RIJEKA – Diana Grubišić Ćiković u glazbu se zaljubila još kao djevojčica, još puno prije nego što je kao osmogodišnjakinja postala pučkoškolka u osnovnoj Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci. Njezina strast razvijala se postupno, intuitivno, tragajući za nju najboljim glazbenim izričajem. Krenula je s kalvirom, ali vrlo joj se brzo dogodila ljubav prema harfi. Velik instrument s 47 žica opčinio ju je toliko da joj nije bilo teško putovati ni na satove u Ljubljanu. Želja i ljubav vodili su je i dalje, u vrlo ozbiljno životno putovanje. Danas, kao profesorica harfe na Akademiji u Zagrebu, prenosi ljubav na mlađe kolegice i kolege.

Nedavno je svoj dugogodišnji trud i rad okrunila emotivnim i strastvenim koncertom u Guvernerovoj palači, gdje je ispred okupljene publike proslavila 30 godina svog profesionalnog bavljenja glazbom. Bio je to posljednji koncert u ciklusu »Glazbena Rijeka« Umjetničke organizacije Cristoforium.

Potencijali harfe

Proslavili ste 30 godina druženja s harfom. Kako se osjećate? Koncert u rodnoj Rijeci sigurno vas je naveo na brojna sjećanja?

– Moja prva misao jest »Izgleda da sam nešto krivo brojila, nekako mi je to sve prebrzo prošlo. Međutim, ne, nisam krivo brojila, godine lete, ne samo meni nego svima, a dani ispunjeni obvezama, profesionalnim i obiteljskim, čine protok vremena još bržim. A kad si stalno na putu i na tjednoj bazi živiš u dva grada, vrijeme bježi još brže.

Jeste li dugo birali repertoar? Jesu li to bile vaše omiljene skladbe?

– O repertoaru sam dosta dugo razmišljala. Željela sam na najljepši mogući način predstaviti harfu i njezine potencijale. U solističkom dijelu odlučila sam istaknuti atribute harfe kao starodrevnog glazbala i takvim duhom intonirati početak koncerta. Dodatan poticaj pri odluci dobila sam od svoje sestre Tee (Tea Grubišić Mihalić) kad je među svojim papirima naišla na program jednog mog davnog solističkog koncerta otprije 30 godina. Koncert je počeo četverostavačnom Partitom sa stavcima pisanim u 17. stoljeću originalno za lutnju. To mi se učinilo znakovitim pa sam spomenutu Partitu postavila kao točku kojom otvaram koncert. Drugo stilsko razdoblje koje bogato naglašava koloristički potencijal harfe jest kraj 19. i početak 20. stoljeća pa se skladbe drugog dijela programa kreću u harmonijama i bojama impresionizma i kasne romantike.
Moj glazbeni put isprepleten je mnogim glazbenim suradnjama u komornom muziciranju, pa sam i tom segmentu htjela dati na značenju i prostor na koncertu. Uglavnom, sve su to rado izvođene skladbe koje su na koncertima imale odličnu reakciju publike. Ipak je ovo bio slavljenički koncert pa je i program bio na obostrano veselje!

Kako je uopće započelo vaše druženje s harfom, glazbom?

– Bavljenje glazbom započelo je mnogo ranije od bavljenja harfom. Glazbom sam se počela baviti kao osmogodišnjakinja kad sam se upisala u Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova gdje sam učila klavir kod profesorice Sonje Pavletić. Harfu sam počela učiti u vrijeme srednje škole pa sam paralelno pohađala srednju glazbenu školu za klavir u Rijeci i osnovnu školu za harfu u Ljubljani jer u to vrijeme u Rijeci nije bilo profesora harfe.

Angažman u kazalištu

Harfa je nespretan, velik instrument i vrlo zahtjevan, no vas ništa nije odvratilo od ideje da postanete harfistica. Je li to bilo lako?

– Harfa je sve to što ste nabrojili, no nikad ili barem dovoljno dugo o njoj nisam razmišljala u tim kategorijama. Ništa od spomenutog nisam ni primjećivala. Zapravo i jesam jer sam vrlo brzo shvatila koliko je zahtjevna tehnika sviranja i koordinacija ruku i nogu, ali nisam bila obeshrabrena. Vrlo sam brzo napredovala i s puno energije i entuzijazma putovala na satove harfe u Ljubljanu jednom ili dva puta tjedno. Kako sam ostale glazbenoteorijske predmete već jednom položila školujući se na klaviru u riječkoj glazbenoj školi, u Ljubljani su mi bili priznati jer osamdesetih su Rijeka i Ljubljana bile u istoj državi, a školski sustav jedinstven.
Dodatan poticaj mojem brzom napretku dali su prvi angažmani u orkestru Opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Dok mi roditelji u 4. razredu srednje škole nisu kupili harfu, vježbala sam u kazalištu. Puno sam tamo vremena provodila vježbajući pa su me imali priliku čuti glazbenici iz orkestra, dirigenti i uprava. Jednog su me dana pozvali iz uprave kazališta s porukom kako me maestro Davorin Hauptfeld želi preslušati jer mu se čini da bih ja mogla dobro funkcionirati u orkestru. Organizirali su audiciju na kojoj su me slušali dirigenti Davorin Hauptfeld, Krunoslav Kajdi i većina vođa dionica u orkestru. Sjećam se kako su svi bili jako zadovoljni i već sam za koji dan doslovno »upala« bez probe u tekuću predstavu »Ero s onoga svijeta«. Tu počinje ostvarenje mojeg sna da sviram u orkestru! Odlično sam se snašla što mi je bilo pogonsko gorivo da idem do kraja te sam nakon srednje škole harfe završila i Akademiju, a potom i poslijediplomski studij harfe.

