Saša Buneta hrvatski je kazališni, filmski i televizijski glumac, radijski voditelj, glas uz koji su odrastale, i odrastaju, generacije. Nedavno je, kako kako kroz smijeh ističe, napunio pola stoljeća života.

Jedno je od naših najsvestranijih javnih lica za naš list podijelilo svoja razmišljanja o godinama, odrastanju, Rijeci, Zagrebu, Novom Vinodolskom, pandemiji, medijima i, naravno, glumi.

Odrastali ste na tromeđi Rijeka-Novi Vinodolski-Zagreb. Koja vas je sredina najviše obilježila?

– Rođen sam u Rijeci, dijete sam Campetta. Mama i tata su iz Krmpota, odnosno Ledenica, sela nadomak Novog Vinodolskog, tako da sam svako ljeto, vikende i maškare provodio u Novom Vinodolskom.

Novi je prije bio puno manje mjesto, svi su se poznavali. Od kad su se roditelji umirovili i preselili iz Rijeke u Novi, nekako s vremenom sve više dolazim samo u Novi. Rjeđe odlazim u Rijeku, zaletim se, obiđem frendove, popijem kavu, stan smo u Rijeci iznajmili tako da ni nemam gdje otići na WC, ha ha ha.

To tako valjda s godinama dođe, započne raditi genetika, korijeni, porijeklo i kad dođem u Novi imam sto babskih pitanja za svoje roditelje – sve ono što sam prije smatrao dosadnim i o čemu su moji roditelji pričali sa svojim roditeljima danas je postala tema i mog interesa.

Obožavam sjesti u automobil, provozati se po vinodolskom zaleđu, napuniti baterije. Shvatiš da ipak ima neki vrag u tom genetskom kodu. Što sam stariji – sve sam svjesniji gdje ću ostariti i to neće biti ni Zagreb ni Rijeka.

Što se mentaliteta tiče, mene je Rijeka odgojila i učinila me tolerantnim stvorenjem. Osamdesetih je Rijeka bila sjajna. Ne znam kako je sada, možda je isto, no ono što je sigurno jest da je Rijeka oduvijek bila posebna.

Čudna bića

To uvijek svi ističu. Zašto?

– Nisam ni ja to nikada posebno shvaćao, do devedesete godine nisam pojma imao tko je tko, postojala je tolerancija po pitanju svega. Šminkeri nisu bili njurgavi prema pankerima, pankeri prema darkerima, darkeri prema metalcima i tako u krug.

Jedan bih vikend izašao u »Palach«, drugi vikend u »Milde«. Od šminkera do nekakve urbane rokerice i undergrounda. Da je Rijeka posebna, shvatio sam tek kad sam došao studirati u Zagreb. Na Akademiji nas je bilo odasvud – Slavonija, Dubrovnik, Split, Zadar, Zagreb, Rijeka i mislio sam kako ću se najviše skompati s ovima s mora, Dalmošima.

Na kraju je ispalo da su mi oni u cijeloj priči bili najkonzervativniji. Nina Violić i ja smo bili skupa na godini. Naši su roditelji prijateljevali i oboje smo na klasi bili smatrani čudnim bićima. Ona, primjerice, ostane bez stana, spava kod mene i odmah krenu pitanja poput: vas dvoje hodate?

Do svoga odlaska iz Rijeke, kao što sam kazao, nisam shvaćao u kolikoj je mjeri riječki mentalitet drugačiji te u kolikoj me je mjeri odredio. Bio je to openminded grad, nitko u ta doba nije slušao cajke.

Doista je strašno u kolikoj se mjeri danas sluša taj šund od glazbe. Na prvoj sam godini jedanput doveo nekoliko ljudi s klase u Rijeku. Išli smo na Preluk u »Quorum«. Izašli smo van i njihove su reakcije bile: wow, pa ovo kao da je Amsterdam.

Nažalost, jako se puno ljudi iz tog vremena odselilo iz Rijeke.

Kako je protjecalo osnovno i srednjoškolsko obrazovanje?

– Išao sam u Osnovnu školu »Josip Brusić«, sada je to, ako se ne varam, Brajda. Poslije sam četiri godine išao u »Pedagošku«, sadašnja Prva riječka. S tim da smo mi bili CZ KUOIK (Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi).

