RIJEKA – Predstava »Gospođa ministarka«, kultno djelo srpskog komediografa Branislava Nušića, premijerno će biti izvedena u HNK-u Ivana pl. Zajca 18. srpnja. Projekt je posvećen nacionalnoj prvakinji Oliveri Baljak, koja ovom predstavom slavi 40 godina umjetničkog rada u »Zajcu«. Podsjetimo da je »Gospođa ministarka« svoju posljednju premijeru u riječkom Kazalištu imala prije gotovo 60 godina. Uoči premijere razgovaramo s redateljicom i autoricom adaptacije Tatjanom Mandić Rigonat.

Čovjekoljubivo komediografsko pero

Nušićevu »Gospođu ministarku« režirali ste već i prije. Svojom temom ova komedija zapravo je uvijek aktualna, svevremenska, naročito na ovim prostorima. Kako ste joj pristupili sada, u Rijeci i u HNK-u Ivana pl. Zajca? Jeste li krenuli u smjeru aktualizacije? Koje ste motive naglasili?

– Dvije velike teme komediografije Branislava Nušića su vlast i svijet – društvena sredina, malograđanska sredina. U malograđanima je vidio grijehe kojima je korijen u ljudskim slabostima i društvenom sistemu, i njih ismijava. »Ja sam hteo da naslikam rđave strane našeg društva«, kaže Nušić. Njegovo duhovito, čovjekoljubivo komediografsko pero, od »Narodnog poslanika«, kojeg je napisao u devetnaestoj godini, do »Pokojnika«, posljednjeg dramskog djela, pred čitaoce i publiku stavlja ogledalo koje gogoljevski poručuje – ne krivite mene ako vam je lice ružno.

»Gospođa ministarka« je veliko ogledalo poroka vlastohleplja, studija zla koje taj porok u sebi sadrži. Nušić je pisac koji je bio na robiji, pisac kojeg je crkva anatemizirala, kritika često osporavala, a publika obožavala, i koji je pisao da zna samo za jedan smijeh – onaj koji ublažava surovosti života. Taj smijeh ne iskorjenjuje zlo, ali ga barem razorno razobličava.

Nušić je »Ministarku« pisao tridesetih godina dvadesetog stoljeća, između dvaju svjetskih ratova, a te godine i malograđanska sredina iznjedrile su i fašizam i nacizam. Od trenutka nastanka pa do danas, šala u četiri čina »Gospođa ministarka«, dobila je nova značenja, moguće perspektive čitanja obogaćene iskustvima povijesti i naše suvremenosti. Aktualnost komedije boli, i na nivou rečenice, situacije, i hipertrofije likova, društvene dijagnoze.

»Eno ih, još se tuku na Terazijama. Jedan radnik je ubijen, trojica njih je ranjeno. Vlada je morala da da ostavku!« To su replike iz »Ministarke«, izgovara ih dijete Raka, Živkin sin. Terazije su centar Beograda. I trenutno se tuku u Beogradu, ali i u drugim dijelovima svijeta zbog nepravde, autokracije, nepotizma, partokracije, surovosti života u neoliberalnom kapitalizmu, surovosti života u svijetu u kome je vladanje poprimilo neizmjerne dimenzije ponižavanja čovjeka.

Foto: Dražen Šokčević

Pitate me jesam li Nušića aktualizirala. Da biste nešto aktualizirali, to nešto mora biti zastarjelo i neaktualno. A Nušić ne bi bio klasik i naš suvremenik da nije imao taj genijalni dar komediografa koji je znao proniknuti u srž ljudskih strasti i poroka, pa su njegove komedije i danas aktualne kako god da ih postavite, doslovno ili s dramaturškim intervencijama.

I one su Povijest ljudske umišljenosti i gluposti. U ovoj postavci usredotočila sam se na Eros vlasti, žudnje i volje za moći. Adler piše da je volja za moći u suštini potreba za nadilaženjem inferiornosti, a to nije mentalitetska osobenost. Zanimao me je motiv osvete zbog poniženosti životom i društvenom pozicijom.

Zanimala me je ženska pozicija u ovoj predstavi. Živka, ministarka, žena ministra, kao subjekt i objekt bolesnog svijeta. Zanimala me je psihologija likova i mehanizam komedije, koji savršeno odražava ludilo pojedinca koji misli da mu je, kad ima vlast, sve dozvoljeno. Dramaturgija suvremene »Ministarke« podrazumijeva intervencije na originalu, jer kad bi se komad integralno igrao, predstava bi trajala preko 4 sata. Komediju sam adaptirala. Slobodno sam se kretala kroz djelo, i kroz muziku, scenografiju, kostim upisivala sam kodove današnjeg doživljaja vremena.

