ZAGREB – Tema drame »Naš razred« (2009.) Tadeusza Slobodzianeka i redatelja Jasmina Novljakovića, nedavno premijerno izvedene na »Gavellinoj« pozornici, jest pokolj Židova u poljskom gradu Jedwabne 1941. godine. Nisu ih spalili nacisti, nego domaće, »dobrosusjedsko« poljsko stanovništvo. Premda tekst inzistira na tome da je u pitanju arhetipska situacija nasilja među kolegama iz školskih klupa, u kojoj tobože oni slabi »uvijek« tako rado udaraju još slabije i susjed »neizbježno« mrzi svog prvog susjeda, mislim da baš u povodu ove teme nije naodmet otvoriti širu perspektivu na politike igranja genocida. Genocidima, naime, ne oskudijevamo.

U kontekstu ratova koji se upravo vode (ne samo u Ukrajini, nego i u Siriji, na izraelsko-palestinskom frontu, baš kao i na razini humanitarne katastrofe nakon netom okončanih vojnih sukoba u Afganistanu i Jemenu), mogli bismo u svim kazalištima svijeta proglasiti antiratne repertoarne sezone i baviti se samo žarištima akutnog masovnog ubijanja.

Što kazalište može kad je u pitanju kolektivno suočavanje s genocidom dobro pokazuje primjer ZeKaeM-ova ansambla na čelu sa slovenskim redateljem Jernejem Lorencijem u nagrađivanoj predstavi »Eichmann u Jeruzalemu« (2019.). Autorski se tim udubio u istraživanje suđenja i njemačkim i hrvatskim fašistima, kao i u povijesnu literaturu te umjetnička svjedočanstava o holokaustu, k tome s velikim izvedbenim respektom tematizirajući težinu gotovo jedva čujnog, zagušenog, samocenzuriranog, poništenog i duboko ranjenog govora žrtvi o pretrpljenoj traumi. Uspostavljena je i kritička poveznica s ustaškim režimom u Hrvatskoj, upravo zato da njemačku krivnju ne tretiramo kao nešto egzotično, nego kao prepoznatljivi politički aspekt domaćeg konteksta.

Igranje povijesti

I za temu pokolja poljskih Židova u predstavi »Naš razred« bila bi sjajna suvremena dramaturgija koja dopušta da predstava izađe iz uskog okvira dramskog teksta i upusti se u zajedničko upoznavanje s mnogo detaljnijim kontekstom zadanog i pretrpljenog nasilja. Ne (samo) zato što svaki suvremeni umjetnik ima etičke obaveze oko razumijevanja antisemitizma, nego i zato što genocidne politike nikad ne padaju iz vedra neba, niti su slobodne od vrlo rigoroznih ideologijskih (državnih i crkvenih) programiranja.

O tome bi kazalište koje uprizoruje scenu masakra Židova iz 1941. godine svakako trebalo voditi računa. Ako igraš povijest, onda se pomno zagledaj u njezine grobove. Poljska je, naime, zemlja koju su Židovi sve od srednjovjekovlja do Drugog svjetskog rata smatrali svojim europskim utočištem i u kojoj su izgradili najbrojnije i najdugovječnije zajednice, u tridesetim godinama prošlog stoljeća, čineći čak 10 posto poljske populacije (usporedno, Židovi su u istom periodu činili tek 1 posto ukupne njemačke populacije). Zatim su u periodu 1939. – 1945. godine upravo u Poljskoj Židovi pretrpjeli najgore zločine, a i zloglasni konclogori (Auschwitz, Belzec, Kulmhof, Majdanek, Sobibor i Treblinka) također su se nalazili na poljskom teritoriju.

Poljska Galicija ujedno je i mjesto kolektivnog pogroma Židova u periodu 1918. – 1920. Tridesete godine prošlog stoljeća u mnogim europskim zemljama obilježava ekonomska kriza i s njome izravno povezan porast antisemitizma, ali nigdje s takvom žestinom kao u zemlji koja im je gotovo tisuću godina pružala najtopliju dobrodošlicu u Europi. Poljski dramatičar Tadeusz Slobodzianek u drami »Naš razred« otvara pitanje kako je došlo do rasplamsavanja mržnje između katolika i Židova između dvaju svjetskih ratova (ali definitivno prije dolaska nacista) i jesu li njezini korijeni zbilja vjerski i ekonomski ili možda postoji »oportunizam agresije« koji kapitalizira političke prilike za neobuzdanu pljačku i ubijanje.

