Da će »Dječja mećava« (»The Children’s Blizzard«) vrlo brzo biti pretvorena u film ili TV seriju, doima se jako sigurnom okladom. Pitanje je samo zašto to dosad već nije kvalitetno napravljeno s jednim od najdramatičnijih i najtužnijih trenutaka novije američke povijesti – iznenadnim naletom hladne fronte koja je 12. siječnja 1888. godine u nekim državama tzv. Velikih nizina (Great Plains) u jednom danu usmrtila – po službenim podacima – 235 ljudi.

Po neslužbenim brojka je peterostruko veća, a najveći broj žrtava bila su djeca, školska djeca koju je nezapamćeno žestoka oluja uhvatila pri povratku iz škole te ih doslovce zaledila tijekom višesatnog trajanja.

O toj tragediji epskih razmjera napisane su brojne povijesne knjige i članci, a zahvaljujući Melanie Benjamin od prošle godine o tom užasu imamo i sjajan roman koji je, nepunu godinu po objavljivanju u SAD-u, preveden (Tea Tosenberger Lubar) i na hrvatski te objavljen za zagrebački Stilus.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Melanie Benjamin (@melaniebenjamin_author)

Smrtna opasnost

Riječ je o zaista tragičnom primjeru iskazivanja snage i surovosti prirode. Naime, 11. siječnja te 1888. godine iz kanadske pokrajine Alberta krenula je najprije prema središnjoj Montani te potom Južnoj i Sjevernoj Dakoti iznimno snažna oluja koja će potom svoju diluvijalnu snagu iskazati i na područjima niza drugih američkih saveznih država tog dijela kontinenta (Kanzas, Nebraska, Idaho, Wyomig, Minnesota…).

Sve je počelo dramatičnim padom temperature te nastavljeno snažnim vjetrom i snijegom koji su vidljivost smanjili na minimum. Dodatno je tragediji pridonijelo i to što je prijepodne na području svih spomenutih država bilo neobično toplo za to doba zime pa su se temperature, uz prekrasan sunčani dan, kretale iznad nule i dosezale do 5-6 stupnjeva Celzijevih.

Sve to mnoge je ljude, kao i djecu, nagnalo da tog dana na posao ili u školu odu sa što manje zimske odjeće. No, pitanje je koliko bi i odjeća pomogla nakon što je sa sjevera plavetnilo prekinulo zamračeno nebo i temperature koje su se u sat-dva iz plusa strmoglavile do -29 stupnjeva Celzijevih, negdje čak i -40!

U prijepodnevnim satima oluja, koja se kretala strahovitom brzinom, najprije je udarila na Montanu, do podneva je već zahvatila i Sjevernu i Južnu Dakotu, a u 15 sati već je bila nad gradićem Lincolnom u Nebraski.

Uz strašan pad temperature, oluja je donijela veliko smanjenje dnevne svjetlosti (»Ponoć u podne« glasio je naslov teksta o toj stravi u dnevniku The Boston Daily Advertiser), a žestoka snježna mećava ojačana zrncima pijeska koja su ranjavala lice i ruke dodatno je smanjila vidljivost na svega metar-dva.

Tko god se našao u tim trenucima na otvorenom, ma koliko se blizu bilo kakve kuće ili doma nalazio, bio je u smrtnoj opasnosti.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Stilus knjiga (@stilus_knjiga)

Stravična svjedočanstva

A mnogi su bili vani – djeca su se u nizu država vraćala kući iz škole, ljudi su se vraćali iz trgovina ili s posla, neki su obilazili stoku u štalama i oborima…

Najveći dio onih koji su se zatekli vani je ili poginuo, ili doživio teške ozebline. Svjedočanstva preživjelih ili onih koji su pronašli mrtve su stravična. U mjestašcu Plainviewu (Nebraska) učiteljica Lois Royce s troje je male djece ostala u školskoj zgradi.