Rad na Akademiji

Već više od deset godina profesorica ste na Akademiji. Vole li mladi harfu kao i vi nekada? Koliko studenata trenutačno podučavate?

– Od 2002. godine radim na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Brojka upisanih studenata stalno varira, ali nikad ih odjednom nije bilo više od sedam, i to ne na istoj godini, nego na svih pet godina. Trenutačno ih je upisano šest. Kao što vidite, studenata harfe ima puno manje nego studenata klavira ili flaute jer su i upisne kvote puno manje, godišnje možemo primiti najviše dva studenta.

Ima li muških studenata zainteresiranih za vašu klasu? Harfa se uvijek doživljava više kao ženski instrument…

– Imam jednog studenta na petoj godini, on je došao iz Slovenije. Dečki koji počinju učiti harfu u manjini su u odnosu prema djevojčicama pa se takav odnos nastavlja i na studiju.

Diana Grubišić Ćiković održala je obljetnički koncert u Guvernerovoj palači / Snimio Marko GRACIN

Osim vaših dužnosti na Akademiji, svirate na koncertima i često uskačete u kazališne orkestre?

– Da, bavim se solističkim i komornim koncertima, posao profesora na Akademiji podrazumijeva konstantan rad na sebi, neprestano učenje, proučavanje i proširivanje literature. U šali znam reći kako nikad nisam bila veći učenik nego sada kad sam profesor. Dvadeset i dvije godine bila sam stalna članica Orkestra Opere HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, a surađivala sam s gotovo svim orkestrima u Hrvatskoj i Sloveniji. I dalje se rado odazivam na pozive, uglavnom su to povremena »uskakanja« u programe, nerijetko iznenada i bez probe, često na sam koncert ili predstavu.

Ove ste godine snimili i album sa sopranisticom Miljenkom Grđan, no to nije vaš prvi nosač zvuka?

– Da, album »L’heure excuise« s kolegicom Miljenkom Grđan snimila sam lani, a izašao je neposredno prije koronakrize i »lockdowna« i još ga nismo stigle promovirati, dogovaramo promotivni koncert za vrijeme kad korona prestane nametati pravila i ograničenja. To nije jedini nosač zvuka. Snimila sam i solistički »Harfosfera«, jedan s kolegicom flautisticom Tamarom Coha Mandić »Slow motion«, a jedan je iz mog »prvog života« u kojem sam nastupala i kao klaviristica. Radi se o nosaču zvuka Riječkog klavirskog trija u kojem sam godinama svirala sa svojom sestrom Teom Grubišić Mihalić i violončelistom Maurom Šestanom. Krajem mjeseca imamo zakazane termine u studiju za snimanje nosača zvuka sa skladbama za flautu i harfu hrvatskih skladatelja. Prva tri spomenuta nosača zvuka izdao je »Croatia records«, dok će posljednjeg izdati »Cantus« sljedeće godine.

Volite rad u studiju?

– Rad u studiju poseban je trening koji zahtijeva odličnu pripremu, dobru koncentraciju i dobre živce. Puno je ljepše svirati na koncertu pred publikom, imate reakciju i neku vrstu izmjene energije. U studiju imate mikrofone koji su neumoljivi, ne opraštaju. Čuju sve, i što treba i što ne treba, pa kad vam izvedba odlično uspije, izdajnički mikrofon zabilježi i vaše glasno disanje ili pod koji je malo zaškripio… Morate biti u stanju izvedbu ponoviti i više puta jednako dobro, ali bez glasnog disanja ili neželjenih kikseva koji su uvijek mogući jer nismo automati.

Što vam je najdraže: koncert, kazalište, podučavanje mladih?

– Ne bih mogla dati odgovor na način da se opredijelim za nešto od tih triju stvari. Sretna sam što sam u životu imala priliku i još uvijek imam priliku iskusiti različite segmente glazbenog izraza, izgrađujući tako svoje glazbeno iskustvo i kompetenciju.

Kućni trio

Često svirate i sa svojim kćerima Veronikom i Martom, na obje ste prenijeli ljubav za glazbu i harfu.