Nušić na hrvatskim pozornicama

Riječka predstava igra se na izvornom, srpskom jeziku. Zašto ste tako odlučili i kako su se u tome snašli glumci Hrvatske i Talijanske drame? Jesu li imali jezičnog savjetnika?

– Predstava se igra na srpskom, ili preciznije na Nušićevom srpskom jeziku, bujnom, raskošnom, sočnom jeziku. Veliki pisci imaju svoje svjetove, svoj jezik. Nušić je klasik kao Krleža, Držić. Kad u Srbiji postavljamo Krležine drame, ili Držićeve, jezički ih ne adaptiramo. To bi bilo nasilje, oduzimanje jeziku pisca čula mirisa i okusa.

Kao Mona Lisa u crno-bijeloj tehnici, a ne u Leonardovim bojama. Prije nego što smo se razboljeli od identitetskih nacionalističkih bolesti koje su se iskazale i u odnosu prema jeziku, bilo bi čudno uopće postaviti pitanje zašto Nušića igramo izvorno. Snježana Kordić je napisala sjajnu knjigu »Jezik i nacionalizam«, i u njoj su odgovori na sva jezika zašto.

Nušić je na hrvatskim scenama u vremenu kad je živio i stvarao igran autentično. Tako je igran i u Rijeci. Tradicija igranja Nušića na hrvatskim scenama upravo je tradicija igranja na ekavici. Glumce nikad nisam podcjenjivala u smislu da nisu u stanju savladati zadatke koje jezik postavlja pred njih, kad je u pitanju recimo dijalekt, a u ovom slučaju ekavica. Imali smo lektoricu, profesoricu Ljiljanu Mrkić Popović, koja je lektorica i beogradske predstave. S ansamblom je imala probe putem skajpa. Prije dolaska u Rijeku, poslala sam zvučni zapis.

Aleksandar Cvjetković, Olivera Baljak i Tanja Smoje
Foto: Dražen Šokčević

Glumica Vjera Mujović pročitala je »Ministarku« u prisustvu lektorice, glumci su tu snimku slušali. U predstavi nisam jurila jezično čistunstvo, jer jezik je dio igre, kolorita likova, muzika replike. Nušić je srpski pisac, ali i jugoslavenski. Najbolje kritike za svoje drame dobio je upravo od hrvatskih kritičara. Koliko je bio voljen i poštovan, svjedoči i priča iz davne 1910. Upravnik Hrvatskog narodnog kazališta, Adam Mandrović, pozvao ga je na premijeru »Kneza od Semberije«. Naslovnu ulogu igrao je najveći hrvatski traged Andrija Fijan.

Kazališni uspjeh bio je velik. Ali kad su na scenu izneseni vijenci Nušiću, jedan s hrvatskom trobojnicom i natpisom na ćirilici, a drugi sa srpskom trobojnicom i natpisom na latinici, kao simbol težnje za jedinstvom, šovinisti su napravili kaos i nastao je sukob između njih i Hrvata koji su zastupali ideju bratstva. Te večeri pobijedile su pristalice jugoslavenstva – omladina je na rukama pronijela Branislava Nušića ulicama Zagreba.

U njegovu čast večeru je organizirao Stjepan Radić, jedan od najutjecajnijih političara hrvatskog naroda. U kazalištu je moguće sve, i jezična prilagođavanja, i adaptacije, ukoliko je to čin smislene redateljske strategije, ukoliko za to postoji istinski umjetnički razlog. Sve je stvar izbora, koncepta predstave, teme, ideje. U ovom slučaju izbor je bio izvorni Nušić.

Sjajna glumačka podjela

Glavnu ulogu Živke Popović tumači nacionalna prvakinja Olivera Baljak. Kakva vam je suradnja s njom i kakva će biti njena Živka?

– Olivera je rođena za tu ulogu. Osjeća je svakim djelićem svog glumačkog bića. Rijetke su glumice koje u sekundi mogu prijeći iz suza u smijeh ili obrnuto, da lako plivaju u emocionalnim ekstremima. Olivera ima eros, nerv koji ta uloga traži. Ulogu Živke igrale su najveće glumice, a Olivera je istinski velika glumica. Kako »Ministarka« nije monodrama, a ni Živana Popović nije samonikla biljka, već je njena psihologija izrasla iz bolesti sredine kojoj pripada, tako su svi likovi u predstavi važni, i svi oni pletu jednu složenu mrežu motiva, ciljeva, radnji i značenja.

Olivera mi je ukazala veliku čast što me je predložila da budem redateljica predstave kojom slavi jubilej 40 godina rada u kazalištu. I stavila me je na veliki ispit, da mislim ponovo »Ministarku« pored žive Muške ministarke u Beogradu, da se sama sa sobom borim, da tražim novi ugao ulaska u djelo, nova scenska rješenja. Sve bi to bila nemoguća misija da nisam imala zaista sjajnu glumačku podjelu i ekipu suradnika, s kojima sam mogla razmaštavati i razigravati Nušićevu i našu priču. U kazalištu je najvažnija partnerska igra, kroz nju se grade i likovi i priča.

