Redatelj Igor Drljača živi u Kanadi, no rodom je iz Sarajeva kamo se često vraća i gdje je ostvario velik dio svojih filmskih projekata. Iza sebe ima niz nagrađivanih kratkih filmova, dokumentarac »The Stone Speakers« (»Kameni govornici«) koji je prikazan i na ZagrebDoxu, te tri igrana filma. Film »Tabija« (»Bijela tvrđava«) imao je premijeru na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu u programu Generation 14 Plus, a trenutačno se prikazuje opet u Berlinu u drugoj fazi festivala koji se organizira za publiku. Glavni protagonosti filma »Tabija« su tinejdžeri, Faruk i Mona, a film se fokusira na njihovu vrlo bajkovitu ljubavnu priču usred surove realnosti poslijeratnog Sarajeva.

Vaš film je pun nostalgije i odiše nekom vrstom tuge i depresije. Je li to vaš stav prema današnjem Sarajevu?

– S tim gradom imam vrlo kompliciran odnos. Kompliciran zbog raznih utjecaja i spleta okolnosti. Počeo je rat i 1992. sam s roditeljima napustio Sarajevo. Bili smo izbjeglice prije samog dolaska u Kanadu i nekako je bilo čudno da to više neće biti moj grad, u smislu da više neću živjeti u njemu, ali uvijek sam imao neki osjećaj i potrebu da se vraćam u Sarajevo, da vidim kako se tamo živi i da pokušam tamo ostvariti neke svoje projekte. Kroz sva ta putovanja i projekte koje sam radio u Sarajevu i Bosni i Hercegovini shvatio sam da je ta neka magija koju sam tu doživio kao dijete u tom gradu još uvijek prisutna. No, nažalost, tu je također prisutan i velik niz tužnih elemenata.

Zbog velike nezaposlenosti mladi ljudi jednostavno nemaju perspektive, a država im ne pruža nikakve mogućnosti. Ta nostalgija koja se možda osjeća u filmu je zapravo nada da postoji mogućnost da stvari mogu biti bolje, ali u nekom obliku to je izvan realnosti i nešto što se može ostvariti samo u snovima. To je vrlo tužan i kompleksan osjećaj koji tvoje rodno mjesto ostavi i tu ideju koju je taj grad dugo vremena imao.

Grad i njegova duša

Može li se reći da je Sarajevo izgubilo dušu?

– Građani koji žive u Sarajevu ispunjavaju tu dušu grada i grad još uvijek ima dušu, još uvijek ima taj potencijal, ali žalosno je da velik broj mladih ljudi koji bi trebali stvarati nove priče i graditi nova znanja jednostavno nemaju mogućnost opstati u tom sistemu. Mnogi talentirani ljudi odlaze iz toga grada i stoga se postavlja pitanje koliko ta duša može opstati u tom gradu, ili što će se novo stvoriti u tom procesu ekstremnih situacija i velikom broju nezaposlenih i siromašnih ljudi. Srednji sloj je nakon komunizma i nakon rata otišao u dva smjera. Manji broj je otišao prema boljem ekonomskom statusu i ti ljudi žive u vilama, po brdima izvan grada, a većina su nemoćni građani koji jednostavno propadaju. Taj proces traje veoma dugo i iscrpljuje i njihovu dušu i nadu, jer ako tvoje dijete ne živi bolje nego si ti živio, kakav je to sistem? I ako ne postoji mogućnost da se gradi nešto novo i bolje po principima po kojima se u ostaloj Europi živi već desetljećima, onda ta priča otvorenoga grada postaje mitologija i ako grad nije otvoren za nove ideje onda se mijenja i njegova duša.

Glavni lik filma Faruk je jedan od tih mladih ljudi bez perspektive. On je sitni kriminalac, dobre duše.

