Piše Dragan Rubeša

RIJEKA, OTVORENI GRAD Konzervirajmo ministricu kulture na Korzu kao simbol hrvatske pameti

Dragan Rubeša

Foto Sergej Drechsler

Foto Sergej Drechsler

A Rijeka? Ona i dalje ostaje onaj otvoreni roselinijevski grad. S izmanipuliranom Armadom i bez nje. Magnani? Rossellini? Tennessee Williams?



Ima neke proklete simbolike da je, samo nekoliko dana nakon što se autor ovog teksta vratio s venecijanske Mostre kao neke vrste rituala kolektivnog pročišćenja (termoskeneri, dezinficijensi, maske od jutra do sutra, sapuni), jedna crvena zvijezda postavljena na Riječkom neboderu proizvela takvu euforiju.


Na toj istoj Mostri u sklopu nikad boljeg paralelnog programa »Tjedan kritike« prikazan je doks »The Rossellinis« u režiji Alessandra Rossellinija, unuka slavnog Roberta, čiji je djed snimio jedan od najvažnijih antifašističkih filmova svih vremena – »Rim, otvoreni grad«.


Iako je najveća zvijezda Alessandrova komada velika Ingrid Bergman, koja je Robertu podarila blizanke Ingrid i Isabellu te sina Robertina.


Rim, otvoreni grad




U Rossellinijevu filmu »Rim, otvoreni grad« kao definitivnom vrhuncu talijanskog neorealizma, snimljenom u krajnje teškim vremenima na kraju Drugog svjetskog rata, koji odbija bilo kakav kompromis s konvencionalnom idejom heroizma, ekstraordinarna Anna Magnani podarila nam je jednu od najemotivnijih i najdirljivijih završnica u povijesti filma.


Iako Rossellini uvodi prevažnu figuru svećenika koji se pridružuje talijanskim partizanima. Snimio je Rossellini i neke druge filmove koji denunciraju ratne užase, poput »Paise«, koja podastire oslobođenje Italije u šest »neutralnih« epizoda, koje će kulminirati u razornoj sekvenci ambijentiranoj u dolini rijeke Po.


Iako je naša zvijezda postavljena na Riječkom neboderu, poznatija kao »Spomenik crvenoj Rijeci«, iza koje stoji Nemanja Cvijanović, sa svim njenim krhotinama, vezana za oslobođenje Rijeke od fašizma.


Rossellini bi njome bio naprosto oduševljen. Pritom nas ne zanimaju sve one mračnjačke individue koje »preferiraju crnu boju« i manipuliraju dijelom Armade (dodatna simbolika svodi se na izvrsnu site-specific predstavu »Danas je jučer od sutra« izvedenu u Lipi koji dan kasnije).


Reakcija ministrice


Najveći problem je u našoj ministrici kulture i medija Nini Obuljen Koržinek, koja itekako dobro zna što Cvijanovićeva zvijezda predstavlja. Ali se ne želi zamjeriti crnim zastavama s Delte, pa otkriva da je ta ista zvijezda postavljena »mimo zakonito propisane procedure«.


Mimo zakonite procedure!? Te onim odbojnim i šturim administrativnim vokabularom navodi da za njeno postavljanje nije »ishođeno odobrenje Konzervatorskog odjela«. Je li ta zvijezda možda postavljena na krovu katedrale sv. Vida ili na Guvernerovoj palači (ovo potonje itekako bi imalo smisla s obzirom na njenu D’Annunzijevu prošlost).


Je li postavljena u ministričinom »Grodu«, možda na glavi Orlanda, što bi se vjerujemo jako svidjelo našem voljenom Slavenu Tolju. Nakon takve nemušte reakcije dođe nam da ministricu konzerviramo na Korzu kao simbol hrvatske pameti.


No ta ista ministrica vidi problem u jednoj crvenoj zvijezdi na krovu Riječkog nebodera, ali je par dana kasnije s hvalospjevima popratila pompoznu obljetnicu HRT-ovih Vijesti iz kulture u sklopu emisije »Sunčana strana Prisavlja«, crveni tepih uračunat, u kojima je ta ista kultura svedena na ponižavajućih nekoliko minuta.


Ako je to hrvatska dajdžestirana kultura, onda bolje i ne zaslužuje. A Rijeka? Ona i dalje ostaje onaj otvoreni roselinijevski grad. S izmanipuliranom Armadom i bez nje. Magnani? Rossellini? Tennessee Williams? Apeliramo na reprizu iznimne HKD-ove predstave »Notti romane«/«Rimske noći« u režiji Edvina Liverića. Fašistima za inat.