Renomirani slikar Dimitrije Popović ovog je tjedna u zagrebačkoj galeriji Bačva predstavio svoj novi ciklus »Mit mode« s 25 eksponata slika, crteža i objekata. U središtu pažnje ovog svestranog umjetnika, slikara i pisca nalazi se žena, ali ovaj put suvremena, anonimna, visokoestetizirana i erotizirana. I baš kao što su se iz kistova starih majstora rađale ondašnje barokne i renesansne ljepotice, tako se danas iz kista Dimitrija Popovića predstavlja suvremena žena. Izložba u organizaciji Muzeja Mimara čiji je domaćin bilo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika već je na samom otvaranju privukla velik broj znatiželjnika. Na svečanosti otvaranja izvedena su i dva performansa »Ja jesam, koji jesam« art modela Josipa Joška Tešije i »Modni kavez« modne dizajnerice Branke Vučetić Atelić koji su nastali inspirirani umjetnikovim radovima.

Slikarski izraz crngorskog i hrvatskog umjetnika prepoznat je odavno u europskim metropolama, pa u svojoj biografiji Popović bilježi i izložbe uz radove Salvadora Dalija, a njegov »Raspeće« nalazi se u vatikanskoj riznici umjetnina u odabranom društvu najvećih umjetnika kroz povijest. U razgovoru s umjetnikom saznajemo koje su bile njegove preokupacije za vrijeme ovog četverogodišnjeg razdoblja dok su nastajali radovi.

Fenomen mode

Predstavili ste najnovije radove ciklusa »Mit mode«, u fokusu je i ovaj put žena i njeno tijelo, ali iz sasvim nove perspektive. Što vas je potaklo na takvo razmišljanje o suvremenoj ženi?

– Žena je neodvojiva od fenomena mode. Povijest mode je na stanovit način i povijest ženskog tijela. Jer određeni kanoni ljepote u različitim povijesnim razdobljima određivali su i na stanovit način diktirali izgled ženskog tijela. Sjetimo se različitih tipova ljepote tijela, odnosno mode, baroknog, klasicističkog, art nuvoovskog… Osim mode, ovo nam jasno pokazuje i povijest slikarske i kiparske umjetnosti. U svojoj prirodnoj formalnoj datosti žensko tijelo, iako je isto, uvijek je drukčije tretirano i doživljavano. Posebno gledano od druge polovine 20. stoljeća od takozvane seksualne revolucije do danas, do nekih ekstremnih feminističkih stavova, moda je bila i ostala u suodnosu s tijelom da bi se mogao na najučinkovitiji način plasirati neki novi modni stil. Podsjetimo se također u 20. stoljeću revolucionarne Coco Chanel koja je doslovno razbila dotadašnje uobičajene društvene norme. Da ne spominjemo fenomene subkulture, primjerice punka i slično, koji kroz modu imaju izravne implikacije na širi društveni kontekst. Ono što me posebno zanima u okviru fenomena mode, a odnosi se na tijelo suvremene žene, jest izuzetan stupanj estetizacije i suptilne erotizacije. Ta dizajnirana stvarnost koja je jedna od bitnih odlika debordovske sintagme svijeta spektakla posredovana je moćnim medijem elektronskih slika. To je upravo na tragu onoga što ste rekli, »nove perspektive«. Jer mene nije zanimala moda sa standardne modne piste, već novi izraz koji modu stavlja u ravan visoke umjetnosti. Taj je fenomen stvorio »modno tijelo«, tijelo kao događaj po sebi, s onim što noseći pokazuje doima se poput žive skulpture. U ovakvom konceptu mode tijelo također poprima novu vizualnost i samim tim nadilazi onu utilitarnu svrhu. Ono postaje performativno tijelo modnog događaja.

Autorica predgovora u katalogu Petra Krpan istakla je citat francuskog filozofa Gillesa Deleuzea, zašto baš njega? Slažete li se s Foucaultovim razmišljanjem koji je kazao kako će ovo naše vrijeme biti nazvano Deleuzeovim? Gdje nalazite poveznicu?

