Evo, na primjer, rečenice: “(…) ozbiljno bolesnog čovjeka ne možeš testirati na bilo kakvu podnošljivost izvan one na koju je već osuđen.” To je četvrta, ili peta rečenica odgovora na prvo pitanje iz ovoga intervjua, koja tako plastično potvrđuje moć verbalizacije autora, odnosno autorice.

Hoće se reći, ovakvi biseri ispadaju iz tastature, tog proverbijalnog pera, Slađane Bukovac kao daske u pilani od probranih, ali grubih trupaca. Samo ova kuća koja se gradi nije daščara, već je kuća jezika.

A ako je jezik kuća bitka, onda znamo kakva je i koliko važna ta kuća, akoprem ponekad i zapostavljena ili skrajnuta u ovoj našoj indolentnoj suvremenosti u kojoj pisac više nije ni intelektualac ni osobito važan.

Pa da odmah raščistimo nešto: pismo Slađane Bukovac je prema mišljenju ovog autora superiorno apsolutno svemu što se danas piše u Hrvatskoj i šire, ako kao kriterij uzmemo umijeće verbaliziranja, oblikovanja izblanjanih dasaka spremnih za najljepše police u gradu, nastalih od nekoć vlažnih, žilavih, čvornatih stabala u mračnoj i teško prohodnoj šumi.

Zašto ta silna stabla ovdje?

Nije da su toliko važan gradbeni element novih priča Slađane Bukovac, okupljenih u knjizi “Odstraniti životinju” u izdanju OceanMora, ali jesu dio biofilnosti kojoj se Bukovac utječe i koja, u flori i fauni koja okružuje protagoniste njenih priča, često nalazi okvire djelovanja.

Naravno, ima u knjizi i krajnje urbanih priča, priča koje se okupljaju oko promišljanja smrti ili bliske smrti dragih osoba, bolesti, introspektivnih sagledavanja vlastitih strahova… (dapače, one dominiraju), što sve s prirodom ima malo, ili nimalo veze, jer su zidovi koji okružuju i stišću betonski, bolnički, karakterni… ali u ukupnom dojmu koji ostaje nakon čitanja knjige, ti izboji biofilnosti čine važan aspekt njena bivanja, kao da priroda, kada ne bi bila ravnodušna prema čovjeku, jedva čeka da on, i sve njegovo, poklekne, pa da ta travka, ta mahovina ili stablo konačno nikne na pukotini u afaltu kojim više nema tko prolaziti.

Knjiga o kojoj je riječ važna je knjiga koja će, neka smo u krivu, u našoj suvremenosti ostati temeljito nepročitana, jer njeno tkanje previše je suptilno za zamjećivanje u svom vremenu. Ali jednom, u nekoj boljoj budućnosti, sve će to doći na svoje mjesto.

Za početak, intervju s autoricom, koja nije samo vrsna spisateljica, nego je i društvena kroničarka/kritičarka, koja o mnogim aspektima naše stvarnosti ima artikuliran, i što je važno: javno dostupan stav.

Nekih od tih tema, kao, recimo, ovogodišnjih stipendija Ministarstva kulture ili novinarstva, koje autorici donosi kruh na stol, dotakli smo se i ovdje.

Fikcija nije izmišljotina

Daša Drndić često mi je znala reći da ne podnosi teror fabule, odnosno radnje u suvremenoj proznoj produkciji. Svidjela bi joj se vaša knjiga priča “Odstraniti životinju”, s obzirom na rudimente fabule u pričama, zapravo minuciozno, introspektivno seciranje zbivanja ili stanja. Kako bi joj se svidjela priča “Tu i tamo padam”?

– Ne znam. Nitko ne želi takvu priču, bez obzira kako je napisana. Pisala sam dok sam još vjerovala u najbolji mogući ishod. Imala sam tekst koji ne smijem pokazati, jer je nepodnošljiv.

U tim okolnostima je nepodnošljiv, ozbiljno bolesnog čovjeka ne možeš testirati na bilo kakvu podnošljivost izvan one na koju je već osuđen.

To je najmračnija strana književnosti, izdaja. Pisac krade, on izdaje u prvom redu one koji su mu najdraži, i najbliži. Toga je bila potpuno svjesna, činila je to i sama. Ali opet, nije svejedno kradeš li, ili si pokraden.

