Dominique Kirchner Reill

Riječka kriza iz očišta američke povjesničarke

Kim Cuculić

Prije tri godine original pod naslovom »The Fiume Crisis: Life in the Wake of the Habsburg Empire« predstavljen je u Rijeci, a sada knjigu imamo prilike čitati u hrvatskom prijevodu Miše Grundlera



Božić 1920. nipošto nije bio uobičajen za građane Rijeke (Fiume), tog industrijskog, lučkog grada u sjeveroistočnom dijelu Jadranskoga mora. Ondje je inače u to doba vreva kulinarskih aktivnosti navodila posjetitelje da se upuste u beskrajne rasprave o tome čije kulturno nasljeđe prevladava u gradu. Arome oraha i maka osvajale su djecu, koja su molila roditelje da im kupe još jednu orehnjaču, nastalu na mađarskoj tradiciji. Mesari su pripremali veće zalihe mljevene junetine i svinjetine za svima omiljenu sarmu, koja se u to doba godine jede u Hrvatskoj i drugdje na Balkanu. Ribari su se razmetali ulovljenim tustim jeguljama, poznatim kao bisato, koje se kao specijalitet pripremaju na Jadranu i duž talijanske obale. Gakanje gusaka kuharima je bio znak da je njihovo glavno jelo na putu prema središtu grada, baš na vrijeme da ih spare s kiselim kupusom. Vinari su uvijek pri ruci imali i šeri za malu, ali samosvjesnu zajednicu Britanaca, koja je uživala u tradicionalnoj kapljici. Katolički i protestantski Riječani u to su doba išli u nabavu u posljednji čas, kitili božićna drvca, vješali imelu, palili tamjan da istjeraju stare duhove iz svojih domova, pripremali badnjak, dijelili hranu i odjeću potrebitima i uživali u golemim uprizorenjima živih jaslica u crkvama, u koje su mnogi odlazili na ponoćku. I za otprilike pet posto gradske populacije koja je slavila Hanuku dva tjedna prije ili pravoslavni Božić dva tjedna poslije, bilo je to razdoblje dobre zarade i razloga za slavlje. U vrijeme Božića riječki bi se mediteranski, srednjoeuropski, balkanski i trgovački orijentirani kulturni mozaik spojio u jednu osobito skladnu cjelinu. No na Božić 1920. sve je to nestalo. Grad je bio pod opsadom…«, dio je iz uvoda naslovljenog »Krvavi Božić« iz knjige »Riječka kriza – Život nakon Habsburške Monarhije« Dominique Kirchner Reill, profesorice povijesti na Sveučilištu u Miamiju koju je nedavno objavio zagrebački Ljevak.


Prije tri godine original pod naslovom »The Fiume Crisis: Life in the Wake of the Habsburg Empire« predstavljen je u Rijeci, a sada knjigu imamo prilike čitati u hrvatskom prijevodu Miše Grundlera.


Knjiga je ilustrirana starim fotografijama, koje predstavljaju dokumentarističko svjedočanstvo o povijesnom razdoblju o kojemu autorica piše. Ona je u knjizi zahvatila razdoblje od 1918. do 1921. godine, zaključno s Krvavim Božićem 1920. i završetkom vladavine Gabrielea D’Annunzija. Podsjetimo, Krvavi Božić u Rijeci posebna je priča u riječkoj i svjetskoj povijesti. Na Božić 1920. godine Sušak i Rijeka postali su poprište žestokih obračuna nagovijestivši kraj vladavine Gabrielea D’Annunzija, koji je 12. rujna 1919. prevratom zauzeo grad. Nakon petodnevne bitke i razaranja D’Annunzio je poražen te se morao iseliti iz Guvernerove palače.




U knjizi »Riječka kriza«, kako je rečeno na promociji u Rijeci, naglasak nije na dobro poznatim, »velikim« ličnostima toga vremena, već u pet poglavlja – »Zatajene povijesti«, »Tragom novca«, »Pravne zavrzlame«, »Između grada i države« i »Osjećaj pripadnosti« – opisuje što se sve događalo s novcem, zakonima i državljanstvom, nakon što je nestala država koja se o tome brinula. Dominique Kirchner Reill ocrtava kako je izgledao svakodnevni život u, kako je kazala, »tipičnom habsburškom gradu« nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije. Također, dotiče se i nacionalizma i propagande kojom se željelo grad učiniti talijanskim, a što većinski nije bio. Kako naglašava autorica, pitanje novca je važno postaviti, jer je novac dolazio s puno mjesta s kojih ne bi smio i koristio se na načine na koje ne bi smio. Također, postoje dokazi da je D’Annunzio za sve to znao i da mu nije smetalo.


Govoreći o krizi u gradu, Kirchner Reill rekla je da je loša novčana situacija, kao i uvijek, najviše pogodila najranjivije. »Puno je manje prostora za čekanje da se situacija popravi, ako ste stvarno siromašni. Luka je bila praktički zatvorena te je nezaposlenost bila vrlo visoka. Grad je prošao kroz četiri godine rata, tako da ni u tom pogledu nije najbolje ekonomski stajao. Elite i srednja klasa su se puno žalile, s pravom, jer i oni također osjećaju posljedice i pate, ali najgore su bili pogođeni siromašni. Puno je ljudi postalo ovisno o potrošačkim kartama kako bi dobili hranu ili o socijalnim inicijativama«, objasnila je Kirchner Reill.