Bilo je matematičara, odgajatelja i nas, nekoliko razreda, kulturnjaka. To je bio nekakav gimnazijski program, s tim da smo se nakon drugog srednje opet dijelili KZ, kulturno-znanstveni, INDOK (oni su bili »problematični« ha ha), i bila je oznaka N – novinari, moj razred, to je bila najotkvačenija ekipa.

Iako se meni nakon mjesec dana omrzlo novinarstvo. Iz mog su se razreda novinarstvom nastavili baviti Nataša Papić, Hrvoje Matejčić i Iva Ropac. Možda još netko. Teško je znati sve nakon toliko godina.

Ono što sam zaboravio kazati jest da mi je osnovna škola na neki način uvjetovala i daljnji životni put. Iako nas je tada bilo hrpa djece, puno razreda u generaciji, uvijek sam ja nešto recitirao i glumio po školskim priredbama.

Tako je sve nekako krenulo – kroz dramske skupine, amaterske kazališne scene, riječki HNK. Moja prva velika uloga zapravo je i bila u »Zajcu« – »Moj tata, socijalistički kulak« u režiji pokojnog Vlade Vukmirovića. Godine sam proveo u Zajcu.

U drugom se srednje potom osnovala dramska grupa »Otvorena scena Belveder« pa sam i tamo proveo nezaboravne i lijepe trenutke.

»Septembarska klasa«

Na Akademiju dramskih umjetnosti teško je upasti. Tako bar kruže glasine. Je li vas bilo strah da nećete biti primljeni?

– Naravno. Stalno sam prije audicije razmišljao: mah, gdje će baš mene primiti na glumu. Bilo je toliko malo vjerojatno da sam ja kopiju svjedodžbe predao na Akademiju, a originalne papire na Ekonomiju u Rijeci.

Zicer je zicer. Dolazili su tada ljudi na prijemni iz cijele bivše Jugoslavije. Ljudi su šetali – padneš u Zagrebu, odeš u Sarajevo, padneš tamo, odeš u Ljubljanu ili Beograd i tako u krug. Nas se petnaestak iz mog društva spakiralo i otišlo u Zagreb.

Jedino sam ja upao. Iduće godine je upala Nina Violić, ali kako sam ja godinu prije otišao u vojsku, na kraju smo upali u istu klasu.

Vaša je generacija posljednja koja je služila JNA?

– Da. Posljednja »septembarska« klasa. Sjećam se kako mi je tata žicao sve moguće veze za Pulu. Htio sam biti bliže doma. Bili smo tada u Općini na Korzu, sva ta »septembarska« klasa i prozivali su nas kako bi podijelili dnevnice za put i ostale troškove.

»Vojna pošta Priština« i svi u glas: »Forza Fiume«! »Vojna pošta Prizren« i svi u glas: »Forza Fiume«!; »Vojna pošta Pula« i svi u glas: »uuu, *ebite se«! I tako odjednom sam u Puli, a kao da sam u Smederevu.

Nismo smjeli čitati novine, slušati radio. Grozno vrijeme. Zadnjih šest mjeseci nije bilo mlade vojske, mi smo konstantno držali stražu s metkom u cijevi jer će nas, eto »napasti ustaše« na Muzilu u Puli.

Tako sam ja služio JNA, dok je mama s »Bedemom ljubavi« jajima gađala komandu u Rijeci. Sjećam se, kad su nama Hrvatima ili Slovencima roditelji i prijatelji dolazili u posjet, morali smo imati nekog od oficira s nama kako ne bismo dogovarali bježanje jer su ljudi masovno bježali.

Dolazili bi brodovima pa bi preplivali, preskakali bi ograde i tako dalje. Na koncu sam i sam uspio, kod vojnog psihijatra sam glumatao da nisam svoj pa su me pustili nekoliko dana ranije.

Sve to danas zvuči, u jednu ruku, duhovito, ali iz tadašnje perspektive?

– Nikako, niti najmanje. Bilo je to strašno doba. Nama se, zbog rata, početak prve godine akademije stalno pomicao. Na kraju su me roditelji preko Ljubljane vozili u Zagreb.

Tu sam došao kod nekakve rodbine i još uvijek se s gorčinom prisjećam tog trenutka kada su roditelji išli natrag za Rijeku, oko šest navečer, mrkli mrak. Mama mi je poslije rekla kako u automobilu nisu progovorili ni riječi.