U beogradskom Pozorištu »Boško Buha« režirali ste »Gospođu ministarku« sglumcem Goranom Jevtićem u ulozi Živke, a i neke druge ženske likove igrali su muškarci. Koja je bila glavna ideja takve režijske zamisli? Što ste time htjeli reći?

– Od premijere 2013. do pojave virusa i zatvaranja kazališta odigrali smo je preko 160 puta. Tu predstavu vidjela je i riječka publika na Festivalu malih scena, dva puta u istom danu. Voljela bih da riječku vidi publika u Beogradu. Da nije ovog virusa, neki glumci iz beogradske podjele došli bi na premijeru.
Tema te Muške postavke je travestija, politička travestija. Sve likove igrali su muškarci osim djeteta Rake, njega je igrala glumica.

Prerušavanje je svojstvo plemenite kazališne igre, koja stvara smisao i traga za istinama o čovjeku, životu, društvu. Ali igre prerušavanja odlika su i bestijalnog političkog života, dio svakodnevne matrice stvaranja poželjnih imidža na tržištu borbe za vlast i moć. Prerušavaju se ljudi i ideje, i to je opasni žanr svakodnevice. Radi vlasti, koja je velika strast, mijenjaju se politički imidži, lako kao haljine. Na spavanje odu šovinisti, pa se probude kao europejci, kozmopoliti: kaži što treba, što se nosi, sve ću biti samo da budem vlast. Vlastohleplje nema spol, ono je porok svojstven i ženama i muškarcima. Ministarka je i arhetip i komička maska, ispod koje se krije pandemonijum tragičkih posljedica koje odlikuju naš društveni život. I to je polazište beogradske predstave.

Takva podjela u predstavi dio je i strategije dekonstrukcije patrijarhalne paradigme koja je upisana u izvorni komad. Živka Popović nije posrnula žena koja je izgubila ravnotežu na vagama života, već biće u svijetu zaneseno bezumljem vlasti, metafora sredine u kojoj je to u takvim bezmjernim razmjerima moguće. Muška podjela otvorila je mogućnost za nove izvore smijeha, za igru koja je tragala za onim podvodnim, dubokim subverzivnim Nušićem, za stvaranjem grotesknog kazališnog ogledala u duhu kiča, treša, suvremene političke scene.

Dabogda te majka rodila

U beogradskom kazalištu Atelje 212 u ožujku je premijerno trebala biti izvedena predstava »Dabogda te majka rodila« Vedrane Rudan, u vašoj dramatizaciji i režiji. Ovaj komad već ste režirali 2012. godine u Rijeci, kao koprodukciju Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca i HKD teatra. Možete li usporediti te dvije predstave?

– Iz vaših pitanja netko bi, tko ne poznaje moj rad, mogao zaključiti da režiram jedne te iste naslove. Prvi put mi se to dogodilo u ovoj sezoni da radim djela koja sam već režirala. I to je ogroman izazov. Biti drugačiji. »Dabogda te majka rodila« je na Festivalu malih scena dobila tri nagrade: Edita Karađole je dobila nagradu za najbolju žensku ulogu, predstava nagradu publike i nagradu za dramatizaciju. Nažalost, nismo je igrali u Beogradu. Poziv da režiram »Dabogda te majka rodila« stigao je iz Ateljea 212, kazališta na čijoj sceni sam 2003. postavila »Uho, grlo, nož« Vedrane Rudan.

Tu predstavu je vidjela i riječka publika. Bilo je to prvo izvođenje suvremenog hrvatskog autora na beogradskoj sceni poslije rata. Tonku Babić glumila je Jelisaveta Seka Sabljić. Vedrana Rudan, vaša sugrađanka, velika suvremena autorica, čitana je i poštovana u Srbiji, a kao što znamo i mnogo prevođena u svijetu. »Dabogda te majka rodila« otvara ovogodišnji Festival malih scena, pa će oni koji pamte riječku predstavu moći usporediti.

Različita su redateljska sredstva, način scenske naracije. Ja nisam ona ista od prije osam godina. Podjela je druga. Glumci imaju svoje neponovljive autentične boje. Majku sada glumi Svetlana Bojković, a kći Marta Bereš. Premijera je bila zakazana za 13. ožujka. Predstavu smo igrali pred publikom na generalnim probama zaključno s 11. ožujkom, kad je stao kazališni život. Srećom, ta igranja su snimljena, i nadam se da će na jesen predstava zaživjeti pred publikom.