– Moje kćeri žive s glazbom od rođenja, odnosno i prije rođenja pa nije neobično da su zavoljele glazbu. Ne znam, teško je shvatiti zbog čega u nekim obiteljima djeca glazbenika još više zavole glazbu, a u drugima bježe od glazbe i biraju nešto sasvim suprotno. Kod nas je došlo nekako spontano. Možda su baš zbog toga što ih nikad nisam prisiljavala na bavljenje glazbom, izabarale harfu. Kao malene djevojčice pokazivale su interes pa sam ih, ne mogavši ih ignorirati, počela učiti. Obje su se pokazale kao dobar materijal. Kad sam u jednom razdoblju bila »koncertni majstor« i glazbeni voditelj, pisala sam puno aranžmana za ansambl harfi »Tisuću žica« pa sam često trebala zvukovnu provjeru napisanog. U tome su mi vrlo spretno pomagale Marta i Veronika, koje su s lakoćom pročitale notni tekst i odsvirale dionicu. Ta naša suradnja svima nam se dopala pa je u kasnijim godinama došlo i do našeg, u šali nazvanog »Kućnog trija«. Moja kolegica Marta iz »Kućnog trija« sada je maturantica u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova, a Veronika je u rujnu ove godine diplomirala magistarski studij harfe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Izgleda da je kod nas zaraza harfom jača i od korone (smijeh).

Dobijete li i vi od njih ponekad glazbenu kritiku, sugestiju?

– Ja od njih to i očekujem, i kritiku i sugestiju i to ne samo na polju glazbe već i u raznim životnim situacijama! I, vjerujte, ne uskraćuju me u tome! Jednako tako ni ja se ne ustručavam uputiti njima kritiku, bez dodvoravanja. Nisam od majki koje zaljubljeno i nekritički gledaju na svoju djecu. Mislim da je iskrena i dobronamjerna kritika izraz brige te otvorenog i kvalitetnog odnosa.

Koliko vam se kao roditelju sviđa njihov izbor, odnosno kakav je život glazbenika uz harfu?

– Vrlo sam često preispitivala njihova razmišljanja i želje, a shvativši da sve ide u smjeru glazbe i to vrlo konkretno prema harfi, na svaki sam se način potrudila objasniti im i one manje lijepe strane tog poziva. Kad si dugo u profesiji, dobro znaš i lice i naličje posla. U nekom trenutku shvatila sam da nemam pravo nametati im druge putove, prisjetila sam se i sebe koja sam izabrala sve ono što sam htjela, a roditelji su prihvatili, podržali me tijekom školovanja i dalje kroz život. One odavno znaju da glazbenički poziv nisu samo svjetla pozornice i pljesak nego mnogobrojni sati kontinuiranog vježbanja, puno odricanja, disciplina i velika predanost. Život uz harfu i s harfom donosi još mnogobrojna dodatna »veselja«, svakodnevno ugađanje 47 žica, nekad i više puta, nošenja i voženja ne baš malog instrumenta.

Glazbena obitelj

Vi zbog ljubavi prema glazbi i svom poslu već skoro 20 godina živite gotovo istodobno u dva grada, Rijeci i Zagrebu. Kako uspijevate?

– Nije nemoguće, ali je zahtjevnije od varijante u kojoj živiš i radiš u istom gradu. Sve radim dvostruko, da ne nabrajam već poznate kućanske obveze… Nasreću, imam supruga koji je jako kooperativan, a kroz našu djecu i njihov izbor stekao je dodatno razumijevanje za glazbenički poziv i sva inkomodiranja koje donosi.

Uz to vam se još zaredaju koncerti. Kako u zbilji izgleda vaš dan?

– Ponekad je stresno, recimo u ovom tjednu, kad su mi se zaredala dva koncerta s različitim programom, jedan u Rijeci, drugi u Osijeku, a nakon toga nekoliko dana na Akademiji u Zagrebu. Moj dan redovito ima premali broj sati (smijeh). Ali, mislim kako to nije samo moj problem, svaka zaposlena žena koja se intenzivno bavi profesijom, a uz to ima i obiteljske obveze, zasigurno ima nabijen dnevni raspored i pati od nedostatka vremena.

I sami potječete iz glazbene obitelji, vaša sestra Tea je violinistica. Kao glazbena pedagoginja i profesorica mislite li da je takvo okruženje povoljnije za razvoj talenta?

– Potječem iz obitelji koja nije glazbenička u profesionalnom smislu, ali je njegovala amatersko bavljenje glazbom. U svakom slučaju Tea mi je kao starija sestra glazbenica bila uvijek uzor i oslonac, a je li glazbeno okruženje presudno za razvoj talenta, ne znam. Mislim da ovisi o tome je li zdravo okruženje, tada može biti jako poticajno i od velike pomoći. Čest je slučaj da odlični glazbenici dolaze iz glazbeničkih obitelji, ali nije pravilo.

Imate li još nekih planova, iznenađenja u povodu ovako visoke obljetnice umjetničkog rada?

– Nemam posebnih iznenađenja vezano za obljetnicu, a planova uvijek imam iako nisam tip koji ih mora pod svaku cijenu realizirati. Često se prilagodim situaciji i mijenjam plan. Možda planiram doživjeti još poneku visoku obljetnicu, a nadam se kako će mi se plan i ostvariti.