Jezik književnice Daše Drndić (1946. – 2018.) u neprekidnom je radu, imenovanju, uspoređivanju brojnih južnoslavenskih registara izraza, engleske idiomatike, uspoređivanju literarnih citata, čak i grafičkom re/organiziranju stranice.

Posebno se jezik romana »Leica format« (2003.) stalno kreće, udaljava i približava čitateljima, upozorava koliko je gibak, zaigran, perceptivan, svadljiv, neumoran, nježan, neulovljivo svoj, nesvodiv na bilo lektorske politike, bilo uobičajene stilske postupke. Nema u njemu linearnosti, dovršenosti, klasične zaokruženosti.

Taj se jezik strastveno svađa sa samom idejom ograničavanja. Daša Drndić uprizoruje otpore svim vrstama »pojednostavljenja« i sužavanja unutarnjih horizonata. Zato joj treba lučki i tranzitni grad kao Rijeka, pun odlazaka i dolazaka, brodova i vlakova, kolonizatora i osloboditelja. Mnogih »privremenih« lica i bljeskovitih ulomaka njihovih sudbina. Rijeka u tekstu istovremeno je i mitsko i dokumentarno mjesto, a njena »propadanja i nepropadanja« ujedno su maske same autorice.

Škare zajednice

Daša Drndić voli i mrzi Rijeku jer ni njome ni samom sobom u riječkom okviru ne može ovladati, kao što to, uostalom, ne može ni Nedjeljko Fabrio u svom velikom riječkom romanu pod nazivom »Vježbanje života«. Oba teksta trenutno su na pozornici Zajca postavljena ne samo kao topika »čitanja grada« (Rijeke), nego i kao studije duboke mediteranske dekadencije i melankolije. Najavljen je i treći dio studije grada, iz pera jednog od njegovih studentskih i nadasve nomadskih stanovnika, Bekima Sejranovića. Već i po izboru pisaca koji predstavljaju grad Rijeku vidimo da kazalište poštuje upravo ovu »neuhvatljivost« Rijeke i njenu nesvodivost na stereotipe.

Što se tiče »Leica formata«, redateljica Franka Perković i scenograf Igor Vasiljev oblikuju pozornicu u obliku slova »T«, utiskujući po sredini partera duboku liniju piste, kojom prema sceni i sa scene putuju brodovi i ljudi, kao po nekoj obaveznoj putanji, orbiti ili pokretnoj traci, koju se također ne može zaustaviti. Režija je iznimno senzibilna prema gubicima i oduzimanjima, malim emocionalnim udarcima, kratkim i očajnim pogledima onih koji se ukrcavaju i iskrcavaju, licima koja grozničavo traže (i često ne nalaze) svoje emocionalne oslonce. Glumci utoliko nisu samo likovi Daše Drndić, nego i aktualna, »prava« Rijeka, predstavljena velikim ansamblom Hrvatske i Talijanske drame, kao i polaznicima riječkog studija Gluma i mediji. Naslovnu ulogu pripovjedačice suvereno igra Tanja Smoje, istovremeno ponosna i ogorčena, koliko i na mnogo načina empatična i posvećena svakoj osobi koju u tekstu susreće ili pamti. Smoje zbilja donosi i drčnost i blagost spisateljice koju smo poznavali i voljeli; odlučnost da ne podlegne malograđanštini, ali i stalno iznova bolnu svijest da udara o neke zidove osude, neprihvaćanja, sitnih mržnji.

Velike škare male zajednice odlično igra glumica Olivera Baljak, iz jedne od kazališnih loža kontinuirano lektorski »ispravljajući« sve tuđice u govoru protagonistice i objašnjavajući joj da se na poratnom »novohrvatskom« standardu radije kaže netopir, nego šišmiš, dok je boranija apsolutno nezamisliva na mjestu domaćih mahuna.

Tu je i čitava galerija bajkovitih likova gradskog imaginarija u upečatljivim izvedbama Deana Krivačića (s lijevim uhom veličine ispruženog dlana) i entuzijastično ekscentrične Jelene Lopatić, kao što su vrlo snažne i interpretacije osebujnih karaktera koje donose veoma izravna Aleksandra Stojaković Olenjuk, Marta Čaržavec kao plesno opuštena prostitutka Clara ili pogođeno neurotično distancirana aristokratkinja koju igra Elena Brumini. Ansambl je gotovo neprekidno na sceni, u jednoj dugačkoj rečenici na koju se svi međusobno nadovezuju (dramaturgija: Goran Ferčec), često s vrlo malim promjenama intonacije, dok u stražnjem planu teče i crnobijela videoprojekcija riječkih veduta Judite Gamulin. To znači da je prostor pozornice veoma gusto ispisan i ljudskim i filmskim i kazališnim znakovima i da se predstavu-esej može gledati i nekoliko puta, čime ona ponovno prerasta u »bujanje i brujanje« samoga grada, kojim se i bavi.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i državni tajnik Krešimir Partl na premijeri »Vježbanja života – drugi put«, Foto: M. Levak

Premještanja, rezanja, brisanja

Posebno mjesto u »Leica formatu« ima glumica Neva Rošić, u ovoj izvedbi »posuđena« iz recentnog »Vježbanja života« u Blaževićevoj režiji, zato da nam i u »scenotekstu« Daše Drndić u režiji Franke Perković prizna težinu svoje ljubavi prema Rijeci. Osobne, ispovjedne, izgovorene iz perspektive same glumice Neve Rošić, a ne njenog lika Mafalde.

