Jedan od najvažnijih kontrabasista u povijesti jazza, Richard Davis, preminuo je 6. rujna u Madisonu, Wisconsin. Imao je 93 godine. Bio je instrumentalist prepoznatljivog, čistog, saftnog, grandioznog zvuka i precizne intonacije te sjajan ritmičar koji je znalački koristio cijeli raspon svog glazbala. Kontrabas je uspoređivao sa ženom, od oblika do zvuka, a za njega je sviranje tog glazbala bilo poput vođenja ljubavi. Njegov je kontrabas pjevao, pričao priče, plakao, stenjao, smijao se, bio je umiljat i ironičan… Kako god ga je koristio, slušatelje nikad nije ostavljao ravnodušnima. No on je bio i nešto više, umjetnik par excellence, iako je cijela njegova karijera protekla u sjeni drugih kontrabasista, drugih glazbenika. Naime, nikad se nije zadovoljavao samo jednim žanrom, istim pristupom, suradnji s istim glazbenicima, istom djelatnošću. Bio je jednako uvjerljiv kao izvođač i glazbeni pedagog, klasičar i džezist koji je dao doprinos i na području pop i rock glazbe, sideman i vođa sastava, glazbenik malih sastava i jazz orkestara, svirač pizzicato ili arco pristupom, raznih podžanrova jazza kao što su swing, bebop, free jazz ili crossover… No zbog svestranosti teško je bilo pratiti njegovu aktivnost na raznim područjima, a zbog toga je izostalo i veće priznanje javnosti. Zapravo samo djelomično jer dobio ga je, iako ne koliko je zaslužio. Imao je fantastičnu sposobnost prilagođavanja i zato su ga na suradnje pozivali vrhunski glazbenici. U tim situacijama, briljirao je kao sideman jer se s razumijevanjem prilagođavao zamislima drugih glazbenika, samozatajno, svirajući za druge. Zapravo svojim je sviranjem pomagao drugim glazbenicima da zablistaju.

No jednom sam nazočio koncertu sastava kojeg je on bio vođa. Božanstveno! Divne ideje, srčane, filingaške izvedbe, nešto posebno na jazz sceni. Nije uzurpirao poziciju vođe sastava za isticanje svoje virtuoznosti, ali kad bi došao red na njegov solo raspametio bi publiku. I kad bi publika i kritičari očekivali da će tako nastaviti i ostvariti vrhunsku karijeru, na neko bi vrijeme prestao nastupati. Tada bih pitao glazbenike, njegove prijatelje: »Što se događa? Zašto više ne svira?«, a odgovor bi uvijek bio isti, da se posvetio podučavanju mladih glazbenika i da ne mari za nastupe i odlaske na turneje. Da se glazbenik njegovih talenata i sposobnosti posveti samo jednoj od tih aktivnosti zasigurno bi bio velika zvijezda, a ovako njegova se karijera rasplinula, barem u očima publike i kritike. No on nikad nije držao do mišljenja drugih, nije mu bilo važno hoće li ostvariti zvjezdani status, znao je koja je njegova misija i posvetio joj se svim srcem.

Dijalog o različitosti

Srećom, njegova je aktivnost dokumentirana na raznim diskografskim izdanjima koja će tek poslužiti za proučavanje njegovog stvaralaštva. Sudjelovao je na više od tri tisuće snimanja, među ostalima i za nekoliko stotina albuma, od čega »samo« tridesetak koje je objavio kao vođa sastava. Primjerice, nestvarna je njegova izvedba Gershwinove skladbe »Summertime« snimljena za album »Heavy Sounds« što ga je diskografska kuća Impulse! objavila 1968. Taj album, što ga je snimio kao suvoditelj kvarteta, uz bubnjara Elvina Jonesa, bio je njegovo prvo diskografsko izdanje na kojem nije bio sideman. Tu, toliko puta »prežvakanu« skladbu, donio je na autentičan način, pokazavši u čemu je srž jazza, glazbe koja ne poznaje granice. Čarobno! Svirajući – jedino u toj izvedbi na albumu – samo uz Elvina Jonesa, arco – gudalom – donosi temu, melodično, osjećajno, potom pizzicato – trzajući žice prstima – te ponovo arco, priča priču, kao da kontrabas progovara ljudskim glasom, prenosi emocije i poruke.

