Svake prve subote u mjesecu, a ima tomu još od listopada prošle godine, na središnjem Trgu glavnog grada Hrvatske, okupljaju se muškarci koji, između ostalog, na koljenima mole da žene budu čedne, a da muškarci postanu duhovni autoriteti obitelji.

Istodobno, službeni statistički podaci o nasilju u obitelji neumoljivo ukazuju kako se u Hrvatskoj još uvijek tradicionalnim modelom s koljena na koljeno, najčešće upravo s muške strane, prenosi normalizacija nasilja te da je žena, zapravo, ta koja je u realnosti svakodnevice na koljenima. Ne samo u obitelji, nego i u društvu u cjelini.

Pojava je ovo koja sve žustrije rasprave rasplamsava po društvenima mrežama. Međutim, uglavnom po bespućima interneta, sva rasprava i prestaje.

Dok izvješće Europskog parlamentarnog foruma za seksualna i reproduktivna prava zakladu Ordo Iuris iz Poljske, koja stoji iza ovih okupljanja te čiju je podružnicu u Hrvatskoj prije četiri godine osnovala zaklada Vigilare, hrvatskog sociologa i aktivista, Vice Johna Batarela, kvalificira kao »transnacionalnu ultrakonzervativnu, katolicizmom inspiriranu mrežu utjecaja s ciljem dokidanja seksualnih i reproduktivnih prava te kojom se promiče religijska ortodoksnost, a blagoslivljaju ekonomska nejednakost i autoritarnost«, ni službeni Kaptol, niti vladajući, javno ne komentiraju ova kontroverzna okupljanja.

Krinka molitve

Na Jelačić placu, mitskom mjestu naših nacionalnih susreta, svake se prve subote s moliteljima, međutim, čvrsto držeći svatko svoju stranu, susreće i redateljica i umjetnica, Arijana Lekić Fridrih te Udruga Domino.

Lekić Fridrih i Domino upozoravaju kako bi svjetovne vlasti trebale preispitati ustavnost poruka koje molitelji, u Zagrebu organizirani pod bratstvom »Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina«, odašilju javnosti, jer one direktno zadiru u žensku slobodu, a koju Ustav Republike Hrvatske jamči svakoj ženi i svakom muškarcu.

U razgovoru za naš list, Lekić Fridrih pojašnjava motiv svojih dolazaka na Trg bana Jelačića, ali i kakvu umjetničku intervenciju tamo za vrijeme grupne molitve provodi.

Dok predsjednik Udruge Vigilare putem društvenih mreža poručuje kako duhovno već jesu zauzeli središnji prostor Hrvatske i da će jednako nastaviti osvajati cijelu Hrvatsku, a čemu u prilog ide i činjenica da je posljednje molitveno okupljanje ove vrste održano u čak devet gradova diljem države, Lekić Fridrih odmjerenim performansom, prokazujući zagovaranje nejednakosti pod krinkom molitve, neustrašivo poručuje: Nećemo dozvoliti da se Hrvatskoj dogodi Poljska.

Što je uopće Tiha misa koju izvodite svake prve subote u mjesecu na Trgu bana Jelačića i kako je došlo do održavanja prve?

– Tiha misa je participativni performans osmišljen kao reakcija na skupinu muškaraca koji se deklariraju kao vjernici i svake prve subote u mjesecu mole za retradicionalizaciju i povratak patrijarhata, odnosno postavljanje muškarca kao autoriteta u obitelji.

Nakon što sam shvatila o čemu se radi, odlučila sam intervenirati i upozoriti koji je cilj tog zagovaranja nejednakosti pod krinkom molitve. Čini mi se da sam u tome uspjela, ali nažalost još uvijek se susrećemo subotama. I mi, i oni.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Pijetet za žrtve

Uz podršku udruge Domino svaki put svojom Tihom misom upozoravate na jedan konkretan, od mnogobrojnih izabran pokazatelj ionako neravnopravnog položaja žene u Hrvatskoj. Koja je uloga Udruge Domino te kojim principom odabirete pokazatelj na koji se intervencijom usredotočavate?

– Prošlu je godinu obilježio statistički skok u broju femicida, a koji se mogao primijetiti i godinu ranije. Naša prva, uvjetno rečeno misa, za cilj je imala odati pijetet žrtvama femicida; druga prijavljenim žrtvama silovanja, znajući da je vjerojatno realan broj gotovo dvostruko veći, jer se žene ne mogu osloniti na sustav te ne prijavljuju silovanje ni zlostavljanje.

