Prošlog je vikenda u Zagrebačkom kazalištu mladih održana premijera predstve »Čarobnjak iz Oza« čime je otvorena predstojeća kazališna sezona, ali i kojom je redateljica Saša Broz obilježila trideset godina svog umjetničkog rada. Zadovoljstvo publike koje je predstavu pratilo spontanim aplauzima i puno smijeha privuklo je i samu redateljicu da prisustvuje premijernom izdanju predstave.

– Nemam običaj gledati svoje predstave na premijeri. Tako sam i ovoga puta sjedila s autorskom ekipom ispred kazališta i opuštali smo se uz kavu. No, iz dvorane su do nas dolazili smijeh i pljesak pa sam krenula poviriti da vidim što se zbiva. Znali smo da radimo dobru stvar, ali publika nas je zaista oduševila. Na kraju nisam odoljela pa sam u povremeno ulazila i škicala predstavu uz inspicijenticu.
Predstava za velike i male čini se da je ZKM- u osigurala sjajan start i veliki hit, a Saši Broz navukla široki osmijeh i zadovoljstvo na lice a već. Zasad samo je tajnovito spomenula kako pregovara na novim projektima, a za proljeće najavljuje i zajednički projekt s kćeri Sarom Hass, akademskom slikaricom i scenografkinjom.

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Dugoočekivana suradnja

Premijera je prošla, dojmovi su još vrući, kako to izgleda iz vaše perspektive redatelja? Jeste li zadovoljni?

– Uzbuđenje i euforija traju i dalje jer kontinuirano pristižu nove, sjajne kritike predstave. Osim službene kritike tu su i kolege i naravno ostala publika, a svi oni bez iznimke iskreno su oduševljeni predstavom. Hvale nas i veliki i mali gledatelji. Izuzetno sam zadovoljna s obzirom na dug put do premijere u ZKM-u i sve peripetije s pandemijom koje su nam u više navrata ozbiljno stale na put. No, kako kažu svako zlo za neko dobro, a mi smo ga dočekali.

Dugo ste čekali na suradnju sa ZKM-om, gotovo cijeli svoj radni vijek i eto sad baš na 30 godišnjicu ostvarila vam se i ta želja. Zbog čega ste toliko priželjkivali ovu suradnju?

– Zanimljiva priča prati obilježavanje moje obljetnice. Naime, kada je pisala tekst o meni za knjižicu predstave, novinarka je rekla da joj se čini da bi mogla i okruglu obljetnicu upravo s »Ozom« proslaviti. Isprva sam bila malo šokirana činjenicom da se profesionalno bavim teatrom tako dugo, a onda rekla zašto ne. Međutim, kad smo provjerili datum prve predstave koju sam režirala ipak je izgledalo da neće biti moguće slaviti u studenom prošle godine kada je bio planiran datum premijere. Onda nas je pandemija korone zaustavila na sedam mjeseci i, eto, sudbina je uzela stvar u ruke, a ja sam nakon 30 godina čekanja na suradnju sa ZKM-om jednako dugačak staž redateljice proslavila 18. rujna na premijeri »Čarobnjaka iz Oza«. U ZKM-u sam gledala neke od ponajboljih predstava i prije nego što sam upisala Akademiju. Imaju vrhunski glumački ansambl koji uvijek iznova dokazuje da može baš sve.

Uvjet suradnje bio je i da radite predstavu za djecu, zašto?

– To je možda malo nespretno interpretirano. Zaista nikada ništa ne uvjetujem, pogotovo kad dogovaram suradnje. Dugi niz godina uspješno surađujem s teatrima za djecu, a ZKM je trebao novu veliku i vizualno raskošnu produkciju za djecu i mlade. »Čarobnjak iz Oza«, koji se može kazališno interpretirati zapravo za sve uzraste, bio je idealan odabir oko kojeg smo se složili ravnateljica, dramaturg i ja.

Ipak vaš prvi izbor bio je tekst Anthonyja Burgessa »Paklena naranča«? Uz malu digresiju, što vas intrigira u tom tekstu?

– To je bio moj prvi prijedlog od kojega smo odustali jer je teatar u tom trenutku imao već planiran naslov slične tematike. »Paklena naranča« je antiutopijski roman Anthonyja Burgessa koji je jednom prilikom sam izjavio da je njegov roman postao popularan isključivo zahvaljujući Kubrickovom filmu iz 1971. Roman pruža ironijski pogled na distopijsku budućnost vrlo slično kao i Orwell u »1984«. Inače, manje je poznato da je Burgess napisao i kazališni komad prema svom romanu i skladao glazbu za njega s obzirom na to da je bio i glazbenik. Upravo rastući problem nasilja među mladima i društvu općenito bio je triger za eventualno postavljanje adaptacije tog romana.

Saša Broz s kćeri Sarom Hass, Foto: Instagram

Ideje i entuzijazam

»Čarobnjak iz Oza«, poput svih bajki, može biti i predstava vrlo složenog tijeka? Od kud ste krenuli i gdje vas je to dovelo u vašem intimnom sučeljavanju?