– Čim je u pitanju tijelo, automatski se podrazumijeva i eros, odnosno problemi seksualnosti kojima se bavio između ostalih i Foucault. Doživljajem tijela, odnosno tjelesnosti putem slike kao medija, zanimljiva razmišljanja ima i Gilles Deleuze. Autor je izvrsne studije o slikarstvu Francisa Bacona. Moda je neodvojiva od tijela. Tijelo je svojevrsna vizualna predstava koju naše oko percipira. Ali ta percepcija u stanovitom deleuzovskom smislu je samo prividno cjelovita jer tijelo jest zbijena, strukturirana fragmentiranost. Deleuze polaže značaj na kategorije slike i pokreta u prostoru, kada na primjer raspravlja o filmu. Ali slikarska slika je fiksirani pokret koji se sastoji od unutarnjih napetosti koje sugeriraju pokret, iako je prikazani akter u mirovanju. Modno tijelo jest i slika i pokret, ali i simbol čija je morfologija složena bogatim značenjima koji se u ovom slučaju odnose upravo na mit mode čije je transformativno tijelo atraktivni reprezent. Dakle, cjelovitost tijela je samo prividna jer se u svom modnom značenju i trajanju stalno obnavlja. Ono je stoga nužno performativno.

Ljepota i strah

Vaši najnoviji portreti predstavljaju suvremenu ženu, zapravo baš kao što su nekadašnji predstavljali renesansne i barokne ljepotice. Vaša žena današnjice je viskoestetizirana, trudi se biti savršena, ikona, barem izvana. Kako to komentirate, što vidite kao njenu glavnu poruku?

– Potpuno ste u pravu. Ženi je svojstveno da se njeguje da bude atraktivna i da istakne svoju ljepotu i privlačnost. I za to imamo niz primjera, uzmimo od povijesti Egipta do danas. Također u Bibliji čitamo u Starom zavjetu kako je židovska heroina Judita živjela udovičkim povučenim životom i kako se odlučila na hrabri čin spašavanja svog naroda od najezde neprijatelja. Svjesna svoje ljepote kao moćnog oružja pomno ukrašava tijelo da bi osvojila nemilosrdnog asirskog vojskovođu Holoferna. Kao što znamo, u tome uspijeva odrubivši mu glavu njegovim mačem. Kako svako vrijeme ima svoj karakter i svoj senzibilitet, tako se 20. i početak 21. stoljeća odražava na karakter ženskog lica.

Te mahom bezimene žene, izuzimajući top modele, poznate svjetske manekenske zvijezde, svojim nas savršeno njegovanim licem, makeupom, savršenim oblikom tijela ili dijelova tijela gledaju iz izloga, s ambalaža raznih kozmetičkih proizvoda, reklama kupaćih kostima, itd. Razvoj tehnologije je bitno pridonio da se žena njegovanjem i kozmetičkim tretmanima, estetiziranjem lica i tijela dovede do zavidnog stupnja samouvjerenosti. Dakle, poruka bi bila da je žena svjesna svoje moći koju joj daje ljepota, senzualnost i privlačnost. Neke feministice mogu ovo protumačiti kao stanoviti mačizam, ali to bi bio nonsens. Jer, lijepa i privlačna žena je također i uspješna poslovna žena, dosljedna u svojim svjetonazorima. Upoznao sam kod nas i u svijetu zgodne uspješne žene, samosvjesne, koje nemaju veze s feminizmom. Suvremena je žena slobodna i na svoj način odgovorna za svoj izgled. Kad govorimo o ljepoti, još je Apolinaire govorio da mu ženska ljepota zna izazvati strah.

Ipak, ne predstavljate li je i kao enigmu samoj sebi, zapletenu u vlastiti »mit mode«?

– Da, da. Žena je uvijek enigma zahvaljujući upravo njenom složenom biću, bolje reći njenom tajnom biću. Ona je u svojoj ulozi manekenke u smislu koji me zanima kao problem ovog ciklusa paradoksalno i uvjetno kazano istovremeno i »žrtva« i »heroina » mita mode. Tijelom, pokretom i licem izražava ono što modni dizajner želi izraziti temom koju na način mode izražava. Zato su ti procesi ostvarivanja zahtjevni i rigorozni. Upravo je žena ona koja na stanovit način otjelotvoruje mit mode. Tijelo je suština tog fenomena bez kojeg modni izraz nema smisla. Odjevni predmet najslobodnije ili najinventivnije kreativne forme, ako je izložen kao modni artefakt, nikad neće imati onu »životnost« kao kad je stopljen s tijelom. U tom smislu naziv izložbe ima svoje značenje. Naglašavam preciznu distinkciju. Ciklus radova nije mit o modi, nego upravo »Mit mode«. Značenje riječi mit jest priča, pričanje. Dakle, moda sama sobom proizvodi mit, vlastite mitove. Staro, prethodno je uvijek prisutno u nekoj preobrazbi. Konačno postoji i termin u modnom rječniku kao što je »retrofuturizam«. Praktički i simbolički kazano, od biblijske pramajke Eve kada je zgriješila i postala svjesna svog tijela, svoje nagosti, javlja se osjećaj stida, a tim i klica onoga iz čega će kasnije nastati pojam mode. Stidno mjesto tijela se pokriva. Pokrivanje tijela je imalo naravno i praktičnu svrhu, ali kao u kršćanskoj kulturi, žensko je tijelo smatrano grešnim, mora se pokrivati. U suvremenoj kulturi u razvitku mode kao posebne kulturne discipline dolazi do zanimljivih odnosa tijela i odjeće. Roland Barthes je govorio s pravom, naravno, da jedan prorez na ženskoj odjeći može biti erotičniji, izazvati više senzualnosti, podražaja, rekli bi psihoanalitičari, nego nago tijelo. Jedan od fenomena mode jest da ubija sebe da bi mogla živjeti.