»Svega nekoliko« zločinaca?

Drama počiva na pretpostavci da svaku globalnu bandu čini šačica lokalnih nasilnika i da je dovoljno svega nekoliko nasilnika da se u tren oka zapali čitava židovska zajednica jednog sela (tri stotine duša). Povijest nas, međutim, uči da takvi događaji imaju duge uvertire i sistemski organizirane pripreme (sjetimo se samo Vukovara). U poljskom komadu svoj četvorici masovnih ubojica nakon počinjenog zločina životi nipošto ne prolaze mirno i bezbrižno, premda nisu uhvaćeni ni suđeni za zločin. Oni postaju prijetnja jedan drugome, budući da u sebi dugo nose zabranjeno znanje o genocidu. Mogli bismo reći i da je u pitanju vjerska drama jer je instanca koja donosi konačne pravedne intervencije nakon počinjenog masakra viša sila, a ne ljudsko pravosuđe.

No, ista bi se priča mogla ispričati i na mnogo drugih načina, u kojima bi veliku ulogu igralo upravo svjetovno ljudsko svjedočenje, koje je faktički dovelo i do toga da saznamo kako za pogrom Židova u mjestu Jedwabno nisu bili krivi njemački okupatori, nego lokalno poljsko stanovništvo. Preživjeli Židovi i Poljaci progovorili su tek u 21. stoljeću, što govori i o razmjerima zločina i o dubini užasa koju je ova situacija izazvala. Pred nama je, dakle, sasvim izvjesno kompleksna tema međuetničke mržnje, mnogo dublja od malih scena ljubomore među dečkima u razredu (koje dramatičar bira istaknuti kao korijen agresije). Hranjenje i njegovanje sverazorne mržnje koja je u stanju zapaliti tristo ljudi zahtijeva dublji uvid u obiteljske kontekste čitavih zajednica u kojima se odvijala ili konkretna fizička agresija prema Židovima ili ravnodušnost domaćeg poljskog (katoličkog) stanovništva prema njihovim pogromima. Taj posao Slobodzianek propušta obaviti, a ne laća ga se ni autorski tim Gavelline predstave.

»Bilo koja« učionica?

Novljakovićeva redateljska i scenografska mašta preuzima obrasce po kojima je predstava igrana i u Poljskoj i diljem Europe: jednostavna drvena pozornica, klupe, ploča. Nema dodatne redateljske razrade prostora ni same tematike međuvjerske mržnje. Glumci na samom početku citiraju dizanje ruke iz čuvenog Kantorova »Mrtvog razreda« (1975.), još jedne predstave koja se bavi »zaboravljanjem« (kolektivnom amnezijom) poljske krivnje za zločine Drugog svjetskog rata, ali u nastavku domaći glumci igraju predstavu »Naš razred« kao da je u pitanju bilo koja učionica čiji su nasilnici u stanju dekadama mučiti i kontrolirati svoje školske drugove.

Glavnog nasilnika Zygmunta s veoma točnim tonom manipulativne, prigušene okrutnosti igra Filip Križan, a njegove pobočnike utjelovljuju Hrvoje Klobučar (Rysiek), Enes Vejzović (Wladek) i Ivica Pucar (Heniek). Trojica glumačkih egzekutora nasilja kapitaliziraju u likovima ono što ih približava i potčinjava kolovođi: Klobučar eksplozivnost, Vejzović preveliku povodljivost, povremeno i zatečenost razvojem situacije, a Pucar nasilje pasivnog promatrača. I njihove vjerodostojno naivne, a zatim iskustvom nasilja pokošene žrtve također su glumački točne. Ponosnu Doru vrlo toplo igra Ivana Roščić, mnogo oprezniju i gorču Rachelku (pokrštenu u Marijanu) Natalija Đorđević, blagog Jakuba Ivan Grčić, dok žestokog Menachema utjelovljuje pogođeno ubrzani i veoma nervozni Janko Rakoš. Sa svim ovim scenski lucidnim glumcima moglo se otići i mnogo dalje. Naročito je apartna uloga Zoche ili najmanje naivnog lika drame u izvedbi Antonije Stanišić Šperande, čije se pragmatično zalaganje za progonjene Židove i kasniji povratak na mjesto zločina nadaju kao mogućnost one Poljske koja nije pristala uz pogrome, riskiravši život da spasi najprije Židove, a kasnije i proširi istinu o njihovom ubijanju.
I kroz skromno odabranu glazbu (narodne poljske napjeve u predstavu integrira Šimun Matišić) i kroz rudimentarno razrađeni pokret (Jasminka Petek Krapljan) moglo se progovoriti dublje o povijesti, likovima i posebno stalnoj atmosferi straha u koju je obavijena poljska svakodnevica od školske klupe do masovne grobnice.