– Baumov roman ima vrlo složen, usudila bih se reći, i košmaran tijek i nije se lako probiti kroz njega. Trebalo je pripitomiti taj suludi imaginarij Bauma zadržati kostur priče i napraviti odmak od prepoznatljivih filmskih vizuala. Planetarna prepoznatljivost Flemigovog filma koja je popularnom romanu zagarantirala besmrtnost bili su marketinški kapital koji je u startu garantirao interes publike. Ono što sam željela izbjeći, a to je usporedba. Zato je bilo važno priču postaviti iz konteksta današnjeg mladog gledatelja kojem je sve dostupno. Znanje, informacije i ideje brzinom svjetlosti se pronalaze na svemoćnom Googlu.

Tu dolazimo do momenta kad roditelj ili profesor biraju gdje će dijete odvesti i na stranicama ZKM-a vide vrhunske trailere za našeg »Oza« ili pročitaju u najavama da će moći pogledati »Oza« 21. stoljeća. Bilo je važno potaknuti maštu i zadržati pažnju gledatelja danas bez obzira na dob. Intimna sučeljavanja kod mene su vezana uz proces nastajanja predstave i ona se događaju u odnosu na tekst, glumce i u interakciji s mojim autorskim timom. Svaki proces nastajanja predstave nosi svoju katarzu. Veću ili manju. Ovdje se puno kvalitetnih ideja i rješenja udružilo s ogromnim entuzijazmom svih koji su sudjelovali u stvaranju »Čarobnjaka iz Oza« uključujući ne samo umjetnički ansambl, već i sve ostale segmente teatra.

Roman Lyama Franka Bauma nastao je prije 120 godina, u međuvremenu zaživjele su brojne kazališne predstave, a filmska verzija osvajala je generacije. Relativna hrabrost je upustiti se u novu kreaciju tog djela, je li vas ta činjenica dodatno ometala? Izjavili ste i da se želite odmaknuti od trasha…

– Popularnost romana i filma u startu su značili veliku prednost prvenstveno vezano za marketing projekta, no time se nisam nimalo opterećivala. Volim izazove, a ozbiljan izazov bio je posložiti dramaturški predložak i redateljski koncept tako da predstava bude posve autentična. Kad sam projurila internetom i vidjela da sve kazališne verzije nalikuju jedna drugoj i da su rađene kao doslovan vizualno glazbeni citat filma nisam mogla vjerovati da nikoga nije zanimalo napraviti neki pomak, odmak postaviti Oza iz drugačije vizure. Prejednostavno je raditi »Čarobnjaka iz Oza« bazirajući sve na slavi filma.

Što je točno trash za vas, mislite da on ne može imati umjetničku vrijednost? Uostalom čini se kako trash postaje dio naše svakodnevice, život se svakim danom simplificira na brojnim razinama i to sveobuhvatnije? Zašto to izostavljati?

– Trash se danas nepotrebno koristi za opis svega i svačega, no budimo iskreni trash u doslovnom smislu znači otpad. Otpad se može reciklirati i upravo u tom smislu neuspjele reciklaže termin sam koristila za opis kazališnih adaptacija filma koje pokušavaju u potpunosti kopirati svoj antologijski original. Ja sam htjela da ova predstava bude autentičan proizvod upravo kako bi pokazali da taj roman i danas ima svoju vrijednost i da se može preispitati na mnogo razina i načina. Očito je način koji smo mi odabrali pogođen jer je predstava iznimno uspješno započela svoj nadam se dug život.

Saša s roditeljima, Mirom i Aleksandarom Mišom Broz, Foto: Zarko Basic/PIXSELL

Nesavršena cura

Kako su glumci prihvatili vaše ideje, jesu li donosili i svoje?

– Predstave koje radim u prvi plan stavljaju glumca i sve je njima podređeno. Čitav ansambl od prve probe bio je nevjerojatno motiviran. Jako im se svidjela ideja koju sam donijela i ona je u procesu samo rasla. Rad na predstavi je timski posao i svoj uspjeh mjerim prvenstveno time koliko i na kakav način uspijem motivirati glumce da budu i sukreatori a ne samo interpreti mojeg koncepta. Glumački ansambl ZKM-a iznimno je profesionalan, kreativan, maštovit i duhovit tim sjajnih ljudi. Njihov ogroman entuzijazam bio je dodatan poticaj u procesu rada na predstavi.

Zanimljiv je i vaš izbor glavne glumice, što vas je to kod Petre Svrtan posebno privuklo?