Vjerujem, nadam se, da bi se ljutila. Da bi se to na neki način moralo s vremenom “izgladiti”. Samo što je tog vremena odjednom ponestalo, a meni je bilo jako stalo da se tekst objavi.

Nadala sam se da ću tako zadržati, naslijediti nešto od te upravo fascinantne hrabrosti, tuđe, čak sam taj tekst pisala najdulje od svih, u nadi da je moguće hrabrost zapamtiti i naučiti, ako jednom ne bude osobe koja čovjeku pomaže da i sam bude malo hrabriji nego što jest.

Pitanje je nepopularno, barem u postmodernoj našoj stvarnosti, gotovo pozitivističko, ali opravdanje nalazim u jednostavnoj činjenici da su neki tekstovi (a nekada i čitavi opusi, kao kod riječkog Kamova) snažnije otvoreni prema biografijama svojih pisaca. Vaše ranije proze, romani, i onda u njima likovi, puno su više literarni konstrukti, dok ove priče ujedinjuje snažno prisutan jedan, kompleksan, ali jasno odrediv, pripovjedni glas, koji (a sada idemo prema pozitivizmu) dijeli s vama biografske pojedinosti. Pa da konačno postavim pitanje: što vas je nagnalo na takvu promjenu pripovijedne strategije?

– Sve su moje knjige, i svi moji likovi, dijelili sa mnom biografiju. Sve je autobiografski, svaka fikcija. Fikcija nije izmišljotina, nema izmišljotine u “Limenom bubnju”, kao što je nema ni u “Strancu”.

S romanima sam stigla do određene točke u kojoj ih mogu, makar na neko vrijeme, napustiti. To je kao kod studenta Likovne akademije, ako demonstrira da poznaje osnove proporcija i anatomije, može ta ista pravila početi kršiti, izaći iz “akademske faze”.

S tim da će široj publici uvijek biti bliža, i impresivnija, slika koje je naslikana po školskim pravilima. Ukratko, to što ste nazvali “promjenom strategije” podrazumijeva da će biti manje ljudi koji će me čitati.

Kako ta brojka u mom slučaju i tako nikad nije bila baš specijalno velika, mogla sam u tom “nesviđanju” ići još korak dalje.

Inteligencija teksta

U priči “Micheline Francoise”, netipično ispripovijedanoj u drugom licu, pripovjedačica na jednom mjestu kaže da je Micheline izbjegavala u posljednje vrijeme fikciju koja pretendira na ozbiljnost, jer da je to “groznica izmišljenih zapleta, slabo zamaskirana vlastita iskustva”. Spisateljica Asja Bakić, pak, kaže u jednom intervjuu, parafraziram, da ju iznenađuje da pored sveg tog tematskog bogatstva oko nas, neki pisci pišu o tome što im je mama rekla neke davne godine dok su prostirali ručnik na plaži. Koliko i kada vlastita iskustva mogu doprinijeti tekstu, a kada postaju balast?

– Literatura je jako veliko područje, ustvari je množina, postoje brojne, odreda različite, “literature”.

U njima svatko valjda traži ono što mu nedostaje, ili u njih ulijeva ono čega ima napretek, tko bi znao kako točno ta dinamika privlačnosti i odbojnosti, različitih ukusa, očekivanja i potreba, funkcionira.

Meni je manje važno kojom temom se autor bavi, dok god vidim da tema proganja njega, a ne da on trči za njom, kako bi, kad pomisli da ju je uhvatio, krenuo secirati je nekakvim tupim nožem.

Možda me malo iritiraju knjige s viškom “političke korektnosti”, bezgrešne knjige u kojima nema iskliznuća. Pa onda jeftina manipulacija “šokantnim” motivima.

I nešto što sam ustanovila relativno davno, ali me još uvijek iznenađuje, da je za pisanje, osim talenta, nužna i inteligencija. Postoji inteligencija teksta, ne možeš biti bedast i pisati dobre knjige.

U priči “Nema Onog Koji Piše”, svojevrsnom raskrinkavanju romantične ideje pisca u zanosu stvaranja, pripovjedačica kaže da je Onaj Koji Čita za razliku od Onog Koji Piše izrazito privlačan i lijep. Dirljiva je ta zapitanost pripovjedačice nad smislom njenih muka po verbalizaciji, toliko nesukladna mojem dojmu čitanja vaših priča. Naime više od bilo koga u suvremenoj domaćoj produkciji vjerujem da pronalazite ono što bismo uvjetno rečeno mogli zvati Eliotovim objektivnim korelativom; više nego ikome vjerujem da vam se jezik nije oteo kontroli i da divlja, stvarajući svoje kontekste, slojeve značenja, priče… A opet to konstantno nezadovoljstvo. Čemu sve to pisanje, sva ta muka?

