Rijetko je koja knjiga u posljednjih desetak godina, pa i više, izazvala veće kontroverze od 2019. godine poznatom NIN-ovom nagradom ovjenčanog romana »Pas i kontrabas« srpskog književnika Saše Ilića. Oni koji su nagradu dodijelili itekako se razumiju u književnost jer je riječ o iznimnom romanu. No, očigledno nisu računali na to da kvaliteta neće biti presudna onima kojima taj roman »digne živac«. A takvih je bilo, pokazat će vrijeme nakon dodjeljivanja nagrade, jako puno. Štoviše, priča koju je Ilić osmislio i smjestio u sanatorij za psihički oboljele bivše pripadnike vojnih postrojbi JNA i srpske vojske, jako je naljutila i službenu srpsku vlast pa je krenula na ovim prostorima uobičajena haranga kojoj je cilj bio obezvrijediti knjigu, nagradu i autora te ih, u tradiciji ovih prostora, proglasiti državnim neprijateljima.

Nepune tri godine nakon što je ta knjiga proglašena najboljom na uglednom natječaju NIN-a, stanje je takvo da Ilić u Beogradu ima održanu jednu jedinu (!) promociju svog romana, napadi na knjigu i njega nizali su se preko svih medija, a orkestrirano su bili organizirani po fakultetima i institucijama kulture. S druge strane, »Pas i kontrabas« izvan Srbije, u tzv. regionu, stječe sve veći ugled pa je samo u Zagrebu ta knjiga već tri puta predstavljena. Većina čitatelja i književih kritičara smatra ga sjajnim umjetničkim osvrtom na dramatična nedavna povijesna zbivanja u Srbiji, ali i u susjednim državama.

Sakrivanje istine

Ilić je, govori nam, kroz knjigu želio pokazati kako vlast u Srbiji namjerno zaobilazi istinu o brojnim negativnim odlukama i postupcima učinjenim tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, postupcima koje su i toj zemlji i njihovim susjedima donijele mnogo boli i patnje: »Po mom mišljenju neosporno je kako su se devedesete i sve što se tada događalo u bivšoj državi počele namjerno ignorirati, ponajprije stoga jer Srbiju od početka novog tisućljeća vode nasljednici politike Slobodana Miloševića, politike koja je i inicirala najveći dio zla koje je u toj deceniji, ali i kasnije, vladalo ovim prostorima. Direktan poticaj za pisanje romana bili su brojni ekscesi, ubojstva, samoubojstva te čak i neka masovna ubojstva koja su u Srbiji redom počinjavali bivši pripadnici vojnih postrojbi koje su sudjelovale u ratovima u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Neki od tih zločina bili su užasavajući i strašni te direktno potvrđivali kako je riječ o posljedicama teških psihičkih trauma koje su eksplodirale u činovima ubilačke i samoubilačke agresije. Suprotno tome u javnost se – čak i preko medicinske struke – plasirala teza kako traume iz rata traju vrlo kratko, mjesec-dva, možda i manje. To su, naravno, gluposti i neistine kojima je cilj sakriti istinu i odbaciti vlastitu odgovornost. Ja sam pak želio pokazati kako takve pojave koje zajednički nazivnik imaju u traumama kojima su izloženi bivši ratnici, uzroke moraju imati i imaju u – društvu.

Dakle, ratna trauma je posljedica političkog konteksta i želimo li riješiti traumu, moramo osvijestiti taj politički, a to znači i društveni te ekonomski kontekst u kojem je trauma nastala. Tu tezu u mom romanu zastupa dr. Julius, nekadašnji psiholog a sada pacijent te bolnice u Kovinu. On je svojevrsni vodič glavnom liku, glazbeniku i sudioniku ratnih zbivanja devedesetih, Filipu Isakoviću, koji je došao u tešku psihičku krizu koja se u njegovom slučaju očituje kroz to da je »zaboravio« svirati, muči ga problem impotencije i bilo kakve vjere u ljude. U Kovinu ga nastoje liječiti eksperimentalnim načinom koji sufinancira EU, odnosno nizozemska vlada, a provodi jedna srpska liječnica s međunarodnim iskustvom. Cilj tog novog načina liječenja je najprije ustanoviti pojedinosti vezane za najteže traume svakog pacijenta te zatim, uz pomoć lijekova, raditi na njihovom potpunom brisanju što bi trebalo dovesti do izlječenja.

Antipsihijatrija

Tako postavljena radnja ima elemente SF literature, mada je sam roman itekako uronjen u stvarnost. Naravno, taj eksperimentalni način liječenja, barem koliko je meni poznato, ne postoji i izmislio sam ga za potrebe priče. No, ono drugo što dr. Julius Dezider tvrdi, postoji. To je tzv. antipsihijatrijsko viđenje stvari koje je promovirao, zastupao i provodio krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, čuveni talijanski psihijatar Franco Basaglia. Antipsihijatriji je cilj negacija psiholoških institucija pri čemu ne mislim na njihovo ukidanje, već se pod tim pojmom podrazumijeva to da one negiraju postojeće stanje, umjesto da ga priznaju i pokušaju liječiti, odnosno vršiti onu svoju funkciju zbog koje i postoje. Umjesto toga one su upregnute u državnu politiku sakrivanja istine te rade baš ono što država i državna politika želi – nastoje ljude uvjeriti kako je sve u redu, kako trauma nema. To, naravno, nije istina.