Mi na Akademiji imamo predavanje, scenski govor, kreneš s monologom, a ono sirena, uzbuna. I tako dvadeset puta dnevno. Zamračenja i bježanje u podrum. Onda smo mi u podrumu za vrijeme uzbuna napravili cijeli bend – »Moja domovina«, svatko je znao tko je tko. Ja sam bio Dino Dvornik, Nina Violić je bila Ivo Robić i tako smo provodili studentske dane.

Fantastična generacija

Osim Violić, klasu su s vama dijelili i Rene Bitorajac, Tarik Filipović, Goran Višnjić…

– Lucija Šerbedžija, Davor Svedružić, Alen Šalinović, Katarina Bistrović Darvaš, Ivana Buljan, Mirej Stanić… imao sam fantastičnu generaciju. Na prvoj godini smo imali dvanaest kolegija. Šest umjetničkih i šest teorijskih.

Prva godina je bila uvjetna. Nisi smio pasti niti iz jednog umjetničkog kolegija. Na primjer – padneš iz glume, nema ponavljanja, nego automatski gubiš pravo studiranja na Akademiji na odsjeku glume.

Tako da smo se svi tresli i bojali se glume i scenskog govora. Ja sam imao sreće jer sam veći dio Akademije bio u klasi Neve Rošić. Obožavala nas je. Asistenti su joj bili Koraljka Hrs, koja je također Riječanka i Krešo Dolenčić.

Pokojni velikan Tonko Lonza koji nas je držao šest semestara scenskog govora također je izrazito utjecao na sve nas.

Što ste pripremili za prijemni?

– Za prijemni sam pripremio Nazorovu »Galiotovu pesan« jer sam ju od prije znao napamet, ha ha, Slamnigovu »Barbaru«, Matoševu »1909.«, od monologa sam imao Srećkovića iz »Šume« Ostrovskog i Lenbacha iz Krležine »Agonije«.

Pripremao me pokojni Igor Violić, Ninin otac. Bio je totalni freak i zaljubljenik u teatar. Došao je na prijemni zajedno s Mustafom Nadarevićem. Došao dan ranije, zatulumario i zaspao. Nikada više nije ni pokušao.

Mustafa bijaše primljen, a ovaj mamuran prespavao. Bio mi je genijalac, a i ja njemu, obožavao sam ga. Sve je to bilo navrat-nanos, zeznuta matura, pola teksta nisam znao napamet, pa sam u užem krugu koji je trajao nekoliko dana svaki put malo prepričavao tekst, a oni bi me pitali: Vi taj monolog znate napamet?

Odgovarao bih: Pa naravno da – da! Iako sam sve nešto muljao.

Kako su roditelji reagirali na vaš izbor životnog i poslovnog puta?

– Kada sam im rekao što želim, otac me odveo u sobu, sjeli smo zajedno i počeo me savjetovati kako je glumački život težak, umjetnost podcijenjena, kako nema tu nekog novca, na što sam mu ja odgovorio kako ja to sve znam, ali da je to moja ljubav, ja ću se u tome okušati, ako bude išlo super, ako ne – isto super.

Radije ću biti na rubu egzistencije i raditi ono što volim, nego obrnuto. Roditelji su uvijek imali povjerenja u mene, a i ja sam sam, kao što sam već spomenuo, bio ziheraš. Uvijek su mi dolazili na sve ispite na Akademiju, te obavezno na premijere i predstave.

Sad, kako su stariji, a i od kako sam glumu počeo shvaćati kao posao, slabije dolaze. Sad, da ti je dijete kuhar, hoćeš li svaki dan ići u kuhinju i gledati ga kako reže kapulu? To je ono s čime se mnogi ne bi složili sa mnom, ali to je tako.

Ne podržavam mistificiranje ičega pa tako niti glume.

Mali šprahfeler

Mojoj ste generaciji obilježili djetinjstvo kao Žutokljunac, davali ste glas u tada najpopularnijoj crtanoj seriji – Pokemonima. Očigledno volite te »vokalne« formate. Zaustavljaju li vas, sad već odrasli ljudi, na ulici?

– Kako ne. To su neke uloge koje ti obilježe karijeru. Ljepota glumačkog posla upravo i jest u tome što je neizmjerno širok. Nekada su to bila djeca koja su me zaustavljala na ulici, a sada su to već odrasli ljudi, joooj, vrijeme jako brzo juri!

