U dvorištu Art-kvarta Benčić, okupio se velik broj ljudi koji su željeli čuti više o knjizi koja odnedavno stoji na policama i brzo se s njih grabi – “Sigurna kuća” Marine Vujčić pravi je hit i to iz pravih i važnih razloga.

Na predstavljanju knjige sudjelovala je autorica, a razgovor je vodio Zoran Žmirić.

Organizator susreta je Gradska knjižnica Rijeka, a riječ je o ciklusu Knjiga na jutarnjim mjestima u sklopu manifestacije Ljetna priča iz Benčića.

Knjiga pripovijeda o nasiljima o kojima se ne piše u novinama, o ženama koje pate i ne uspijevaju naći izlaz. Glavni lik je Lada Lončar, žena koja je nakon dugog vremena nasilja ubila svog muža i završila u požeškoj kaznionici za žene.

“Impresionirana sam vašim odazivom i prilično ganuta”, rekla je na početku razgovora Vujčić koja iza sebe ima impresivnu spisateljsku karijeru obogaćenu brojnim nagradama. Sada radi kao voditeljica Kantuna kulture, novog centra za kulturu u Trogiru.

“Šuti i trpi”

Marina Vujčić dugo je promišljala temu obiteljskog nasilja kao fokalnu točku svog sljedećeg romana. U nekim je trenucima bila korak do odustajanja, ali kao što većina spisatelja doživi ‘moment’ koji ih gurne naprijed, tako ga je doživjela i ona.

“Na dan borbe protiv nasilja nad ženama, na RTL-u je gostovala Mara Tomašević, tada supruga požeško-slavonskog župana. Nakon razgovora o zlostavljanju, novinarka ju je pitala što bi poručila ženama koje u ovom trenutku proživljavaju zlostavljanje. Jadna žena im je poručila da šute i trpe. To je bilo toliko tužno – da ženi koja je prijavila svog zlostavljača, sve ono što je doživjela nakon što ga je prijavila, činilo joj se teže nego da ga nije prijavila. Tada sam rekla da ja taj roman moram napisati”, rekla je Vujčić.

Tijekom razgovora sa puno osvrtalo i spominjalo neke poznate ličnosti koje su doživjele ili uzrokovale obiteljsko nasilje, kao i na predstavljanje tog nasilja u medijima. Žmirić se konkretno prisjetio ključnog trenutka kada je u njemu ‘puklo’.

“Uvijek mi je tema mizoginije i femicida bila užasna, ali dogodilo se da je Rajko Dujmić završio u Remetincu na neko vrijeme jer je istukao ženu. Dobro se sjećam tog trenutka u emisiji ‘Dobro jutro, Hrvatska’ kada se u kadru javila mlada novinarka s Dujmićem pa su u ležernom razgovoru pričali kako je u Remetincu, kako provodi vrijeme i ima li mjesta za nove glazbene projekte”, ispričao je Žmirić.

Što za ženu zapravo znači sigurna kuća

Iako naslov romana na prvu sugerira temu obiteljskog nasilja, Žmirić se ne može oteti dojmu da je naslov sarkastičan, jer ispada da sigurna kuća za ženu ni ne postoji, osim ako je to – zatvor.

“Puno je ironije u tom naslovu, nema sigurne kuće za ženu. Zato mi je predivna ova naslovnica dizajnera Ivana Stanišića, jer žena je stvarno na vjetrometini i ispada da sigurna kuća nije samo ta u koju se protagonistkinja Lada Lončar htjela prijaviti i tražila mjesto, nego sigurna kuća je trebala biti i kuća u kojoj živi, kuća njezinih roditelja i obitelji. I zapravo tek kad je završila u zatvoru, bila je na sigurnom”, nadovezala se autorica.

Žena je žrtva ako je mrtva

Govoreći o sigurnim kućama, istina je da u sustavu ima ljudi kojima je jako stalo i koji nisu ravnodušni, ali su bespomoćni. Kako objašnjava Vujčić iz svojih izvora, u Centar za socijalnu skrb često moraju odbiti žene koje traže mjesto u sigurnoj kući jer mjesta nema. Istanbulska konvencija propisuje broj mjesta u kući po glavi stanovnika, ali to u praksi nije tako. Štoviše, zaposlenici zaborave reći žrtvi da su dužni prijaviti obiteljsko nasilje policiji te se tako žrtva nađe u situaciji da joj policija pokuca na vrata pred njezinim zlostavljačem.

Zašto žene ne prijavljuju nasilje bilo je jedno, kako ga je i sam nazvao, Žmirićevo ‘nekorektno’ pitanje. Na njega ne postoji jedan točan odgovor, ali tu je sram, strah, nepovjerenje žena u sustav i još mnogo faktora. “Kada žena prijavi nasilje, preispituje ju se, društvo ju uvijek dočeka na nož. U mom romanu postoji rečenica koja kaže da je žena jedino žrtva ako je mrtva. Ali ponekad čak niti tada”, objasnila je autorica.

Moćno drugo lice prepričavanja

Ovom romanu prethodilo je ozbiljno istraživanje tijekom kojeg je Vujčić razgovarala sa zatvorenicama, zlostavljanim ženama, policijom, odvjetništvom i socijalnim radnicima. Na taj je način uspjela ući i u glavu nasilnika, koju vjerno opisuje.

“To je moja čudna sposobnost da uđem u glavu te osobe i da ona uđe u mene. Meni se to jednostavno dogodi. To inače bude jako zabavno, ali ovaj put je bio stvarno drugačiji slučaj. Na trenutke sam se stvarno osjećala kao žena koja je preživjela zlostavljanje”, autorica objašnjava svoje dubinske prikaze emocionalnih i psiholoških stanja likova.

Još jedan zanimljiv i neobičan element romana je što je pisan u drugom licu. Krenula je intuitivno, objašnjava, prebacila se nekoliko puta između prvog i trećeg te se na kraju vratila na drugo. “Shvatila sam da Lada, koja jedina zna što se njoj dogodilo, mora ispričati tu priču, ali ne može je pričati u prvom licu jer je ona to svoje prvo lice izgubila, ona ga tek ponovno mora naći. Ja sam to zamislila kao da ona sebi prepričava u drugom licu, jer ona sama sebi mora objasniti kako joj se to sve uopće dogodilo. Zbog toga mi danas mnogi čitatelji kažu da im je upravo to najmoćniji aspekt romana zato što, kad čitaju, imaju osjećaj da se i njima obraćam. Svatko to doživi malo osobno”, objasnila je.