Nesaglediva osobnost

U svom dosadašnjem radu oslikali ste brojne mitske ljepotice, filmske i estradne zvijezde, moglo bi se zaključiti da ste krležijanski doživjeli ženu u svim njenim ulogama. Što vas zapravo intrigira u ženskom liku?

– Upravo karakter njene prirode. Raspon ženske personalnosti je nesaglediv u smislu na koji način manifestira svoje biće, svoj karakter. Kod portretiranja, ili da se izrazim možda primjerenije, psihoportretiranja, izazovi su podjednaki i kad je u pitanju mitska žena ili neka suvremena zvijezda. Ta psihološka nijansa je posebno važna jer utječe na način oblikovanja. Kako i na koji način, kojim medijem uobličiti izraz kojim će to biće biti prezentirano slikom, crtežom ili skulpturom. Kad sam radio tragičnu Medeju i njen monstruozni čin kada zbog mržnje prema suprugu Jasonu ubija njihova dva sina na najbrutalniji način, onda sam »lice« njene drame više izražavao prikazivanjem tijela, fragmenta tijela, preciznije torza s dijelovima tijela djece koje je nožem zaklala. Izvor života i smrti su najtješnje vezani. Jer raskomadana djeca okrutne Medeje na njenom trbuhu, iznad maternice u kojoj su se razvijali i grudi koje su ih othranile, snažniji su izraz te mitske žene od izraza što bi ga dalo njeno lice. S povijesnom osobom je drukčije, ali ništa manje zahtjevno. Govorio sam više puta o tragičnom primjeru Marilyn Monroe, o mračnoj strani njene zvijezde. Ali također, kad sam radio sliku Brigitte Bardot, francuske femme fatale i seks simbola koja nema životnu tragiku holivudske dive, bilo je jako izazovno i zahtjevno jer je vrebala opasnost upasti u zamku banalne erotičnosti. Dakle, intrigira me ženska personalnost. Ne inzistiram samo na vanjskoj, fizičkoj ljepoti i privlačnosti. To dokazuje i portret tragične francuske šansonjerke Edith Piaf koji sam naslikao prije nekoliko godina.

Imate li još neku nepoznanicu kad je žena u pitanju?

– Uvijek ima nepoznanica. I to je razlog što žena zna biti privlačna. Ova riječ koju ste naveli, »nepoznanica«, refleksno mi je potakla misao na Freuda i psihoanalizu. Na pitanje kako bi definirao ženu, slavni je doktor rekao samo jednu riječ: »Tajna«. Ali, ovo što je rekao bečki znanstvenik s velikim autoritetom koji se služio konkretnim metodama ispitivanja i time osiguravao legitimitet svojih mišljenja, to su prije njega, premda više intuitivno, znali svi veliki umjetnici i književnici. Umjetnost tu tajnu žene na svoj način i istražuje i djelima potvrđuje. Kada nešto instinktivno osjećam prema liku neke žene, znam se i prevariti. Pokaže se drukčije nego što sam mislio. Ovakav je problem puno podesniji za književnost kao medij. Mogu se psihološke nijanse fino razrađivati.

Svijest o slobodi

Vaša je žena, baš kao i Krležina, uvijek nečim sputana, onemogućena… Što bi bila njena sloboda s obzirom na to da se na vašim radovima pojavljuje svojevoljno erotizirana, a time opet suštinski submisivna?