Iako su u središtu pažnje likovi rođeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća, baš zahvaljujući liku dr. Juliusa zahvaćeno je i znatno šire vremensko razdoblje. Je li namjera bila dati širu sliku zbivanja na prostorima bivše države?

– Roman obrađuje vrijeme od razdoblje između prvih dvaju svjetskih ratova pa do 2016. godine. Iako u prvom redu govori o Srbiji, itekako je sve skupa poznato i svima koji su živjeli u bivšoj državi. Gdje god sam izvan Srbije nastupao i predstavljao knjigu, imao sam reakcije u stilu da im je to poznato, da je tako bilo i kod njih. I sve to usprkos brojnim tvrdnjama u Srbiji kako je moj roman nečitak, nerazumljiv, nebitan za suvremeno srpsko društvo, opterećen jugoslavenstvom…

Negativne reakcije i zabrane

Kako ste se osjećali nakon tih brojnih negativnih reakcija?

– Nije mi bilo lako. Nije ni sada. Pune četiri godine radio sam na romanu. Puno putovao, istraživao u arhivima, razgovarao s ljudima, slagao priču… Nisam očekivao NIN-ovu nagradu, a posebno ne ono što se nakon toga dogodilo. Bio sam izložen brojnim napadima, sama NIN-ova nagrada proglašena je od brojnih neprijatelja mog romana ništavnom, plaćeničkom, beznačajnom, korumpiranom… A moj roman štivom koje je neprihvatljivo i Srbiji nepotrebno, prepuno YU sentimenta i slično. Jednostavno, željelo se pod svaku cijenu spriječiti da jedan narativ tipa kakav je moj roman dođe u fokus javnosti i, možda, natjera nekog na razmišljanje. »Pas i kontrabas« izbačen je iz lanca knjižare »Lagune«, zabranjena je njegova percepcija na sveučilištima u Srbiji, Crnoj Gori… Držana su državna predavanja srednjoškolskim profesorima na kojima im je govoreno kako ne smiju raditi na mom romanu. Mnogi u Srbiji moj roman još nisu ni pročitali, ali već imaju negativan stav o njemu.

Na svu sreću nije prvi put da velika knjiga ima težak početak. Brojni dijelovi vaše knjige su sjajni, posebno ratne priče likova iz santorija koji govore o zbivanjima na ratištima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Kosovu. To su iznimno moćni, uvjerljivi i literarno snažni trenuci kroz koje se zrcali sva tragedija tih ratova. Kako ste došli do tih priča?

– Osim dr. Juliusa svi pacijenti u sanatoriju rođeni su sedamdesetih i u doba rata bili su mladi ljudi. I ja sam pripadam toj generaciji. Ja sam stasao za vojsku u rujnu 1991. godine. Kao regrut dospio sam u rat i to u Hrvatskoj. Služio sam u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici i bio na tadašnjim ratnim brodovima JNA. Ratna priča Filipa Isakovića je moja ratna priča. Ja sam doista s ratnog broda te godine gledao »preko nišana« Rijeku i Pulu i bio u situaciji da se zaista brinem o tome hoće li zapovjednik izdati naredbu za paljbu. To, naravno, nisam ni slučajno želio. Ostale priče i ostali likovi posljedica su mojih istraživanja i poznanstava s ljudima koji su to proživjeli i koji su mi epizode iz romana, koliko god one teške, tamne i surove bile, prepričali. Tu je i priča s Košara na Kosovu, priča jako dobro znana u Srbiji gdje je pogibija jednog mađarskog mladića koji je bio dio srpske vojske u toj bitci s Albancima pretvorena u mit kojemu je cilj da na jedan način reaktivira kosovski mit. Službena verzija pogibije tog mladića je herojska, mitska i ugrađena je u javni diskurs Srbije, a premijer Vučić je nedavno otkrio spomenik Tiboru Cerni koji je poginuo na Košarama. Navodno je on umirući rekao: »Ovo je sveta srpska zemlja i za nju vrijedi umrijeti.« Ja sam to želio demitologizirati pa sam izmislio svoju priču.

Krleža i Crnjanski

U romanu ima i književnih referenci. U imenu glavnog lika – Filip Isaković – lako je uočiti poveznice s dvama velikim piscima ovih prostora, Miroslavom Krležom i Milošem Crnjanskim.

– U pravu ste. Ime lika stvorio sam spajanjem imena Filipa iz Krležinog »Povratka Filipa Latinovicza« i prezimena Vuka Isakovića, glavnog lika romana »Seobe« Miloša Crnjanskog. Njihovim sam odabirom želio istaknuti tragediju mog lika koji, poput Krležinog Filipa nikako ne može ostvariti mogućnost povratka pa je na kraju prisiljen, poput lika Vuka Isakovića, na seobe, na odlazak.

Što trenutačno radite? Sprema li se nešto novo?

– Pisanje ovog romana me iscrpilo pa sam u posljednje dvije-tri godine radio manje prozne tekstove za neke izložbe, dramu o Dimitriju Tucoviću…Malo sam se odmorio, a sad se polako spremam za pisanje novog romana u što krećem sljedeće godine.