– Kroz Farukov lik sam želio prikazati taj pad srednje klase. Oni nisu odmah postali nemoćni u tom sistemu nego jednostavno nakon majčine smrti i mnogih drugih okolnosti, ta porodica je počela tonuti i to je proces koji traje vrlo dugo. To su obitelji koje su u starom sistemu imale neki položaj i status u društvu, imali su završene škole i druga priznanja, ali te vrijednosti više nemaju nikakav značaj. Ti možeš biti najbolji đak, no ako nemaš dobar ‘network’ i mogućnost plaćanja usluge, jednostavno si nitko. U Bosni i Hercegovini i Sarajevu, a ja znam mnoge takve slučajeve, mora se platiti nekome da te zaposli. Znači, moraš imati način da prikupiš novac, uz pomoć roditelja ili nekih drugih izvora, da platiš 10 – 20 tisuća maraka da bi te netko zaposlio, da bi zarađivao od 900 do 1.400 maraka. To je nezamisliv apsurd. No, to je zato jer nema posla i to postaje normalan sistem i sve kampanje koje se vode protiv korupcije su zapravo cirkus. Sistem ne funkcionira i sve se kupuje – od glasova na izborima do posla.

Daytonski sporazum

U filmu se nijednom ne spominje zadnji rat, no Faruk u osami svog doma gleda film »Valter brani Sarajevo«, koji veliča herojstvo koje danas gotovo da i ne postoji.

– Da, time sam simbolično želio prikazati da heroj ima neku vrstu moralne dužnosti prema gradu i građanima kako bi preživjeli i izbacili okupatora. Današnji okupatori su ta nova elita. Ljudi koji su kreirali taj takozvani mir u Bosni i Hercegovini jednostavno su stavili novu vrstu okupacije na taj narod jer Daytonski sporazum je dokument izvan pameti za europsko društvo. Okupatorski je u smislu jer je kreiran i napisan u inozemstvu, a potpisali su ga ratni zločinci, i taj dokument je još uvijek nešto što garantira mir u Bosni i Hercegovini i ne da zemlji građansku opciju. Ja sam uvijek mislio da se to može popraviti iznutra, ali budući da je pravljeno izvana, ne može se popraviti iznutra. Njime se samo omogućilo da se zadrže lanci nad ljudima i nametne im se način ponašanja i suzbije inicijativa da išta promijene.

Apsurdno je da ti ne možeš biti Bosanac i Hercegovac jer to ne odgovara ni Srbima u Republici Srpskoj ni Hrvatima u Federaciji, a ni Bošnjacima. Apsurd je živjeti u zemlji gdje ne možeš osjećati da si pripadnik te zemlje, nego se moraš identificirati kroz naciju. Na taj se način ništa ne može graditi, a ja smatram da mnogim ljudima u tom sistemu nije ni interes da se nešto gradi. I u Jugoslaviji se moglo biti Jugoslaven, ali biti Bosanac i Hercegovac je nepostojeća opcija, tako da je u tom smislu to još slabiji sistem jer nema nikakve mogućnosti zajedničkog identiteta. Jugoslavenski projekt je svakako propao i nikada nije u potpunosti funkcionirao jer su uvijek postojale problematične struje, ali Bosni i Hercegovini se nikada nije dala ni mogućnost da se nešto gradi.

Pjesme koje se čuju u filmu, od Prljavog kazališta, Eda Maajke, Indexa… također su odraz jednog drugog vremena.

– Cijelo vrijeme sam razmišljao kakvu bi glazbu slušali stariji likovi u filmu, a onda sam otkrio da mnoge radiostanice puštaju tu vrstu glazbe. Indexi su grupa koja naprosto diše Sarajevo. Kroz svoje stihove uklapaju se u atmosferu grada, djetinjstva i mladosti. Jednostavno stvaraju neku čarobnu sliku, barem meni, toga grada ili mogućnosti toga grada, način na koji se ljudi zaljubljuju u taj grad ili jedni u druge. Ja sam zaljubljen u taj grad, a u njemu sam se zaljubio i u svoju suprugu. Mi smo se sreli u Sarajevu, iako smo oboje živjeli u inozemstvu. Grad i glazba kreirana u tom gradu imaju tu neku kombinaciju koja može funkcionirati u bilo koje vrijeme, bez obzira je li kreirana za ljubavnike prije 20 godina, 200 godina ili za one koji će se tek roditi, jednostavno ima bezvremensku kvalitetu.