Zanimljivo je da sam ja primljen na Akademiju s malim »šprahfelerom«, naime imao sam blagi sigmatizam i izgovaranje glasova c, z, s, ć, ž i š za mene su bili noćna mora. Dvije sam godine svakodnevno odlazio na SUVAG na govorne vježbe.

Bio sam toliki štreber da sam od frfljanja s prve godine svoju dikciju doveo do tolikog savršenstva da su me počeli zvati na snimanje raznih voice overa, sinkronizacije crtanih filmova i radijskih drama.

Nikad ne reci nikad, to je poanta, ha ha. Uvijek se veselim snimanju radiodrama, i baš smo prošle godine snimili »Vježbanje života« Nedjeljka Fabrija. Vedrana Vrhovnik, Riječanka, s kojom sam išao u razred i koja je sada profesorica Radiofonije na Akademiji skupila je nas Riječane i s guštom smo to snimili.

Bio bih presretan kada bi se »Vježbanje života« ekraniziralo.

Radio vam je, pored glume, ipak najveća ljubav?

– Radio mi se dogodio i eto, već trinaestu ga godinu guram. Prednost radija – najbrži je medij i dan danas. Ako se nešto dogodi – ja to u roku od pola minute imam u eteru.

Iskreno, ostao sam iznenađen pri susretu s mladim ljudima koji bi nam dolazili na radio i koji o njemu, kao mediju, nisu imali pojma.

Ne razumiju ga – kao medij, za mlade radio ne postoji. Možda se s vremenom i prebace, iako vjerujem kako konzumiraju neke druge auditivne sadržaje – podcaste, primjerice. U Zagrebu ljudi veliku količinu vremena provode u automobilu odlazeći na posao.

Onda nekako ti s njima, kao radijski voditelj, to vrijeme dijeliš. Radio ti dopušta da se razgolitiš i ja sam uvijek težio biti iskren. Ako sam mamuran – mamuran sam, loše sam spavao – loše sam spavao, sjajne sam volje – sjajne sam volje.

Ne volim fejk i lažno. Na radiju mogu doći i reći: Ljudi, ja sam jučer bio u pošti, potrošio sam pola dana čekajući. Mislim da imam sluha za to jer imam taj neki narodni pristup. Ne želim raditi distancu i doista mi je super kada se netko od slušatelja poistovijeti sa mnom.

Ja kad njima kažem koliko me živcira kada netko koči ispred žutog, to je jedna životna situacija. Davno je bila nekakva priča kaže li se šahta ili šaht i onda dođem na pumpu i čovjek do mene toči gorivo i smješka se.

Kaže mi: E, a ja san iz Splita. Odgovaram: Čuje se. Nastavlja gospodin: Žena i ja se već danima svađamo, i jedno jutro svi u autu, vozimo djecu u školu, mi na posao, vi krenete je li šahta ili šaht i počnemo se smijati i sudjelovati u raspravi.

Ona je Zagrepčanka i za nju je to šaht; dok je za nas Dalmatince to šahta. Na kraju smo zbog »šahte« riješili nesuglasice.

Bilo bi bolesno da se svakog dana osjećam genijalno. Nema Hollywooda u stvarnom životu. Normalno da je i meni teško dizati se svakog dana u pet ujutro, ali volim tu mogućnost doći, stati pred mikrofon i reći: Nisam se naspavao, živčan sam, imam staračku nesanicu!

Neki su se dan ljudi uhvatili na temu je li bolji burek od mesa ili sira. I to je bio pravi pokolj u eteru. Ja volim meso, mesarsko sam dijete. Jedan frajer, naravno, je nazvao i održao mi predavanje o tome kako ne postoji burek od sira, ali sam ga se riješio na finjaka.

Živimo li mi u Sarajevu ili u Zagrebu? Mi ovdje govorimo burek od mesa ili od sira, a u Rijeci čak postoji i burek od jabuke ha ha. Ekipa se jako ulovila oko tog, naizgled, smiješnog pitanja.

Ustajanje u pet nije baš najugodnija životna navika. Kako vam izgleda ostatak dana?

– Uh, znalo je biti grdo. Bilo je trenutaka kada bih na radiju ispričao nešto, pustio dvije pjesme i onda shvatio da imam šest i pol minuta da bih, za vrijeme pjesama, učio tekst za predstavu. Doma su mi svi tekstovi kraj kreveta.

