostalom, ljubavi su u našim životima prisutne od najranijih dana. Mladi se možda ne mogu poistovjetiti iskustveno s određenim fazama života, budući da se priča odvija tijekom 50 godina, pa u nekom trenutku iskustva lica nadilaze iskustva mladih gledatelja, ali mislim da je za mlade baš to posebno zanimljivo, jer mogu zaviriti u moguću budućnost principa i odnosa koje već poznaju i imaju.

Slavicu je neki dan na cesti zaustavio baš jedan mladi dečko i rekao joj da je predstavu gledao dva puta i da će ponovo doći. Mislim da to najbolje govori o njezinoj univerzalnosti.

Kao ni njen glumački partner, ni Knežević više ne piše pisma, ali poruka na mobitelu znade joj biti nešto duža nego drugima u nekim situacijama, kazuje kroz smijeh.

– Iako su pisma izašla iz mode, predstava se ljudima sviđa, pa i mladim ljudima. Svidjela se mome sinu, njegovoj djevojci, prijateljima, mom nećaku i, kao što je Marko spomenuo, kad mi je nekidan na tramvajskoj stanici prišao mladić od nekih dvadesetak godina i rekao da ju je gledao dvaput, osim što mi je uljepšao dan, potvrdio mi je da i mladi prepoznaju to i u današnjim oblicima pisanja.

I u SMS-u, i u mejlu, i na mrežama stvaramo sliku sebe ili pokušavamo dati najboljeg sebe. To se najbolje vidi kada brišemo, mijenjamo riječi po sto puta ili nedajbože stavimo pogrešni smajlić, a sve u želji da se što bolje izrazimo ili stvorimo što ljepšu sliku o sebi. Dakle, prepoznaju se sve generacije.

Razlika je jedino što je danas sve brže i veze ne uspijevaju dugo opstati. Ljudi se boje dati i oduševiti se, jer oduševiti znači gorjeti. Mislim da sam upravo citirala Danijela Dragojevića (smijeh).

Najbolja i najgora

Za razliku od Torjanca koji putem društvenih mreža aktivno promovira svoj kazališni rad, Knežević im i dalje odolijeva.

– Poznavajući sebe i svoju najgoru osobinu – nekoć smo je zvali najboljom, a još neki i ja i dalje vjerujemo u nju, a to je iskrenost, ne bih se dobro provela jer, kako netko reče, društvene mreže omogućile su mnogim likovima da ih koriste onako kako razgovaraju u birtijama sa sebi sličnima.

I sad da mi takav nešto komentira! Pokušala bih takve prosvijetliti, a onda bih se mogla iznervirati i dobiti još jedan infarkt! Isto kao i demokracija – kada si vidio da te ono što većina bira odvede nekud. Za mene nisu mase, većine, grupe, za mene je samoća i odabrani ljudi da me prate u životu i to ne lajkovima već ljubavlju. I ja njih.

Iza Marka Torjanca nostalgični su i sjetni, ali istovremeno radosni dani jer je svoje prvo izdanje doživio Kazališni festival Zvonimira Torjanca.

– Inicijativa je došla od dr. Ivana Vlahovića, predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Donjem Miholjcu, koji pripada novoj generaciji kulturnih entuzijasta koji je našao sugovornika u također osobi širokih vidika Goranu Alariću, gradonačelniku Miholjca i ta je suradnja Matice i Grada iznjedrila Festival.

Predstave su primljene odlično, kao i sam Festival koji je jedan od načina da jedan, stanovništvom mali gradić dalje gradi svoj kulturni identitet koji je uvijek njegovao, između ostalog i putem razvijenog kulturnog amaterizma iz kojega je ponikao i moj otac.

Čini mi se da su Miholjčani ponosni na Festival i na svojeg Miholjčana – što mi se čini najvećim zalogom trajnosti Festivala. Moja obitelj i ja smo na tome zahvalni, ponosni i dirnuti te koliko god možemo sa svoje ćemo strane pridonijeti Festivalu.

Kao što je Torjanac vezan za rodni kraj svoga oca, tako je i Knežević vezana za svoju rodnu Liku koja se, reći će, prirodom nije promijenila, ali se Gospić – grad u kojem je provela svojih prvih dvanaest godina – itekako promijenio.

– Meni se čini da, osim stare jezgre, svi ti manji gradovi izgledaju jednako. Svugdje imate načičkane kafiće oko šoping centara i sa svih strana napadaju veliki stakleni izlozi i slova spojena u riječi Spar, Lidl, Plodine, Konzum, Pekara, Kladionica… i u tome svemu je i nova tržnica izgrađena na mjestu stare, gdje je nekad znao biti i ringišpil. Na mjestu moje škole je banka.

Ali svejedno volim doći – ne samo vidjeti najdražeg ujaka i njegovu obitelj, kao i neke drage ljude, nego i u svojoj glavi vraćati sve kako je bilo i zamišljati sebe, svoje sestre, roditelje, prijatelje, susjede… odlutati isto kao i s dvanaest godina u svoje svjetove.

To mi znači odlazak u Liku – da me miris rijeke, drveća i kamenja štrecne u solarnom pleksusu. To se zove imati zavičaj. Naravno da i Zagreb za mene ima priču, ali ova prva čovjeka formira.

Drugi dom

Za Zagreb je, neizostavno, veže njezina Gavella i kad god uz nju prođe, ne prolazi ravnodušno.

