RIJEKA – Od 2019. godine, prema odluci Hrvatskoga sabora, 22. veljače obilježava se Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Glagoljica, kao povijesno hrvatsko pismo i jedan od najprepoznatljivijih i najranijih obilježja hrvatske pismenosti i kulture te nezaobilazan simbol nacionalnog identiteta zasigurno je zavrijedila svoj spomendan, a proglašenje toga dana inicirao je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Odabravši 22. veljače kao spomen na dan kada je 1483. tiskana prva hrvatska knjiga, Misal po zakonu rimskoga dvora, želja je bila skrenuti pozornost javnosti i svih govornika hrvatskoga jezika na važnost promicanja vrijednosti i ljepota hrvatskog glagoljičnog pisma te omogućiti glagoljici da jedan dan u godini bude upravo njezin spomendan.

Ovogodišnje je obilježavanje Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva bilo neposredan povod razgovoru s profesoricom riječkog Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci dr. sc. Sanjom Zubčić koja dugi niz godina riječke studente kroatistike poučava staroslavenskom jeziku i glagoljaštvu te je veliki dio svog znanstvenog puta, uz paleoslavistiku i povijesnu dijalektologiju, posvetila upravo hrvatskom glagoljaštvu.

S profesoricom Zubčić razgovarali smo o povijesti tog pisma, ulozi i značaju glagoljice za hrvatsku pismenost i kulturu, ali i kako se danas istražuje i čuva ta neprocjenjiva kulturna baština. U razgovoru se dotaknula i bogatstva koje hrvatska glagoljska pisana baština pruža, kao i toga radi li se dovoljno na njezinoj promociji i zaštiti s posebnim osvrtom na bogatstvo naše riječke glagoljaške tradicije.

Srž hrvatskoga identiteta

Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva spomen je na prvu hrvatsku tiskanu knjigu, Misal po zakonu rimskoga dvora otisnutu 1483. godine, međutim, na našem prostoru glagoljalo se puno prije toga. Možete li ukratko opisati koju je ulogu i značaj glagoljaštvo imalo za hrvatsku pismenost?

– Glagoljica je nastala kao prvo pismo stvoreno za pisanje staroslavenskoga jezika i u početnim fazama razvoja pismenosti bila je proširena u glavnini slavenskih zemalja. Od 12. stoljeća u svim ostalim slavenskim zemljama zamire ili potpuno nestaje kao pismo, a zadržava se samo na hrvatskom tlu. I to, ne samo da se zadržava već doživljava svoj puni procvat. Na hrvatskom se tlu tijekom 12. stoljeća razvija i posebna stilizacija glagoljskoga pisma koju zovemo uglata ili hrvatska glagoljica koja se po obliku oka, odnosno formativnoga dijela slova razlikuje od oble. Usto, iako su i staroslavenski jezik i glagoljica primarno nastali u okviru istočnoga kulturnoga kruga, što se vidi u brojnim tekstološkim obrascima i motivima, širenjem na hrvatsko tlo obogaćuju se elementima zapadne kulture pa je i ta kulturološka slojevitost specifična upravo za hrvatsku glagoljsku kulturu. U kolikoj je mjeri Hrvatska bila prepoznatljiva po glagoljaškom stvaralaštvu najbolje svjedoče i dvije epizode iz 14. stoljeća kada su hrvatski glagoljaši pozvani u češki samostan u Emausu, a u 15. stoljeću i u Poljsku, s ciljem da prošire slavensko bogoslužje.

Je li glagoljica samo spomenik hrvatske pismenosti ili je i svojevrstan dio hrvatskog identiteta?

– Glagoljicu treba promatrati u mnogo širem kontekstu od samoga pisma, iako ono stoji u temelju svega. Riječ je o kompleksnom kulturološkom fenomenu koji izrasta iz specifične demokratične filozofije i koja se realizira na različite načine, kroz književno stvaralaštvo, u likovnosti, graditeljstvu, glazbi. Taj se fenomen zove glagoljaštvo, ono je po čemu smo jedinstveni i prepoznatljivi, i što čini srž hrvatskoga identiteta.

Istraživanje glagoljaštva

Bogata glagoljaška tradicija hrvatskog prostora stoljećima je bila u krugu zanimanja znanstvenika. Budući da dugi niz godina predajete na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Odsjeku za kroatistiku te se i sami aktivno bavite istraživanjem i proučavanjem glagoljice, kako biste komentirali današnje stanje u proučavanju tog fenomena hrvatske kulture?