Ustajanje u pet, šihta, proba, dođem doma, odmorim se pola sata pa navečer na predstavu, trčim iz garderobe doma, legnem mrtav umoran, pa mi adrenalin proradi pa ne mogu zaspati. Nije baš to toliko bajno, ali, s druge strane, volim kada mi je dan ispunjen.

Kapljica alkohola

Vaš alter-ego – Milivoj Lulek, jedan je od najpoznatijih domaćih radiolikova. Na Anteni ste proveli dvanaest godina nakon kojih ste došli na Laganini. Kako je prošla tranzicija?

– Na Anteni sam proveo dvanaest godina i slobodno mogu kazati kako sam tamo spekao zanat. Laganini je manji radio, s manjim brojem ljudi gdje sam, iskreno, imao tremu pri dolasku jer nisam znao kako će me dočekati.

Onda su me dočekali s rakijom dobrodošlice te smo tu kliknuli.

Čini mi se kako nam otkrivate formulu kako se svidjeti Saši Buneti – kapljica alkohola i – kupljeno?

– Ha, ha, ha. To je takav posao! Na kraju se sve svede na u se, na se i poda se. Mi smo ovdje nasađeni da sve mora ići po točnom redoslijedu – osnovna, srednja, vojska, fakultet, zaposlenje, stan, brak i to je to.

Na Zapadu ljudi žive drugačije. Ameri u kartonske kutije potrpaju pet stvari te iz Teksasa odu na Floridu. Sada ozbiljan odgovor na vaše pitanje – u pedesetoj godini, kada iskočiš iz kolotečine u kojoj si siguran i gdje sve točno znaš i nije baš najlakša situacija.

Meni je prvih pet dana bilo aha, sada idem po zelenom valu pa ne skrenem na Svačićevom u Miramarsku već idem po Savskoj. Promijeni ti se ruta vožnje do posla i već si malo zaljuljan. Ali, to je jako dobro!

Na Laganiniju imam sjajnu ekipu, imam veću slobodu pa čak i u glazbenom smislu. Playlista je u većoj mjeri prilagođenija mojim godinama. Možda je ipak deplasirano da budem na radiju na kojem se priča kako Billie Eilish nema više roza već plave pramenove.

Postoje drugi, mladi ljudi. Laganini sluša i publika bliža meni, publika s kojom imam više tema za razgovor i više bliskih točaka. To je bio logičan slijed događanja. Ipak meni mama govori da sam već u šestom desetljeću života.

Radijski par

Osim promjene radne atmosfere, težak je bio i rastanak s Tamarom Loos?

– Tamara i ja bili smo fiktivni, radijski par. Mene su ljudi na placu znali pitati – a gdje vam je Tamara, kako ste na Dolac došli sami? Ispadalo je kao da smo u braku. Imao sam sreće po pitanju radijskih partnerica.

Počeo sam s Barbarom Kolar koja me je naučila osnovama i s njom sam ostao super prijatelj. Nakon toga se dogodila Tamara i taj rastanak s njom je doista bio težak. Stalno smo ga nekako odgađali.

Slušatelji nisu do posljednjeg dana znali da će do toga doći jer smo ga mi konstantno prolongirali. Taj je posljednji dan bio katastrofalan. Na pola šihte sam rekao: Tamara, ne možemo više glumiti proljeće.

Onda smo odlučili biti fer prema našim slušateljima koji su stvarno bili divni i to pokazali milijun puta. Jedanput sam kazao kako idem u Novi za Uskrs i kako moram kupiti mladi luk kojeg više nema nigdje.

Nakon pola sata zove portir i kaže da mi je netko donio cijelu vreću mladog luka. Što drugo da vam kažem. Taj posljednji petak i ta posljednja odjava u deset do devet. Na kraju smo stali, zagrlili se, plakali. Bilo je izuzetno emotivno, ali, što da se radi? Život ide dalje. Sada radim s Edinom Pršić koja je jedno divno, talentirano stvorenje.

U razgovoru smo već zaključili kako volite odlaziti u Novi. Kako ste kombinirali susrete s roditeljima s obzirom na aktualnu pandemiju?

– Redovito odlazim dolje, ali, istina, pandemija mi je poremetila i taj običaj. Brat i ja smo se dogovorili kako ćemo izbjegavati susrete s roditeljima. I tako, prije Božića, nakon tri mjeseca neviđanja, mama me nazvala i rekla: ma, nek ide sve k vragu, mi smo te se zaželjeli.