U toj izvedbi, koja je potrajala jedanaest i pol minuta, iskoristio je svu raskoš svog talenta, vrhunsku sviračku vještinu, strast, osjećaj za jazz i razumijevanje za suštinu ljepote melodije. U svojoj dubini ova izvedba može biti razorno nadahnjujuća. Naime toliko je dojmljiva da može utjecati na nekoga tako da se počne baviti jazzom i sviranjem kontrabasa, a s druge strane i toliko zastrašujuće moćna i teška da nekoga može učiniti malodušnim i navesti da odustane od glazbe. Zapravo, niti među afirmiranim jazz kontrabasistima, onima koji zauzimaju prva mjesta na raznim ljestvicama, nema puno onih koji se uopće usude svirati arco, a posebice ne onih koji tim pristupom sviraju na tako visokoj razini.

Dobar primjer njegove veličine su albumi koje je snimio kao vođa sastava. Davis je bio maštovit skladatelj, iako je uglavnom izvodio skladbe drugih autora. No bez obzira radi li se o autorskim skladbama ili standardima, važna je bila njegova glazbena filozofija. Sve su izvedbe bile duboko promišljene, svaka na drukčiji način. Majstorski je promišljao uvode, pripreme za iznošenje tema, dinamiku i dramatiku, nijansiranja, stvaranje napetosti, uvođenje elementa iščekivanja i iznenađenja, koketiranje s raznim stilovima… uvijek uzbudljivo i osjećajno. Iako je pod svojim imenom svirao i snimao uvijek s malim sastavima, te izvedbe doimaju se kao da ih je pripremao aranžer koji piše za big band. I njegovi suradnici u tim izvedbama zvuče bolje nego inače, zrače nekom novom inventivnošću, upuštaju se u pripovijedanje i usuđuju zabrijati u ekstravagantnim improvizacijama. Snimio je niz tematskih albuma s porukama. Primjerice, albumom »So In Love« želio je promovirati ideju prihvaćanja jedinstva čovječanstva, a album »The Bassists: Homage to Diversity« ostvario je nadahnut iskustvima vezanim uz dijalog o različitosti. Potpuno drukčije odnosio se prema izvedbama standarda ili skladbi glazbenika s kojima je svirao. U potpunosti im se prilagođavao naglašavajući suštinu njihovih djela.

Širok spektar

Richard Davis rođen je 15. travnja 1930. u Chicagu. Kao dijete, on i njegova dva starija brata osnovali su vokalni trio s rođakom kao dirigentom. Richard je pjevao najdublje dionice, što je potaknulo njegovo zanimanje za kontrabas. Učio ga je svirati u čikaškoj srednjoj školi DuSable, gdje je, poput mnogih slavnih džezista, bio učenik legendarnog glazbenog pedagoga, kapetana Waltera Dyetta. Dyett je potaknuo Davisa da se pridruži Youth Orchestru of Greater Chicago, što je i učinio. Potom je pohađao Glazbeni koledž VanderCook gdje je studirao s kontrabasistom Čikaškog simfonijskog orkestra Rudolfom Fahsbenderom. Davis se pojavio na jazz sceni nakon Drugoga svjetskog rata. Godine 1952. počeo je svirati s čikaškim pijanistom Ahmadom Jamalom što je odredilo njegov glazbeni put, a on se nastavio odlaskom 1954. u New York. Tamo je dvije godine svirao s pijanistom Donom Shirleyjem prije nego što ga je angažirala kultna pjevačica Sarah Vaughan, što je bila njegova najvažnija jazz škola. Bio je to sjajan početak plodne karijere tijekom koje je participirao u povijesnim jazz ostvarenjima. Primjerice, sudjelovao je u snimanjima legendarnih albuma kao što su »A Night at the Vanguard« gitarista Kennyja Burrella, »Essence« pijanista Johna Lewisa, »Black Fire« i »Point Of Departure« pijanista Andrewa Hilla, »Out To Lunch« alt saksofonista, flautista i bas klarinetista Erica Dolphyja, »Dialogue« vibrafonista Bobbyja Hutchersona, »In ‘N Out« tenor saksofonista Joea Hendersona kao i mnogih drugih.