– Na to ima mnogo zgodnih i privlačnih odgovora, koje čovjek može izmišljati u beskraj, ali svi su odreda netočni. Mislim da je nekako najbliže istini da je pisanje pokušaj komunikacije, želja da drugima budemo razumljivi, da pronađemo one koji su nam slični.

Problem je u tome što se neprestano mijenjamo, pa kad objavimo nešto što smo pisali mjesecima, možda i godinama, više ni sami ne možemo pronaći nikakvu srodnost s osobom koja je to napisala.

Kad priđe čovjek i kaže da mu se dopala tvoja knjiga, oboje ostanete uskraćeni za nekakav međusobni kontakt. On ne vidi pred sobom onog koga je zamislio kao autora, autor je u međuvremenu izgubio interes za ono što je bio u trenutku kada je nastajao tekst.

U prostoriji nedostaje treći, čeka se da se taj fantom pojavi, i da prestane socijalna nelagoda.

Otvoreno pismo

Ovo pitanje nas dovodi i do valorizacije. Iako iza vas i vašeg pisanja ima nagrada, nekako ipak slovite za vječitu finalistkinju, jer su vam one koje se smatraju najznačajnijima ipak nekako promakle. A na to kao hladan tuš dođe i odbijenica Ministarstva kulture za tzv. književnu stipendiju. Ne baš uobičajeno u hrvatskoj književnosti “usudili” ste se javno i glasno kritizirati ovogodišnje rezulatate, time riskirajući da vas dio, možda i onaj moćniji, našeg književnog svijeta smatra bahatom. Jeste li barem doznali, jer to je bio sukus vašeg otvorenog pisma, što je bilo s kriterijima po kojima su se stipendije dodjeljivale i tko je “kriv” za popis koji svakako po značajnom dijelu scene ne odražava stvarno stanje po pitanju kakvoće pisma nekih dotiranih, i nekih odbijenih autora?

– Meni “moć” tog svijeta ne znači ništa, živim tristo pedeset kilometara od Zagreba, radim svoj dnevni posao, pišem, i, doslovno, uređujem vlastiti vrt. S tim da je sve što je vezano za literaturu za mene isključivo prostor slobode.

Mislim da nije rizik u tome da je čovjek izgleda “bahat”, ili gramziv, to su trenutačno na svim razinama poželjne društvene karakteristike koje se izrazito cijeni, mi živimo u inverziji normalnih vrijednosti.

Rizik je govoriti javno, jer se stvari inače “sređuju” diskretno, “ispod radara”, i rizik je nastupiti u vlastito ime, pisati iz prvog lica, jer “tko si ti uopće”.

Ne smiješ sam misliti da si zakinut, da imaš rezultate, ili da si nešto zaslužio, već treba delegirati nekog drugog da govori u tvoje ime, a ti ćeš se zauzvrat zauzeti za njega.

Kako imam bogatu povijest zauzimanja za druge ljude, napisala sam otvoreno pismo ministrici iz vlastite pozicije, u prvom licu jednine. To je po prilici jednako korisno kao kad su nekadašnji seljaci, navečer kad se vrate s njive, pisali Titu.

Naravno da nakon “javnog istupa” i pogotovo nećeš dobiti ništa, a i da dobiješ, što ćeš s novcem koji si svojom glasnoćom utjerao, a preko noći je postao neka kombinacija literature i socijale?

Toga bi se čovjek onda pod hitno morao riješiti, dati da se nekom na Baniji napravi krov. Ali treba govoriti, pisati, “zamjerati se”. Specijalno ako je tekst jedino s čim raspolažeš.

Odluka, i kriteriji, po kojima je podijeljena ta stipendija djeluje mi kao da je netko kroz otvoren prozor jurećeg automobila bacao novac na cestu.

Valjda pukom koincidencijom, novac je uspio u određenom broju slučajeva pasti pred noge i onih koji su ga svojim referencama zaslužili, i oni su u svemu ovome u najgorem položaju, ne znaju podržava li država njihovu literaturu, ili ih socijalno ispomaže.

Sredine između tog dvoga, na žalost, nema. Nema soc-lita, mora se točno znati odnosi li se nešto na autora, ili na njegov tekst.