– Iako se uvijek može više i iako je još silno mnogo neobrađenoga gradiva, situacija zapravo nije loša. Krovna je institucija za proučavanje hrvatskoga glagoljaštva Staroslavenski institut u Zagrebu koji je izrastao iz krčke Staroslavenske akademije i ove godine slavi 70. obljetnicu. U sklopu njega djeluje i jedini znanstveni centar izvrsnosti iz humanističkih znanosti u kojem na interdisciplinarnoj osnovi tim znanstvenika iz cijeloga svijeta analizira rukopise beramskoga skriptorija stvarajući prvu digitalnu bazu tekstova iz 14. i 15. stoljeća. Glagoljaštvo se poučava i proučava u većoj ili manjoj mjeri i na svim sveučilištima u Hrvatskoj, ali prednjače kolege iz Zagreba čija Katedra za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo počiva na temeljima akademika Eduarda Hercigonje i akademika Stjepana Damjanovića. I na našem se sveučilištu provode istraživanja u okviru UNIRI projekta o riječkim tiskarama kojemu sam voditeljica. Na Filozofskom je fakultetu u Rijeci osnovan i Centar za istraživanje srednjovjekovne baštine Jadrana koji bi mogao biti zamašnjak daljnjih istraživanja. Ohrabruje i činjenica da među mladim kolegama filolozima postoji živ interes za te teme pa imamo sjajnu generaciju mladih istraživača koji će u struci ostvariti brojne uspjehe. Riječki je privilegij i to što je dio njih završio svoj doktorski studij upravo na našem Filozofskom fakultetu.

Istaknuli ste da postoji velik dio glagoljaškog gradiva koji još nije obrađen i istražen, a kao takav nije ni poznat javnosti. O kakvom se glagoljaškom korpusu radi te koja bogatstva skriva?

– Odlično su i dostatno istraženi liturgijski tekstovi na temelju čijega jezika je sastavljena gramatika hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika, po čemu se hrvatska paleoslavistika izdvaja od ostalih. Međutim, nedovoljno su istraženi neliturgijski glagoljski zbornici koji su dragocjeni po tome što je u njima zapisana hrvatska srednjovjekovna književnost pa je utoliko važnije da se oni istraže, i s aspekta njihova jezika, ali i književnoga teksta. Rad na glagoljskim tekstovima uvijek je dugotrajan i složen jer prije same analize tekstove treba prepisati na latinicu, a to je dugotrajan posao, usto potpuno nepriznat. Stoga treba krenuti od transliteracije u čemu će ipak pomoći suvremeni digitalni alati koji strojno transliteriraju tekst. Nedovoljno su istraženi i pravni tekstovi koji su utoliko dragocjeniji što se iz njih iščitava život onodobnoga čovjeka, a kako su pisani govornim jezikom, iz njih možemo rekonstruirati kako se u 14., 15. ili 16. stoljeću negdje govorilo.

Biskup Šimun Kožičić Benja vodio je riječku glagoljsku tiskaru od 1530. do 1531.

Promocija i zaštita glagoljice

Kakva je općenita svijest o hrvatskoj glagoljskoj pisanoj baštini, odnosno radi li se dovoljno na zaštiti i promociji glagoljaške baštine?

– Prednost je glagoljice to što je vizualno vrlo atraktivna pa se u zadnjih dvadesetak godina često koristi u različite, najčešće marketinške svrhe, kao suvenir, nakit, tetovaže i slično. Kroz taj segment, glagoljica je danas još uvijek oko nas. Dosta se radi i na njezinoj promociji i zaštiti pa je od 2014. godine Umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice zaštićeno kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Brojne su škole glagoljice u manjim sredinama te manifestacije kojima se želi istaknuti važnost glagoljice. U Rijeci imamo i jedinstvenu izložbu posvećenu glagoljici, a udruga Typeflow, u suradnji s drugim institucijama pokrenula je i Tjedan glagoljice. Mnogo je aktivnosti i po različitim baštinskim interpretacijskim centrima. Jako je važno prezentirati baštinu, pa i učiniti profitabilan financijski brand od nje, ali to mora biti utemeljeno na znanstvenim istinama, a ne na neprovjerenim podacima, neovisno o tome koliko oni mogu biti atraktivni za prezentaciju. Bilo bi nužno u pokretanju svih takvih inicijativa imati svojevrstan stručni konzorcij koji bi nadzirao znanstvenu ispravnost teze na kojima se gradi interpretacija, vizualni identitet, promidžba i ostalo, jer bez znanstvenoga utemeljenja, interpretacije gube smisao. U tom bi se smjeru morali obrazovati i kadrovi koji se bave baštinom i uspostavljati bliža veza između akademske zajednice i privrednoga sektora.