Doista smo se držali pravila. Ja sam bio na katu i kad sam se spustio dolje kod njih, imao sam masku sve vrijeme. To je bilo jako tužno. Ali, što da se radi? Oboje su u godinama, tata srčani bolesnik. Pandemija i potres doista su mi obilježili 2020. godinu, kao i, vjerujem, mnogima.

Identitet grada

Kako ste proživjeli oba potresa? Jesu li vam u stanu bila veća oštećenja?

– Živim u centru, ali stan sam prije potresa adaptirao pa nisam imao veća oštećenja. Zgrada je, također, dobro prošla. Dobili smo »zelenu« naljepnicu. Sve u svemu – žalosno. Centar izgleda katastrofa i poludim kada mi netko kaže da stanari nisu brinuli.

Okej, svaka čast. Jest. Ali zbog čega su oštećena kazališta, vrtići, škole, bolnice, muzeji? Škola u Krajiškoj ulici će nekoliko godina biti zatvorena. Što bi bilo da se potres dogodio za vrijeme nastave? Koliko bi djece stradalo? Tko je za to kriv?

Jesu i za to krivi suvlasnici zgrada ili možda Grad i država? Ja ne mislim da bi netko trebao obnoviti moju zgradu, ali nam sigurno treba nečije stručno mišljenje – netko tko će kazati morate napraviti to, to i to jer ćete tako zaštititi sebe i druge, i to vam je obveza.

A ne da se od mene kao predstavnika stanara očekuje da dođem susjedi koja ima 2.200 kuna mirovine i kažem joj kako od sutra neće plaćati pričuvu 500 već 1.500 kuna. To mora kazati netko iz Grada, države, a ne mi, susjedi iz zgrade.

Pa ne mogu ja kao suvlasnik nekoga tjerati da proda stan jer nema za pričuvu. Bili smo posljednjih godina svi ponosni kako je Zagreb najbolja europska turistička destinacija i itekako smo napumpali kasu od Adventa i svih ostalih događanja.

Trebamo li tražiti od Turističke zajednice podatke jesu li ti turisti posjećivali Sloboštinu, Kozari Bok ili Centar? Mislim, ne želim da se itko naljuti – ali to je tako. Centar je identitet grada. Svi su nešto jalni na centar, kao da ovdje živi sve Rockefeller do Rockefellera.

Moramo priznati pogreške i jedni i drugi, i vlasti i stanari, i podijeliti odgovornost. Moje kazalište je razrušeno. Tko će za to odgovarati?

Za kraj – neka neostvarena glumačka želja?

– Ima nekoliko glumaca poput pokojnih Nadarevića i Kvrgića s kojima sam imao sreće dijeliti pozornicu. Volio bih, iskreno, da se skupi ekipa s klase pa da odigramo nešto zajedno. To bi bilo doista lijepo.

Surađujem s Reneom preko »Lude kuće«, ali on je tamo poslodavac, a ja sam šljaker. Da se ne lažemo, volio bih u »Zajcu« opet stati na pozornicu, tamo odakle sam počeo, samo – nitko me ne zove.

Uvijek sam se pitao kako je moguće da jedna Lela Margitić, Ksenija Pajić ili Ana Vilenica nikada ne glume u Rijeci. Onda shvatiš kako ih nitko ne zove. Tako je i sa mnom. Nitko me ne zove.

Prošao sam pola stoljeća! Užas!

Nedavno ste proslavili pedeseti rođendan. Kakav je osjećaj?

– Uh, rekao sam da više neću moliti Boga da mi vrijeme prođe, hoću ga zamrznuti. Prošao sam pola stoljeća! Užas! Nisam toga uopće bio svjestan. Sjećam se kada je moj tata slavio pedeseti rođendan.

Išli smo u Mošćeničku Dragu to proslaviti. Bio sam tamo s puno njegovih prijatelja i mislio si: Isuse, pa oni su još uvijek živi, do kad misle? Ha ha. I grozno je kako to sve brzo prođe. Kada sam ja došao u kazalište, za neke sam kolege također mislio: Vidi ove starce, još rade.

Danas kada mladi glumci dođu i meni kažu: Hajde, idemo van, idemo tamo, idemo vamo, sigurno isto i mene tako smatraju za staro kljuse. Neće čovjek nikada svoje godine osjetiti. Ja sam već trideset godina u Zagrebu.