– Petra Svrtan je u prvom redu fantastična glumica. Jedna od najboljih u svojoj generaciji. Ona može sve. Naša Dorothy ne podliježe ljepuškastim kanonima koji kažu da mlada djevojka mora izgledati kao Barbie. Poznat je podatak da su Judy Garland na filmskom setu izgladnjivali i tražili da puši ogroman broj cigareta kako bi izgledala tanašno. Živimo u svijetu koji imperativno nameće sliku savršenosti i šarenih Instagram filtera koji svijet i pojedinca izobličuju u lijepu, ali lažnu sliku, potrebno je djeci pokazati da ne smiju i ne moraju robovati toj laži. Svijet je lijep upravo zato jer je nesavršen i različitosti treba prigrliti. Petra Svrtan je Dorothy s kojom će se sve mlade cure moći poistovjetiti. Ona je sigurna u sebe, drska, puna života, vesela uostalom i u našoj predstavi ona na kraju izvuče svoju neobičnu družinu iz nevolje. Petrina Dorothy je nesavršena cura koja se savršeno ukopila u priču i koja svijet čini ljepšim mjestom.

Uvijek stavljate glumca ispred sebe, što je zapravo prema vašem mišljenju uloga uspješnog redatelja?

– Ne postoji univerzalna jednadžba uspjeha i on je uvijek relativan. Teatar počiva na glumcima, a ne na redatelju, no redatelj je glumcu potreban da ga usmjeri, potakne i kanalizira njegovu kreativnost i talent. Meni se kao perfekcionistu zaista mnogo toga treba poklopiti da bih se osjećala uspješno. Danas u ovim iznimno nesigurnim vremenima, definicija uspjeha se modificirala pa bismo mogli reći da je uspješan onaj tko ima posla. Evo ja sam se tijekom cijelog rada na ovoj predstavi osjećala uspješno. Kažu i da je premijera bila fantastična. Sretna sam, a to je za mene uspjeh.

Osim jednog mandata ravnatelja u Istarskom narodnom kazalištu i kratkog razdoblja ravnateljice Opere u riječkom kazalištu, svih 30 godina bili ste u poziciji slobodnjaka, kako to izgleda, preživi li se?

– Istina, nije nimalo lako. Slobodno tržište te gura da samom sebi svaki sljedeći angažman dižeš ljestvicu više. Stalno radni odnos ipak je sigurnost koja je dobrodošla. Ne odustajem. Ne znam što mi budućnost nosi, ali bit ću spremna kao i do sada hrabro kročiti slobodnim vodama ili možda preuzeti neki teatar kao ravnateljica.

S tatom Mišom i bratom Andrejem, Foto: Instagram

Suradnja s kćeri

Vaša kći Sara, također je umjetnica, nedavno ste i zajedno surađivale na lutkarskoj predstavi »Trnoružica«, kakvo je to bilo iskustvo, mama i kći?!

– Sara ima iza sebe tri samostalne slikarske izložbe, potpisuje dizajn jednog kazališnog plakata, veliki broj scenografskih asistentura i jednu samostalnu scenografiju. Suradnja je prošla bezbolno, šalim se. Zaista nije bilo razlike u odnosu na druge scenografe. Negdje je morala probiti led i vidjeti kako cijela stvar izgleda kada je ona na vrhu piramide zaslužne za vizual neke predstave. Upoznata je s procesom, vrijedna, maštovita, zna »prodati« ideju. Ima vrlo bajkovit slikarski rukopis i njezini profesori na Akademiji su rekli da je kod nje uvijek vidljivo da je kazališno dijete. Scenografija je fantastična nadogradnja i drago mi je da se i tu pronašla. Nas dvije i privatno funkcioniramo kao najbolje prijateljice tako da smo taj model prenijele i u posao na kojem smo zajedno surađivale.

Imate li u planu još neki zajednički projekt?

– Naravno i to na proljeće sljedeće godine.

Čini se burno razdoblje pred vama, pripremate li u skorije vrijeme još neki projekt režiju?

– Imam neke projekte već dogovorene i jedan iznimno zanimljiv i meni intimno važan koji je u pregovorima. Rado ću ih sve najaviti kada dođe vrijeme.

Hoćete li nam za kraj citirati nešto iz »Čarobnjaka iz Oza« nešto što vas se naročito dojmilo ?

– »Vještice Zapada jednostavno se više nitko nije bojao«. Doroty tom rečenicom spašava svoje prijatelje iz nevolje. Važno je da djeca koja nemaju životnog iskustva znaju da je normalno da se ponekad osjećaju prestrašeno jer se i mi odrasli ponekad tako osjećamo. Za razliku od djece mi smo ili naučili živjeti sa strahom ili smo pronašli mehanizme kako da strah kanaliziramo i otpustimo. Ili kao što Limenko kaže »pa svi se ponekad nečega bojimo«. Ili kao što Strašilo kaže »hrabar je onaj koji radi upravo one stvari kojih se boji«….Životnih citata u predstavi ima bezbroj i svi oni su ujedinjeni u poruci koju šalje predstava, a to je da je u redu ako ponekad nešto ne znaš ili da ti fali nečiji zagrljaj, emocija ili da te strah. I danas kao i prije 120 godina Baumovi šarmantni i zabavni likovi utjelovljuju sve ono što nas čini ljudima u pravom smislu riječi.

Fotografija s majkom Mirom, Foto: Instagram

S djedom, Josipom Brozom Titom, Foto: Instagram