Nisam doznala ništa, a moram priznati da od ljudi iz komisije više nisam ništa ni očekivala. Svako savjetodavno tijelo, pa i ovogodišnja komisija, plaćeno je da ima, i da je sposobno javno iznijeti, stav.

Mislim da o ovom stavu nikad ništa nećemo čuti, sklonili su se iza “zapovjedne odgovornosti” ministrice, premda su svi skupa plaćeni vjerojatno u iznosu jedne stipendije (ako se, s obzirom na to kakva su vremena, nisu odrekli honorara u koristi nekoga kome je novac potrebniji).

Banija je moja zemlja

Uskoro će vjerojatno biti raspisan natječaj za najbolje knjige u prošloj godini. Bit će interesantno vidjeti kako to izgledaju najbolje s knjige s osvrtom na socijalno stanje autora.

S tim da će “socijalni” dio kriterija, a objavljivati bilo kakve “socijalne” natječaje bez izrazite privole natjecatelja da ih se tako tretira specijalan je skandal, možda i dalje ukomponiran u tu priču.

To ponižavanje literature, knjiga i pisaca koji su aplicirali ne mora na ovome stati, jednom kad se u obrazloženju navede da pisac “ipak odgovara i kriterijima književne kvalitete”, teško je pretpostaviti gdje je dno.

Ne znam hoće li to biti ista komisija, ili neka druga. Za mene je to u prvom redu ljudski poraz, za koji će trebati izvjesno vrijeme da prođe, jer jedno je ako ti nešto uskrati “vlast”; pa kad te “ne voli vlast”, to je sjajno.

Problem je što su u komisiji ljudi ozbiljnog renomea. Ja više za to nemam kapaciteta, nema tih novaca za koje se isplati još jednom dobiti uvid u to u što se mogu pretvoriti izvrsni pisci, kritičari, prevoditelji kad postanu “komisija”, i umuknu kao ribe.

Kakve veze još imate s vašom rodnom Glinom? Kraj je to teške bliske prošlosti, ali i sadašnjosti, pogođene potresom. Vaš angažman na društvenim mrežama dijelom je preokupiran i tim temama. Ne bez gorčine.

– Tamo je grob mog oca, nešto prijatelja i rođaka, to je moj zavičaj. Teško je o tome govoriti bez gorčine, Banija je moja zemlja; kao većina normalnih ljudi, veći sam lokalpatriot, nego patriot. Kad sam diplomirala, najprije sam se tamo pokušala zaposliti; vrlo su me glatko odbili.

Ironično, bila sam preko natječaja završila na “prestižnom” poslu, u Programu za kulturu HTV-a, jer mi nisu dali da radim kao knjižničar u glinskoj Gradskoj knjižnici.

Postojale su dvije kategorije ljudi kojih se HDZ nakon rata silno trudio riješiti: jedno su bili mogući povratnici Srbi, a drugi mladi ljudi s diplomama, koji nisu bili članovi stranke.

Stvarali su taj Afganistan, stranačku džamahiriju, koja je sad neočekivano nakon potresa osvanula u medijima.

O tome sam pisala u “Stajskoj bolesti”, i znalo mi je biti smiješno kad su mi ljudi postavljali pitanja kao da pišem o nekoj egzotičnoj zemlji, o groteski.

A bilo je upravo odvratno točno; i da se od te točnosti spasim, uvela sam tu simfoniju konja, jedino što je, uz pejzaž, moglo pružiti makar estetski otpor toj kataklizmi.

Nova zbirka priča

Kako vidite svoju ulogu u novinarstvu današnjice, ali i ulogu novinarstva u današnjici?

– Moja uloga u novinarstvu potpuno je minorna. Tekstovi koje objavljujem na Facebooku, i na portalu za kulturu i umjetnost “Radio Gornji Grad”, u novinarskom su smislu često značajniji od onog što radim na poslu. A radim kao dopisnik opće prakse, uglavnom na razini izvještaja.

Nakon dvanaest godina rada u kulturi, ta mi je promjena dobro došla; u jednom sam trenutku shvatila da me ustvari ne zanima sve što se pod kulturom podrazumijeva, nego neke njezine manifestacije.

A jako su me zanimali ljudi, svakodnevni životi. Pritom imam neviđenu sreću, i privilegij, da sam naučila raditi jedan posao kojim se uglavnom bave mlađe generacije, a to je posao videonovinara. Snimam, i montiram, vlastiti materijal.