Glazba u filmu

Originalnu glazbu za film skladao je Casey MQ. Možete li nam reći nešto o tom glazbeniku i na koji ste način surađivali?

– On je jedan mladi kompozitor iz Kanade, Toronta, koji je klasično obrazovan, ali se bavi raznolikom vrstom glazbe. U filmu smo uglavnom upotrijebili njegove kompozicije, jednu kombinaciju klasične i elektronske glazbe. On je ušao u projekt nakon što je film već bio snimljen. Ja sam imao neke ideje o tome što je filmu potrebno zato što smo u filmu već koristili klasičnu kompoziciju Clare Schumann, jer Farukova je majka bila pijanistica i onda je on tražio način da poveže ta dva svijeta upotrebljavajući elektronske motive zajedno s klasičnim pijanom. Imao je jako dobar osjećaj što filmu treba, kada mu treba tišina, a kada glazba i nije u ničemu pretjerivao. To je bitna stvar da kompozitor shvaća kada je tišina, atmosfera grada ili drugih elemenata važnija od njegove glazbe. Bilo mi je vrlo zanimljivo raditi s njim, jer je mnogo razmišljanja posvetio emocijama, glumcima, kao i samoj atmosferi koja se kreira kroz svjetlo i kroz zvuk.

A koje značenje u svemu tome ima Tabija?

– Sama priča koju Tabija nudi nije vezana za romantiku ili neku mitologiju. Tabija je ustvari tvrđava koju su koristile vojske za nadgledavanje te doline u očekivanju neprijatelja. Ona nije velika, no zbog svog položaja na vrhu Vratnika ona je najdominantniji element kada se gleda s čaršije prema planinama. Ona je sada renovirana i stavljena pod zaštitu, no to je prije bilo mjesto gdje su se ljudi sakupljali, družili, zabavljali, pili, ljubili i gledali grad. Tabija ima tu neku koncepciju gdje se možeš sakriti ili jednostavno nestati od ostatka svijeta, i to je bila moja ideja tog mjesta koje ima mračni, no istovremeno i pozitivan okvir. Ta neka kombinacija osjećaja o gradu, zajedno s nekim drugim zaljubljenim dušama koje su tu barem nakratko osjetile intenzivnu ljubav i osjećaje od kojih nastaju pjesme i drugi oblici umjetnosti, što se dešava u svim sredinama, a pogotovo u Sarajevu.

Sarajevski filmski festival

Koliko često odlazite u Sarajevo?

– Zbog pandemije nisam bio tamo prošle godine, ali sam tamo svake godine oko tri mjeseca. U Sarajevu sam svakog ljeta, a ponekad dođem i zimi.

Hoće li se vaš film prikazivati na ovogodišnjem Sarajevskom filmskom festivalu?

– Mislim da hoće, no kako se zbog pandemije još uvijek ne zna koji će oblik festival imati, ne znam sve detalje, no publika u regiji će ga svakako imati prilike vidjeti. Ja jedva čekam čuti što ljudi tamo misle o mom filmu. Mislim da im priča neće biti neobična, već u neku ruku svakodnevna, samo je način prikazivanja malo drukčiji. Jedva čekam da ta mlada grupa ljudi vidi sebe u tom filmu. Iz Bosne i Hercegovine ne dolazi mnogo projekata i naročito ne o mladim ljudima. Većina filmova vezana je za starije generacije ili neke povijesne događaje, a iako ima priča koje bi ljudi voljeli ispričati, nema dovoljno sredstava da se takvi projekti ostvare. Jako me zanima postoji li mogućnost da se više razgovara o tim mladim ljudima koji jednostavno nemaju perspektive u tom sistemu.