– Kada smo u lipnju obnavljali »Rikarda III« za gostovanje u Mađarskoj na festivalu Shakespearea, skoknula sam do svoje garderobe po tekst. Ostao mi je u ladici koju još nisam ispraznila. Poznati miris garderobe, hodnika i pozornice me rasplakao. Garderoba najviše.

Koliko sam samo puta tu brzo morala odložiti, prije izlaska na scenu, sve što život nosi – suze, smijeh, brige.

Uvijek će tako biti. Gavella je bila moj drugi dom, puno sam vremena provodila u njoj jer sam puno igrala, kaže glumica koja više ne razmišlja o profesorskoj karijeri na Akademiji, uz riječi: »Dovoljno sam bila, puno dala i dobila. Neke stvari ne možete mijenjati, pa to iziskuje puno energije. Srećem bivše studente, nazovu. Uvijek su to lijepi susreti.«

Lijep, telefonski susret naša je sugovornica imala i kada smo se dogovarali za ovaj razgovor u kojem su je glumice Snežana Bogdanović i Branka Petrić podsjetile na ulogu oca Karela Koželja u predstavi »Viktor ili dan mladosti« iz 1988. u režiji Paola Magellija. Bogdanović je za predstavu, napose za scensku igru Slavice Knežević, kazala kako je jedna od najduhovitijih što ih je imala prilike gledati na zagrebačkim pozornicama.

Sjeća li se Slavica te predstave?

– Kako se ne bih sjećala! Isto kao što se rado sjećam Snežane, a s Brankom Petrić me vežu uspomene na Bekima Fehmiua u Dubrovniku, gdje smo na Igrama zajedno glumili u »Koriolanu«.

Bio mi je veliki učitelj i podrška. U »Viktoru ili danu mladosti« glumila sam Karela, glavnog muškarca, a Filip Šovagović (kao žena mog ratnog druga Sretena Mokrovića) i Ranko Zidarić kao kućna pomoćnica bili su mi ljubavnice. Žena i treća ljubavnica bile su glumice Helena Buljan i Anja Šovagović.

Predstava je bila presmiješna! Nekad smo i sami umirali od smijeha. Ranko Marinković mi je poslije predstave od srca čestitao i, kako nisam imala nikakvu veliku masku, užasno ga je zanimalo otkud mi neki pokreti i grifovi. Gledam po ulici, u tramvaju. Uvijek gledam ljude.

Glumila sam ga točnom mišlju, pa su i radnje bile dobre. Marinković je rekao da su prvih deset minuta svi čitali program ne bi li otkrili koji glumac igra Karela!

Glumcima je važno kada im se netko sjeća uloga, to je jedini trag koji ostavljaju. Sretna sam glumica, jer su mnoge moje uloge ostale u sjećanju. Svako malo me netko podsjeti na neku, koja je i meni bila važna.

Foto: Zeljko Hladika/PIXSELL

Tamo je sve zauzeto

Kao i Knežević, i Torjanac iza sebe ima ogromne kazališne uloge koje se među publikom pamte, jedna od takvih predstava je i »Grička vještica«, iako je od istih prošlo ljeta i ljeta… Pitamo ga nedostaju li mu ansambl predstave?

– Tu »Gričku vješticu« od Histriona premijerno smo izveli na Opatovini 1995. Nismo igrali naslovne uloge, već smo igrali u petom, posljednjem činu predstave koji se odvija na bečkom dvoru kod Marije Terezije koju je igrala Vlasta i Josipa II., njezinog sina kojeg sam igrao ja.

Bila je to doista predstava u predstavi – sami kolege su, preko zidića koji je dijelio gledalište od glumačkih garderoba, dolazili gledati taj famozni peti čin na svakoj izvedbi.

Vlasta je inače jedna od najboljih naših glumica ikad i bila je, kao i uvijek, briljantna. Igrali smo majku i sina u stalnom sukobu i inteligentnom, visprenom prepucavanju, izvrsno smo se nadopunjavali, kužili, bili brzi, scena je prštala od energije, oboje smo imali aplauze na otvorenoj sceni.

Mah! Baš gušt, jedno od onih kazališnih iskustava koje i glumci i publika pamte. I da, volio bih povremeno zaigrati u nekoj ansambl predstavi s obzirom na to da već dugo nisam. Budući da je nezavisna produkcija financijski limitirana, osuđena je na komade s malim brojem lica.

To su uglavnom jako dobri komadi, s odličnim ulogama, no volio bih i zbog nekih smislenih uloga koje su u velikim komadima, povremeno zaigrati u ansambl predstavama s kvalitetnim velikim podjelama, kazuje nam Marko Torjanac.

Slavica nam je za kraj otkrila da ne voli kada je na ulici ljudi pitaju: »Gdje ćemo vas ponovo gledati?« Onda, kaže Slavica, ona promrmlja: »Idite u kazalište!« A ljudi, opet: »A ne, ne, na televiziji?!« A Slavica im veli: »Tamo je sve zauzeto« ili »Pitajte nekog drugog«.

– Svaki odgovor me ne zadovolji i nervira. Voljela bih da me to ne pitaju, nego da sami probaju odgovoriti i shvatiti kako to ide. Sigurno razlog nije to da ne želim snimati. Odgovor je poznat i star koliko i svijet, zaključuje Knežević.