Jako sam pokretna, blizu sam ljudima, raspolažem vlastitom slikom, i tekstom. To je prekrasan posao; bavim se svjetlom, licima, ljudskom psihologijom, i malim, svakodnevnim problemima. Kao u poziciji pisca, promatrač sam.

Jako bih voljela raditi male, niskobudžetne dokumentarne filmove, koji ne stoje gotovo ništa, ali to na žalost nije u “opisu rada” dopisnika.

Ozbiljno novinarstvo je u Hrvatskoj već dugo jedina pouzdana opozicija. Tim bi ljudima zapravo trebalo postavljati to metafizičko pitanje “a zašto vi uopće pišete?”.

Oni, po svemu sudeći, neće uspjeti doživjeti nikakav pomak, nikakvu promjenu koja bi predstavljala ozbiljnu satisfakciju za njihov rad. A rade unatoč, i usprkos svemu. Izloženi tužbama, šikaniranju vlasnika, prijetećim komentarima.

Žive skromno, u nekoj vrsti terora. Pravnog, političkog, uličnog. Premijer koristi svaku priliku da ih predstavi kao nedostojnu profesiju, na koju je otvoren lov, jednako kao i na “zviždače”, pa čak i na volontere koji pomažu unesrećenoj sirotinji.

Poznajem toliko izvrsnih, šikaniranih novinara da mi je od toga doslovno zlo. Znam da će živjeti kraće nego što bi trebali, znam da će se potrošiti prije vremena.

I tu nema pomoći, postoje države koje ustrajno rade na tome da se hrabrim, i beskompromisnim ljudima ukine svaka šansa.

S obzirom na to da smo, nažalost preko odbijenice Ministartstva kulture doznali da pišete novu knjigu, recite nam nešto više o njoj. O kakvom je rukopisu riječ?

– Poslala sam prvu priču iz te serije komisiji. Poslala sam tekst pod naslovom “Kad bili smo dječaci”, posvećen je mom prijatelju, prerano preminulom ratnom fotoreporteru Hrvoju Polanu. Knjiga je to, opet priča, koje su ovaj put napisane iz pozicije snimatelja, i fotografa.

To su jako različite situacije, i vizure, koje su sve međusobno ujedinjene gledanjem, kadriranjem, šutnjom. Naporom da se promijeni svijet smješten unutar kadra, da postane simbolom, metaforom u kojoj se sažimaju konteksti, opće stanje.

Kadar, trgovina kadrovima, smrt zbog kadra, šutnja, vječita šutljivost, onih koji kadriraju, njihove krize identiteta, odsječci razgovora koje čuju, selektivna pažnja, selektivna memorija.

313 komada

Knjige priča tradicionalno se lošije prodaju od romana, pa i osrednjih. No kako ide prodaja vaše knjige, što kaže izdavač Oceanmore, prkose li ove priče našim zadanostima?

– Prema zadnjem izvještaju koji mi je dala izdavačica, Goga Farkaš Sfeci, prodano je ravno 313 komada. Ako do kraja ove godine doguramo do 400, mislim da će to biti optimalan rezultat.

Prodaja u pandemiji navodno jest značajno pala, ali romani mi se nisu prodavali ništa bolje, pa čak ni nakon nagrada, ili ulaska u razne vrlo oglašavane finale.

Laszlo Veliki

Vi i ja dijelimo stav da je Laszlo Krasznahorkai jedan od najvažnijih pisaca današnjice. Zapravo, ja ga bez ostatka smatram najvažnijim, a ne jednim od. Pročitao sam negdje i da nanovo otkrivate Kafku, kojega je, rekao bih, Krasznahorkai jedini legitimni nasljednik. Što volite u tekstovima toga Mađara i zašto je toliko važan?

– Laszlo Krasznahorkai je nekome jedini živući literarni bog, a drugima nije ništa. Unutar literature, on proizvodi kult nalik na sektu, i taj kult seže od Detroita do Japana.

U Njemačkoj, zemlji od blizu sto milijuna stanovnika, i sa izrazito razvijenom srednjom klasom, i nakon nagrade Booker prodaje knjige u tiražu od samo 10.000 primjeraka.

To sjajno razotkriva jedan od tih uvriježenih stereotipa, prema kojima svaki vrhunski pisac prodaje na šlepere knjiga.