Male i velike mržnje

Redateljski pristup Slobodzianekovoj drami (u prijevodu Mladena Martića) kao da nas nastoji uvjeriti da nasilnik »uvijek« uzima čitav razred za svog taoca i tu se ništa ne može učiniti. Tobože to je »arhetipska« situacija ljudske zatečenosti i zbunjenosti pred brutalnošću. Ali baš se u Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata dogodilo da je katolička Crkva kroz svoje redove spasila toliko Židova (više od pola milijuna) da je došla na poseban udar nacista. U Poljskoj su spaljene stotine katoličkih crkvi, a u logorima je završilo više od tisuću poljskih svećenika. Ovo ističem jer nas Slobodzianekova drama navodi na pomisao da je jedan genocidni razred zapravo slika u malom čitave Poljske. A to nije istina. Postoje velike razlike i među pojedincima i među ljudskim grupama.

Opet da se vratimo u suvremenost: tijekom prethodnih mjeseci Poljska je primila najveću količinu ukrajinskih izbjeglica. Prema podacima UNICEF-a, nešto više od dva milijuna ljudi. Sigurno se to nije dogodilo samo zato što suosjećaju s ukrajinskim nacionalizmom i dugo su se borili da se oslobode sovjetskog terora, nego i zato što imaju iskustvo Drugog svjetskog rata i razumiju koliko je dalekosežno ostaviti susjeda na cjedilu. Hoću reći da stvari na konkretnim, materijalnim terenima povijesti i sadašnjosti nikada nisu fatalno »zatvorene« prema različitim oblicima zaštite progonjenih, kao i da kazalište koje tretira nasilništvo kao tobože »nezaustavljivu silu« zapravo samo hrani iracionalne ljudske strahove. Utoliko je »Naš razred« predstava koja sasvim sigurno otvara relevantne teme, ali tretira ih gotovo bajkovito pojednostavljeno, pri čemu ni kroz glumačko ni kroz redateljsko autorstvo ne dopušta razradu i nadopisivanje teksta, čime bi nadišla elegični ton povijesnog fatalizma. Razotkriti mehanizme političkog nasilja ni u kojoj varijanti nije jeftino politikanstvo, nego prilog dubini razumijevanja društvenih, samim time i dramskih problema.

Opet, repertoarno je moguće na ovakvu predstavu nadovezati daljnje glumačko bavljenje ratnom tematikom, za što sigurno imamo valjane etičke razloge, ali to bi značilo da »Gavella« svjesno radi na svom umjetničkom profiliranju, a ne samo donosi na pozornicu ono što izaberu režirati miljenici uprave. Bavljenje antiratnim dramaturgijama nesumnjivo bi »Gavellu« trgnulo iz repertoarnog zimskog sna u kojem hibernira posljednjih desetak godina, no veliko je pitanje bi li se na takav potez odlučio ravnatelj koji dosad nijednim svojim potezom nije odao umjetničku ambicioznost. Ovako predstava o genocidu igra u zapuštenom Centru za kulturu Trešnjevka, kao još jedna dislocirana predstava kazališta koje je stradalo u potresu, ali organizacijski se i repertoarno raspalo davno ranije. Iz kritičarske perspektive, takvoj entropiji mogu stati na kraj jedino »Gavellini« glumci, kao autorski ansambl i »razred« iz naslova Slobodzianekove drame, pod uvjetom da odluče preuzeti odgovornost za vlastitu raslojenost i polaganu, ali kontinuiranu umjetničku marginalizaciju.