– U vašem složenom pitanju nalazi se i dio odgovora. Jer svjesno erotiziranje, potenciranje izazovnog, privlačnog, u mnogo slučajeva ženu zna činiti objektom požude. Toga žena mora biti svjesna. I svjesna je. Problem slobode je po sebi kompliciran. Netko misli da izražava slobodu time što će se u javnom prostoru pojaviti gol. To je naravno naivno shvaćanje slobode. Neke su feministice rado isticale poznati slogan »ja sam vlasnica svoga tijela«. To je samo konstatacija koju im nitko ne može osporiti. Ali što će uraditi sa svojim tijelom, svojom slobodom, to je druga stvar. Kad čovjek u potpunosti osvijesti svoju slobodu, makar je to rijetko, nađe se pred velikim problemom. Što raditi sa sobom i slobodom koja mu je dana. Nije slučajno Fromm izrekao čuvenu sintagmu koja je i naslov njegove čuvene knjige »Bjekstvo od slobode«. Sloboda obvezuje. To nije lako podnositi. To su osjetile ili platile i one zavodnice koje su slobodom svog tijela izazivajući slobodu ustvari je sebi uskraćivale. Naravno, ne uvijek.

Kakve su mogućnosti, rješenja, ženskog pitanja? Ne djeluje li feminizam u posljednje vrijeme pomalo ofucano i dosadno?!

– Da. Tako se čini da su i feministice pomalo umorne od svog feminizma. U mojim djelima uvijek afirmiram fenomen ženstva u najljepšem i najširem smislu tog pojma. I to radim iz uvjerenja i poštovanja prema ženi i njenom biću. Što se tiče generalno feminizma, mislim da žena treba biti ono što je čini ženom, što je po prirodi stvari razlikuje od muškarca. U tome i jest njena posebnost. Netko će brzopleto pomisliti da ustvari izražavam mačistički stav. Nipošto. Smatram da je žena kao biće ravnopravno muškarcu, dakle žena ima isto tako jake intelektualne i kreativne sposobnosti. Iako ih do skora, mogu tako reći, famozni veliki svijet nije blagonaklono gledao, žene su bile vrsne znanstvenice, liječnice, inženjerke, umjetnice svih grana umjetnosti, novinarke, sportašice itd. Volim gledati ženski nogomet. Posebno mi je drago vidjeti žene pilote jer i inače jako volim avione.

Simbol prolaznosti

U svom slikarskom radu oduvijek se bavite tijelom kao odrazom duhovnog stanja i želje za postizanjem ravnoteže, gdje je ravnoteža aktualnog trenutka?

– Na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj mjeri, umjetnost uvijek izražava vrijeme u kojem nastaje. Naše je moderno doba doba posvemašnje dezintegracije, kaosa, tragičnih konflikata kojemu umjetnost uzaludno pokušava dati smisao, ukazati mu na izgubljenu ravnotežu na onaj toliko potreban ekvilibrij. Tijela na mojim slikama jesu odraz ovog vremena u kojem živimo paradigmu straha. Ali udes tih tijela, tih corpusa separatuma, ili erodiranih odnosno deformiranih dijelova razbijene cjeline. Posredstvom simbola koje izražavaju teže toj izgubljenoj harmoniji koju je moderni čovjek izgubio s prirodom i još gore sa samim sobom. Umjetnost se bavi takozvanim mračnim temama da bi ukazala na ono što bi trebalo biti spasonosno dobro.

Vjerujete li da prikazi stvarnosti kroz umjetnost još uvijek mogu potaknuti pojedinca na razmišljanje?

– Problem je čini mi se u tome što umjetnost to permanentno pokušava ostvariti. Na kraju to jest i smisao njenog postojanja i prezentiranja. Umjetnik je svjesno i na svoj način odgovorno biće. Ali, ako konzument umjetnosti ne dopire do značenja smisla nekog umjetničkog djela, nego ga prima, ili još gore procjenjuje na osnovi neupućenosti, neznanja ili pomanjkanja senzibiliteta za estetsko, onda se radi o ozbiljnim problemima čiji korijeni sežu duboko. Ovo složeno pitanje zapravo dira u širi problem koji se nužno reflektira na opće stanje kulturne politike društva. Tiče se sustava prosvjete i programa za edukaciju. No, to je izvan domena moje kompetencije. Ali je porazno kao primjer koji ću vam navesti. Kad sam izlagao cikluse »Judita« i »Saloma«, neki od posjetitelja uopće nisu znali o kakvim se to ženskim likovima radi. Izgledalo im je sve morbidno, a nekima čak šokantno. Pitali su se kakve su to slike na kojima su gole žene s odrubljenim muškim glavama u rukama?