Već početkom 2023. godine, u Hrvatskoj smo imali jedan pokušaj femicida, u kojem je nažalost smrtno stradalo dijete. Posljednji put smo ružu postavili u nadi da na kraju ove godine nećemo ostavljati ruže za ubijene žene.

Udruga Domino je producent »Tihe mise«. Riječ je o udruzi koja se neustrašivo bori za ljudska prava te bez koje bi moj rad bio veoma težak, ako ne i nemoguć. Zvonimir Dobrović, kao i sve kolegice i kolege ulažu maksimalan napor da svojim radom dovedemo do promjene.

Katolička teologinja Ana Raffai ukazala je kako molitva u svojoj srži nije demonstracija, nego upravo suprotno – sabiranje. S druge strane, u ovom se slučaju molitvom privlači pozornost, a iza te pozornosti je uvijek ključna poruka koja se šalje javnosti. Koja je vaša poruka?

– Javna molitva kojoj svjedočimo jest demonstracija, ali mi ne molimo. Mi se borimo, upozoravamo i pokušavamo takozvano »žensko pitanje« dovesti u područje u kojem će institucije nadležne brinuti o našem ustavnom pravu na jednakost, to pravo provesti i u praksi.

Leži li dijelom i vaša inicijativa u strahu da će se, uzimajući u obzir situaciju od prije desetak godina u Poljskoj, kada je ova u početku marginalna inicijativa, zahvaljujući smjeni vlasti, osvojila prostor zvaničnih stavova vladajućih, sličan scenarij oživotvoriti i u Lijepoj Našoj?

– Naravno. Prateći situaciju u Poljskoj, koja je počela upravo ovako, skupinom muškaraca koji moleći na javnim prostorima normaliziraju narativ da je žena drugotna i podređena muškarcu, shvatili smo, jednako kao i Poljaci, da je ignoriranje takvih inicijativa opasno te da se vrlo brzo može dogoditi da se borimo za ona prava za koja su se naše majke i bake već izborile. Taj primjer iz susjedstva, svima nam treba poslužiti kao strašno upozorenje, ali nećemo dozvoliti da se Hrvatskoj dogodi Poljska.

Okrutnost sustava

Redateljica ste dokumentarnog filma »Ispočetka«, posvećenog ženi koja je dospjela na najvišu političku poziciju u Hrvatskoj, Jadranki Kosor. Što jednu redateljicu s diplomama Umjetničke akademije u Splitu te Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu motivira na obradu političkih tema?

– Moj film o Jadranki Kosor prvenstveno je film o ženi. Imala sam sreće što je moja protagonistica bila vrlo otvorena, iako ne dijelimo isto političko uvjerenje.

Priča koju smo obje željele ispričati može se ovako sažeti: kako je biti žena u politici, osobito kao žena koja je samohrana majka i konstantno se mora dokazivati u usporedbi s muškim kolegama. Kasnije sam na obrani diplomskog rada shvatila koliko je zapravo sustav okrutan.

Profesori su me pitali zašto nisam zadržala krupni kadar u trenutku kad se moja protagonistica rasplače. Ja sam pitala bi li me isto tražili da sam snimala muškog političara i zavladao je muk.

Zajedno s kolegicom Andreom Kaštelan, autorica ste cijenjenog projekta »Od5Do95«, kojim prenosite ženske priče o kojima se često govori vrlo tiho, uglavnom jedino unutar četiri zida. Što držite najvećim uspjehom ovog projekta otpočetog 2016. godine i kakvu mu budućnost priželjkujete?

– »Od5Do95« je vjerojatno i kolegici Andrei Kaštelan jedan od najdražih projekata. Ulazimo u sedmu godinu snimanja ženskih priča i mislim da smo stvorile jedan prostor u kojem žene mogu čuti priče koje se inače prenose obiteljski, s generacije na generaciju, ali smo i otvorile teme o kojima se ne govori, a imanentno su ženske.

Priželjkujem da taj projekt nastavi svoj put i jednog dana postane virtualni muzej ženske usmene povijesti u Hrvatskoj. Kažu da povijest pišu muškarci, najveći uspjeh ovog projekta jest što su im se pridružile žene. I to hrabro, jasno i na način koji se ne može reinterpretirati.