Rijeka glagoljaški centar

Uz otok Krk, koji se često naziva »kolijevkom glagoljice« i Istru, područje u kojem se snažno glagoljalo, bogatu glagoljašku tradiciju ima i Rijeka u kojoj je 1530. i 1531. djelovala i glagoljska tiskara. Koliko je poznata riječka glagoljska baština?

– Još od istraživanja u 19. stoljeću uz glagoljaštvo se posve neopravdano povezuju siromaštvo i ruralnost. Tek se nešto češće o Zadru govori kao o glagoljaškom gradu, a o Rijeci vrlo rijetko iako je još 1953. Vjekoslav Štefanić znanstveno argumentirao da je Rijeka bila glagoljaški centar. Za tu tezu postoji niz dokaza, od očuvanih raznih fragmenata iz opsežnijih kodekasa, koji se nalaze pri analizi koje od riječkih knjižnica ili tijekom konzervacije knjiga kada se pri razvezivanju knjiga kao gradivni materijal pronađu ostrišci starih glagoljskih knjiga, do cjelovitih spomenika poput Zapisnika misnoga kaptola riječkoga koji potvrđuje da je u Rijeci kaptol bio glagoljaški. Nedvojbeno je i jasno da modruški biskup Šimun Kožičić Benja ne bi nikad mogao u Rijeci pokrenuti glagoljsku tiskaru da u gradu nije postojala glagoljaška tradicija. Suvremena istraživanja kolege Marka Medveda pokazuju i veze između glagoljaša i riječkoga augustinskoga samostana. Da nekadašnja gradska jezgra nije posve devastirana, zacijelo bi se u njoj pronašao i koji glagoljski natpis. Neovisno o nizu potvrda, svijesti o glagoljaškoj Rijeci, izuzev u znanstvenom svijetu i dalje nema.

Novo faksimilno izdanje Misala po zakonu rimskoga dvora / Foto: Mateo Šimonović

Osim izložbe Glagoljica koja čini stalni postav u prostoru Sveučilišne knjižnice Rijeka i manifestacije Tjedan glagoljice, pokrenute prije nekoliko godina, činjenica da je Rijeka grad glagoljice rijetko se ističe. Smatrate li da bi se trebalo više raditi na promociji riječke glagoljaške tradicije?

– Dovoljno je tek reći da jedan od najvećih hrvatskih i europskih humanista Šimun Kožičić Benja, biskup koji je tiskaru osnovao u našem gradu u tom istom gradu ima tek uličicu označenu okrnjenom tablom na kojoj je napisana banalizirajuća inačica njegova imena Šime Kožičić, da nema spomenika njemu u čast, iako postoji nacrt, da je izložba Glagoljica rijetko otvorena i da su je posjetili malobrojni Riječani, a turisti i ne znaju za nju jer nije spomenuta na mrežnim stranicama Turističke zajednice grada Rijeke, da u novom postavu Muzeja grada Rijeke glagoljska tiskara nije ni spomenuta, a po njoj smo ulazili u krug rijetkih europskih gradova koji su imali tiskare. Sve to upućuje na nemar prema vlastitom bogatstvu i kulturnoj specifičnosti. Ipak, valja dodati da je Grad sufinancirao izdanje pretiska Kožičićeva Misala hrvackoga, da je nabavljena replika glagoljske preše, što je velik turistički potencijal, kao i da se sufinancira i podržava Tjedan glagoljice u Rijeci. Na tim temeljima treba osmišljavati drukčiji i moderan koncept riječke kulture, duboko ukorijenjen u baštini i oblikovan prema suvremenim potrebama, zaključila je Sanja Zubčić.

Misal hruacki iz riječke tiskare Šimuna Kožičića Benje