Svjedočanstvo Rošić toliko je umjetnički snažno da joj sve vjerujemo i dapače imamo dojam da gledamo scenskog samuraja, koji vlada gradovima i pozornicama, a ne samo sudjeluje u njihovim repertoarima. I u »Vježbanju života« simetrično je »posuđena« Tanja Smoje u roli Daše Drndić, koja je pak u Fabrijev scenotekst došetala iz vlastite predstave, čime nas Zajc dvostruko upozorava da su granice između dramskih komada i njihovih uloga veoma porozne i prohodne i da »riječni tok« kazališta dopušta prelijevanja iz predstave u predstavu. Za ovaj postupak vezana je i jedna od veoma važnih tema Daše Drndić: zašto »izrezujemo« neke dijelove svojih biografija i brišemo ih, poništavamo, premještamo u zaborav.

To se odnosi na rezanje zločinačkih, fašističkih povijesti u jednakoj mjeri kao i na rezanje privatnih odnosa. Kao jedan od najstarijih i najkvalitetnijih njemačkih fotoaparata, stopedeset godina stari »Leica format« iz naslova romana i predstave signalizira i autoričin apel za regenerativnu moć fotografskog pamćenja, primjerice svih mogućih pojmova kojima možemo imenovati neku riječ na južnoslavenskim jezicima, ali i svih izvještaja o ratnim zločinima na ovim prostorima.

Sve to treba snimiti, pohraniti, sačuvati. I sama se pripovjedačica bori sa staračkim zaboravljanjem i nehotičnim premještanjem pojmova, kao i s likovima koji ostaju zarobljeni u svojim fugama (dugotrajnim amnezijama), pitajući nas kako onda razumjeti neko mjesto, ako smo toliko podložni zaboravljanju njegovih povijesnih slojeva i dokumenata.

Jedva da vladamo poviješću svoje kuće, a kamoli ulice. Na taj način se tema grada pretvara u temu erudicije: grad postoji ako ga poznajemo, ne ako ga samo koristimo. Svi slojevi austrougarske, talijanske i jugoslavenske povijesti Rijeke još uvijek su tu, ispisani na mnogo načina, zbog čega njihovo nepoznavanje i nepriznavanje postaje i neka vrsta nasilja prema samom gradu.

Posebna savjetnica Iva Hraste-Sočo i Marin Blažević na premijeri »Vježbanja života – drugi put«, Foto: M. Levak

Zidanje diskurzivnih gradova

Od Zajca bih očekivala da navedenu tematiku otvori ne samo velikim dramskim spektaklima kao što su predstave »Leica format« i »Vježbanje života«, nego i intenzivnim suradnjama s građanima Rijeke, koji nisu samo gledatelji, nego i suautori »priče o Rijeci«. Ne mislim samo na nove etnografije grada Rijeke (premda su i one iznimno važne), nego i na suradnju kazališta sa srodnim institucijama koje se bave promišljanjem i planiranjem riječkog identiteta. Kazalište može biti susretište arhitektonskih i dizajnerskih diskusija, koliko i ishodište urbanističkih projekcija. Hoću reći da briga za grad, ako je autentična, mora nadmašiti zatvoreni svijet predstave i preliti se prema osluškivanju glasova samih građana, posebno onih koji su u stanju stvarati i vizionarsku, ne samo nostalgičarsku Rijeku.

U suvremenoj izvedbi ispisivanje gradova je veoma čest dramaturški postupak koji je tim uspješniji, što više dopušta novih imenovanja problema i novih pitanja. Predstava »Leica format« za mene traži i tu vrstu nadopisivanja, upravo zato da legitimira stalnu potrebu Daše Drndić za gradom koji jednako poštuje i svoju prošlost i svoju budućnost, koji pamti i čuva ljudske tragove baš zato da bi mogao izrasti u još veću (kulturalnu, ne građevinsku) visinu. Citiram iz romana: »Cyberspaceom prolijeću milijuni meteora u sekundi, u cyberspaceu trepere čitave galaksije. To su meteori sjećanja, to su zvijezde izmaglice, to su priče teže od svakog izmjerivog tereta.

Čitav naš izglobljen, izmješten, rasut zemaljski svijet, a ne samo Amerikanci, kroz taj golemi a nepostojeći prostor lebdi, doziva i moli, recite nam tko su naši preci, tko smo mi«. Predstava »Leica format« vraća nas u zajedničko i suodgovorno mjesto, ali i u mjesto kreacije snova, inzistirajući na tome da vrijedimo onoliko koliko pri nečemu i s nekim ostajemo, a ne koliko brzo preokrećemo kapute i jurimo dalje, prema novim zaboravima.