Budući da je bio klasično obrazovan kontrabasist, redovito je svirao i u tom kontekstu, kao i u brodvejskim orkestrima, na filmu i televiziji, u reklamnim džinglovima, pop i rock izvedbama i glazbenim crossoverima. Primjerice, jednako je poznat i kao glazbenik koji je svirao na snimanju ključnog folk-rock albuma »Astral Weeks« Vana Morrisona iz 1968. Njegovo sviranje na tom albumu jednako je cijenjeno kao i album sam. Njegova se svestranost očitovala i kroz suradnje s ostalim glazbenicima raznih žanrova, kao što su Leonard Bernstein, Igor Stravinski, Leopold Stokowski, Pierre Boulez, Gunther Schuller, Paul Simon, Bo Diddley, Barbra Streisand, Bonnie Raitt, Melanie, Paul Simon i Bruce Springsteen. Čak i unutar jazz žanra spektar njegovih suradnji bio je iznimno širok. U tom kontekstu svirao je s glazbenicima raznih naraštaja, velikanima, onima koji su stvarali tu glazbu, od Louisa Armstronga, Johnnyja Hodgesa, Bena Webstera, Sarah Vaughan i Franka Sinatre preko Thad Jones-Mel Lewis Orchestra preko Dizzyja Gillespieja, Stana Getza, Georgea Bensona, Andrewa Hilla i Bookera Ervina do Erica Dolphyja, Pharoaha Sandersa i ansambla Creative Construction Company.

Ulica Richard Davis

Osim toga, profesor Richard Davis bio je dugogodišnji i naširoko cijenjeni glazbeni pedagog. Proveo je četiri desetljeća podučavajući improvizaciju i povijest jazza na području europske klasične glazbe te jazz bas na Sveučilištu Wisconsin-Madison, a umirovio se tek kada je duboko zašao u osamdesete. Također 1993. je osnovao Zakladu Richarda Davisa, neprofitnu organizaciju koja mladim basistima iz cijeloga svijeta pruža mogućnosti umrežavanja i nastupa. Zaklada svake godine dovodi sedamnaest vrhunskih izvođača, instruktora kontrabasa koji podučavaju mlade basiste u dobi od tri do osamnaest godina. Godine 1998. pokrenuo je Retention Action Project usmjeren na otvorene dijaloge o multikulturalnim razlikama.

Richard Davis bio je posvećen pitanjima jednakosti, dijelio je svoju mudrost, dom i resurse sa svima kako bi pomogao stvoriti okruženje u kojem svi mogu doživjeti dostojanstvo i mir. Također bio je aktivist koji je u Madisonu pokrenuo organizaciju znakovitog naziva – »Institute for the Healing of Racism, Inc.«.

Davis je dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada. Kritičari časopisa DownBeat proglašavali su ga najboljim basistom svake godine od 1967. do 1974. Dobitnik je stipendije NEA Jazz Masters 2014. Dobio je počasni doktorat iz Glazbene umjetnosti i Humane Letters, i nagradu Hilldale za istaknuto podučavanje te počasni doktorat iz Humane Letters na Edgewood Collegeu, Madison. Godine 2000. primio je Humanitarnu nagradu E. Swarsensky Rotary Cluba iz Madisona. Godine 2001. primio je nagradu Guvernera Wisconsina za umjetnost. Humanitarnu nagradu velečasnog dr. Martina Luthera Kinga mlađeg, koju svake godine dodjeljuje grad Madison, dr. Richardu Davisu uručila je gradonačelnica Susan J. M. Bauman prigodom obilježavanja rođenja dr. Kinga u Madison Civicu. Godine 2008. Richard Davis dobio je Glazbenu nagradu Madison Area Michael St. John za životno djelo. Godine 2009. primio je nagradu za iznimne zasluge Sveučilišta Wisconsin-Madison 2009. i nagradu »Spencer Tracy« za istaknutost u izvedbenim umjetnostima. Godine 2018. grad Madison nazvao je ulicu po njemu.