»Rijeka, najmanja poslijeratna država sljednica, savršena je prilika za razotkrivanje napete, pragmatične drame života na ruševinama jednog carstva. Izvlačenje jednog od najpoznatijih poslijeratnih nacionalističkih revolta protiv Wilsonove diplomacije na površinu podsjeća nas na to da moramo biti oprezni kad pretpostavljamo da je politika koja se temeljila na nacionalnosti bila uzrok mnogim nedaćama koje su snašle države sljednice. Povijest Rijeke daje nam za pravo da osporimo mnoge takve pretpostavke i na nov način analiziramo poslijeratnu povijest i promašaje koji će kao bauk opsjedati Europu u nadolazećim desetljećima.


No da bismo shvatili kako realnost života nakon propasti država utječe na naše shvaćanje Europe poslije Prvog svjetskog rata, moramo biti svjesni da su priče koje smo učili i prepričavali gotovo stotinu godina zapravo prikrivale tu realnost«, navodi se u opisu knjige »Riječka kriza«.


U svojoj recenziji Pieter Judson, autor knjige »Povijest Habsburškog Carstva«, naglašava: »S nevjerojatnim darom za otkrivanje fascinantnih priča lokalnih ljudi, koje potom koristi za rasvjetljavanje većih pitanja, Reill nas tjera da dubinski preispitamo kako razumijemo povijest neposrednog poslijeratnog razdoblja u Europi. Ovakva povijest odozdo preispituje ustajale nacionalističke izvjesnosti i zorno prikazuje kako su zajednice radile na stvaranju vlastitih opcija u izazovnom poslijeratnom svijetu.«


Michael Martens, dugogodišnji politički dopisnik lista Frankfurter Allgemeine Zeitung, ukazuje: »Kombinirajući talijanske i hrvatske izvore, Dominique Kirchner Reill nudi dubinsku interpretaciju riječke krize koja proturječi tradicionalnim tumačenjima da je cijeli grad između 1919. i 1921. bio svojevrsni poligon za jednu od dviju ubojitih ideologija 20. stoljeća obuzet D’Annunzijevom karizmom.«


Izdvojimo i zapažanja Natke Badurina, izvanredne profesorice na Sveučilištu u Udinama: »Knjiga Dominique Reill upozorava na važnost spoznavanja alternativnih povijesnih puteva za razumijevanje tragedija dvadesetog stoljeća. A svijet koji s njome oživljava snažno podsjeća na jednu drugu višenacionalnu tvorbu – Europsku uniju, koju danas pokušavamo spasiti od krize. Riječani s početka dvadesetog stoljeća, dražesnim arhaizmom Rikarda Lenca rečeno, bili su pravi Evropejci


Stil pisanja Dominique Kirchner Reill nije strogo znanstven, suhoparan, već mjestimično naginje i literarnom izražavanju, za što je primjer i citirani uvodni dio u knjizi.


U Napomeni o imenima autorica, između ostalog objašnjava: »Čitatelji će odmah primijetiti da, gdje god je to moguće, navodim dob i zanimanje svake osobe spomenute u knjizi, od buntovnog školarca, priproste čistačice, tjeskobnog pekara, spretne kućanice, očajnog umirovljenog lučkog radnika do guvernera Riječkog provizorija. Time želim pokazati kako je takva povijest utjecala na sve dobne skupine i društvene slojeve, a ne samo na ratne veterane i mlade pripadnike paravojnih snaga, koji uglavnom zauzimaju mjesta u udžbenicima povijesti poslijeratne Europe.«


Građa iznesena u knjizi oslanja se na istraživanja u arhivima, pri čemu Kirchner Reill smatra da je Državni arhiv u Rijeci do sad premalo korišten u pisanju povijesti spomenutoga razdoblja.


»Većina dokumenata o D’Annunziju, i o tome što je Italija namjeravala s Rijekom, danas se nalaze u vojnim i državnim arhivima u Italiji, pa čak i u nekim obiteljskim arhivima. No, u riječkom arhivu sačuvana je povijest grada i doista mislim da se ubuduće nikako ne bi smjela pisati riječka povijest, a da se ne koristi i Državni arhiv u Rijeci«, istaknula je prilikom riječkog predstavljanja, a vezano uz to u zahvalama na kraju knjige, među ostalima, spominje Borisa Zakošeka i Mladena Urema.


U zaključnom dijelu knjige, naslovljenom »Kada carstvo nestane s pozornice«, Kirchner Reill dotaknula se i skandala vezanog uz Giovannija Palatuccija, nazvanog »riječki Schindler«. U svjetlu novijih otkrića o Palatucciju, autorica postavlja pitanje: »Kako se fašistički policajac i nacistički kolaboracionist, koji je uvelike pridonio ubijanju riječkih Židova, mogao prometnuti u heroja holokausta?« Jedan od razloga zašto nitko nije provjeravao tu priču je to što je Palatucci zaista ubijen u Dachauu. Prema Kirchner Reill, ovaj primjer zorno pokazuje zašto je opasno ispuštati tranzicijski period europske povijesti nakon Prvog svjetskog rata. Kako navodi autorica, Palatucci je ubijen u Dachauu jer je nudio informacije neprijateljskim britanskim agentima u zamjenu za obećanje da će Rijeka nakon rata opet biti neovisna država.