Kakve su reakcije na vaše najnovije radove? Sviđaju li se više ženama ili muškarcima?

– Po reakcijama i s mnogobrojnim lajkovima na Facebooku su jako dobre. Dominiraju lajkovi i komentari žena različite životne dobi. Drago mi je kao autoru da moje djelo izaziva interes kod publike. U ovom slučaju moda je složeni temat koji ih se u stanovitom smislu treba ticati. Svjesno ili nesvjesno, svi smo dio mode, nekog nametnutog trenda kojemu se na ovakav ili onakav način morate prilagoditi. To se odnosi na svakidašnju modu, na trendove koji traju stanovito vrijeme. Kad želim kupiti hlače, sve imaju uske krojeve uz nogu. Tko zna kakva će boja biti u modi na jesen. Ali, bilo da se radi o visokoj, vrhunskoj modi s inventivnim kreacijama ili onoj koja spada u pret a porter, odijevanje za svaki dan, smatram da je moda kao društveno kulturni fenomen jedan od suptilnih simbola ljudske prolaznosti.

Severina je majka heroj

Severina je često bila vaša suradnica, sudjelovala je na vašim otvaranjima, izvodila performanse. Trenutačno je u vrlo specifičnoj i nepogodnoj životnoj situaciji, kako biste to komentirali?

– Objavio sam na Facebooku kako Severinu smatram majkom herojem, jer se herojski bori za svoje dijete koje je najveća žrtva ovakve situacije. Sa Severinom sam više puta surađivao na zanimljivim projektima izraženim u slikama i u performansima koje je izvrsno izvela. Posljednji je bio prošlog ljeta na Cetinju. Bila je to suvremena interpretacija Njegoševe ljubavne pjesme »Noć skuplja vijeka«, koja u prijevodu znači da je jedna noć vrednija od čitavog stoljeća. Želio sam osuvremeniti i u duhu ovog vremena izraziti motiv Vladikine ljubavne pjesme koju je interpretirao glumac Slobodan Marunović. Performans je izveden u atriju Njegoševe biljarde na Cetinju. Neki su to doživjeli kao blasfemiju, jer očito ne mogu podnijeti da je Njegoš koga smatraju svecem napisao takvu strastvenu ljubavnu pjesmu. Želim reći da neku osobu upoznate najbolje onda kada s njom surađujete. Zato o Severini mogu reći samo sve najljepše.

Fetiši kao ikonografija

Ciklus ste nazvali »Mit mode«, ali na vašim radovima ima i naznaka fetiša, hoće li to možda biti idući ciklus?

– Fenomen mode nužno otvara problem fetišizma koji kao »seksualna perverzija« kako kažu znanstvenici, može biti dio tijela ili kakav predmet. Radi se o koncentraciji na pojedine dijelove tijela ili na stvarne predmete. U ciklusu Mit mode kao tipični ikonografski elementi se javljaju cipele s visokim potpeticama i ruževi za usne. Moram naglasiti da nemam fetišističke sklonost prema navedenim predmetima. Upotrebljavam ih zato jer su nužan ikonografski element teme koju likovno izražavam. S formalno estetske strane, cipela s visokom potpeticom može biti toliko lijepa kao da se radi o skulpturi, a ne o dizajniranom upotrebnom modnom predmetu. Zato na izložbi izlažem kao objekte ženske cipele u kontekstu značenja moći mode i njenoj samorazarajućoj prirodi. Moda predstavlja istovremeno slavu i žrtvu onih koji je stvaraju i prezentiraju. Dvije crne cipele visokih potpetica koje mi je poklonila splitska liječnica Jelena Grubišić pretvorene su u objekte nazvane »Ubojiti korak«. U drugom djelu, asamblažu, aplicirao sam jednu Severininu srebrnastu cipelu s visokom potpeticom s jednog performansa koji smo imali u Dubrovniku prije tri godine. Kompozicija se zove »Tamni sjaj«. Neću raditi novi ciklus koji bi bio inspiriran fenomenom fetišizma. U planu imam dovršiti dva ciklusa koja sam započeo prije desetak godina. Jedan je »Alegorija o Arkadiji«, a drugi »Tijelo sjenke«.