Gledam svoje mlade susjede, studente. Tulumare, lumpaju i neka – to tako treba biti. Sada sam drugi dan mamuran kad popijem tri piva, ne mogu funkcionirati, a nekada sam direktno s tuluma na snimanje, i to saznanje je grozno.

Tada prvi put shvatiš da to više nije to i da si za neke stvari jednostavno prestar.

Tko nije probao bicikliranje – ne zna što je izgubio

Imate gusti raspored, gdje tu uspijete ugurati bicikliranje? Kada se stignete baviti sportom?

– Tko nije probao bicikliranje – ne zna što je izgubio. To je stvarno punjenje baterija. Naravno da je teško ubaciti i da sam često premoren. U Rijeci sam imao susjedu, tetu Slavku, koja je radila u pekari PIK-a.

Odlazila je na posao u ponoć – kada bih ja išao na počinak, njoj je zvonila budilica. Kada bi se ona vraćala s posla, ja bih išao u školu. Kada se umirovila, i dalje je tako živjela. Govorim često roditeljima kako ću ja biti kao pokojna teta Slavka.

Dođem u Novi, sve idealno, odmor, ali ja se i dalje dižem u pet. Svi moji prijatelji znaju kako preko tjedna ne postoje rođendani, kina, proslave, ništa, ali za sport uvijek nađem vremena.

Moji počeci su bili mountain bike (brdski bicikli) po brdima na Sljemenu pa sam prešao na cestovno bicikliranje. Nema većeg gušta nego kad odem u Novi i napravim đir do Lukova, Fužina i preko Vrata se spustim natrag.

U Novom nas ima sve više. To su uglavnom vikendaši dolje u Primorju i sad smo napravili svoje dresove. Kad se vozim kroz Zagreb ili Novi ja nikome ne dižem ruku, nikome ne mašem jer me blijedo gledaju.

Naime, u toj »biciklističkoj uniformi« nitko me ni ne skuži jer svi izgledamo kao svemirci, sektaši.

»Komedija« mi je poput druge obitelji

Gotovo ste od početka dio ansambla zagrebačkog kazališta Komedija. Nedostaje li vam pozornica i susreti s publikom prekinuti poradi potresa i koronavirusa?

– U Komediju sam došao 1996. Za vrijeme Akademije, iz nekih glupih razloga »Komedija« nije bila naročito »popularna« i kao, bio je san snova ako »uletiš« u Gavellu ili HNK. Kada sam završio Akademiju, pokojni me Marin Carić nazvao i kazao kako se radi nekakva predstava i kako ima ulogu za mene.

Da budem iskren, ja uopće nisam znao gdje je Komedija, sramota. I na kraju odoh ja, znam da je negdje na Kaptolu, blizu katedrale. Dođem tamo i naletim na Igora Mešina, Dubravku Ostojić, ekipu koja mi je inače bila super.

Odem na toalet, vratim se i pitam konobara gdje je ostatak ekipe, on odgovara kako su otišli u pokusnu dvoranu. Mi pokusnu imamo u drugoj zgradi, preko puta ceste, stoga je prošla cijela vječnost dok sam ih pronašao.

Nakon sedam dana proba sam pomislio kako mi je tamo lijepo. Nas su na Akademiji filali kako ćemo svi biti Hamleti i Julije, a to je zapravo zanat kao i svaki drugi. U glumačkom svijetu često vlada i taština i zloba, a toga u Komediji nije bilo.

Darovali su mi bocu vina za dobrodošlicu i kupili me. Prva predstava koju sam radio bila je »Gostioničarka Mirandolina«. Za tu sam ulogu bio nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca.

Nakon dva dana me zvao Niko Pavlović, bivši ravnatelj Komedije, i rekao mi da razmislim o angažmanu. Ja sam odmah rekao kako neću ništa razmišljati već želim početi odmah. I eto, tako u Komediji od 1996. do danas.

Imam stvarno veliku sreću jer mi je kazalište poput druge obitelji. Uglavnom smo sada zatvoreni, što zbog potresa, što zbog pandemije. Izrazito mi to sve nedostaje. Počeli smo raditi »Mandragolu«, ali su nas prekidali bezbroj puta i sad smo nekako opet nastavili.

Nadam se kako će ovo sve što prije završiti da se svi lijepo vratimo starim životima.