Do 15 sati potrošili su sva drva pa je ona odlučila probiti se s djecom kroz oluju do samo 75 metara udaljene njene kuće. Nažalost, vidljivost je bila tako mizerna da su zalutali – dva devetogodišnjaka i šestogodišnja djevojčica smrzli su se, a učiteljica je preživjela, ali su joj obje noge amputirane zbog teških ozeblina.

U istoj državi, u gradiću Mira Valley, devetnaestogodišnja učiteljica Minnie Freeman također je, nakon što se nisu imali više čime grijati, odlučila trinaestero svojih učenika povesti do 2,4 km udaljene kuće u kojoj je stanovala.

Da ih ne bi izgubila u oluji, ona je prije polaska od raznih krpa napravila veliki »konopac« za koji su se sva djeca držala. Iako s brojnim ozeblinama svi su stigli do kuće i preživjeli. Mnogi drugi nisu.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Melanie Benjamin (@melaniebenjamin_author)

Negativnosti američkog društva

Upravo dramatične sudbine ove dvije mlade učiteljice kao temelj svog romana postavlja Melanie Benjamin. Naravno, daje im druga imena, »pretvara« ih u sestre koje su pune ljubavi prema podučavanju mladih iz roditeljskog doma svoje obitelji Pedersen krenule raditi u malim školama.

Za to je doba bilo tipično da su vrlo mlade djevojke, često tek koju godinu starije od svojih učenika, podučavale u školama, a svu posebnost tog posla ostvarivanog u nimalo lakim uvjetima autorica je sjajno opisala kroz likove Raine i Gerde Pedersen.

Također su majstorski oslikani likovi djece, posebno djevojčice Anette (temelji se na sudbini preživjele djevojčice Lene Woebecke), ali i brojni drugi likovi od kojih se izdvaja lik izmišljenog novinara Gavina Woodsona koji, ustvari, predstavlja priču i s njene negativne strane, točnije iz onog ugla kojim je američka politika tog doba atraktivnim oglasima iz Europe, ponajprije skandinavskih zemalja, privlačila naseljenike na područje zvano Great Plains darujući im zemlju nakon petogodišnjeg boravka, ali zaboravljajući im u tim pozivima kazati kako dolaze u zemlju surove prirode.

Novinar Woodson sve to jako dobro zna jer je sam pisao te lažno pozitivne tekstove, a nakon strahotne smrtonosne oluje osjeća dug prema tim ljudima pa nastoji kroz svoje tekstove proširiti istinu i pomoći tim ljudima čijem se pionirskom duhu divi.

Uz tu negativnu stranu tadašnje američke politike autorica je isto tako kvalitetno zahvatila i problematiku rasizma te još i više teškog položaja žena pa se »Dječja mećava«, uz zaista moćnu priču dostojnu antičkih tragedija, čita i kao odličan tekst o već tada uočljivim negativnostima mladog američkog društva.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Melanie Benjamin (@melaniebenjamin_author)

Nedostatak odgovornosti

Nedvojbeno, Melanie Benjamin napisala je možda i svoju ponajbolju knjigu, djelo koje – tim više što je utemeljeno na istinitom događaju i stvarnim likovima – teško može s one ljudske strane, bilo koga ostaviti ravnodušnim.

Istodobno, to je i knjiga koja upozorava na nedostatak odgovornosti politike i političara, i to ne samo prije te oluje, već i nakon nje. Jer, obraćajući se na kraju čitatelju u tekstu nazvanom »Autoričina bilješka« i govoreći o broju žrtava, Melanie Benjamin kaže: »Novine i zagovornici naseljavanja bili su zabrinuti da bi stvaran broj poginulih, za koji je većina mislila da je mnogo veći od službenih 235, prestrašio nove useljenike.

Nadalje, bilo je teško ustanoviti službeni broj. Mnoge su osobe preminule nakon dugotrajnih bolesti uzrokovanih olujom te nisu službeno ubrojene. I čini se da nitko nije uvrstio žrtve koje su stradale u indijanskim rezervatima poput Velikog rezervata Siouxa u sadašnjoj Južnoj Dakoti.«