Redatelj i glumac Thierry de Peretti rodom je s Korzike, a taj njegov prekrasan mediteranski otok izmučen turbulentnim političkim previranjima i krvavim obračunima korzikanskih nacionalista neiscrpna je tema s kojom se bavi u svojim filmovima. Njegov najnoviji film »A son image« (»Na njegovu sliku«) premijerno je prikazan na ovogodišnjem 76. Filmskom festivalu u Cannesu u programu Quinzaine des cinéastes. I u ovom filmu De Peretti ostaje vjeran svojoj korzikanskoj temi, no za razliku od prva tri filma »Apaches«, »Une vie violente« i »Enquète sur un scandale d’État« koji se temelje na stvarnim događajima, »A son image« je adaptacija istoimene knjige Jeroma Ferraria.

Glavni lik filma je Antonia, mlada fotografkinja koja radi za lokalne novine. Ona je zaljubljena u pripadnika korzikanskog nacionalističkog pokreta NLFC koji postaje sve radikalniji i militantniji i više vremena provodi u zatvoru nego na slobodi. Film je melankolično sjećanje na 80-e i 90-e godine prošlog stoljeća i brutalna događanja na Korzici koja su ih obilježila, a sve to pratimo kroz Antonijinu životnu priču i naravno njezine fotografije.

Slikoviti prikaz Korzike

Što vas je, ustvari, privuklo da ekranizirate ovu knjigu, politički aspekt priče ili ženski lik i njezino gledanje na cijelu situaciju?

– Za to je zaista bilo mnogo razloga. Knjiga me oduševila na prvo čitanje i izazvala je u meni mnogo emocija, refleksija i neodoljivu želju da napravim film. Moram priznati da ponekad sve to nije dovoljno. Napustio sam mnoge projekte, izgubivši onaj prvobitni poriv. Rad na filmu traje oko tri godine i stoga trebate biti zaista sigurni da je priča dovoljno duboka, kompleksna i misteriozna da vas drži cijelo to vrijeme. A ova je priča bila upravo takva, bogata, jaka i višeznačna, a prije svega me oduševila Antonia kao glavni lik romana. To je lik na koji je vrijedilo dugo čekati, moderan i sasvim drukčiji od svih drugih likova u mojim filmovima. Mlada žena i njezina točka gledišta, ne samo na politički kontekst, već i sav ostali slikoviti prikaz Korzike. Pročitavši knjigu pomislio sam kako će biti zadovoljstvo komunicirati s njom i oživjeti je na filmu. Izazov je također bio napraviti političku melodramu, u kojoj ćemo moći, na drukčiji način gledati ne samo na povijesne događaje već i na naše prijatelje, članove obitelji te naša sjećanja i razmišljanja o tim vremenima.

Vi ste Korzikanac i odrastali ste u tim vremenima. Koliko je ova priča za vas osobna i na koji ste način balansirali između fikcije i stvarnosti?

– Iako su ovaj roman i likovi samo fikcija, naravno da me je vratio u moje djetinjstvo i mladost i sve što se nalazi u knjizi natjeralo me je da se pitam čega se ustvari sjećam iz tih vremena. Je li to bio period velikih političkih stimulacija, što sam ja ustvari tada radio, jesam li tada doista razumio što se oko mene događa i što je sve to značilo? Je li me bilo strah zbog svog tog nasilja? I sada, praveći film u 2023. godini o događajima iz 80-ih možda nije kasno reći gledateljima: »Okej, ja ću vam pokazati što sada mislim i čega se sjećam, posebno publici na Korzici jer tamo postoje mnogi iz mnoje generacije koji su proživjeli i vidjeli iste stvari, no ne dijele moj način razmišljanja.«

Protiv nasilja

Na koji je način sve to utjecalo na vas budući da se u svojim filmovima stalno vraćate tim vremenima?

– To je bilo vrlo važno vrijeme i stvari za koje se borilo su bile vrlo bitne. To je bila borba za emancipaciju i borba za politička i povijesna prava. Želim reći da su borba i zahtjevi bili potpuno opravdani, ali ne uvijek i način borbe. Nažalost, to nije vezano samo za Korziku, manje više iste stvari događale su se u Španjolskoj, Irskoj, Alžiru ili trenutno u Novoj Kaledoniji. To su sve borbe za autonomiju koje završe u tragedijama. Jedan od mojih glavnih ciljeva s ovim filmom bio je da kažem da su ovaj otok i ovi ljudi oduvijek povijesno povezani s Europom i ostalim dijelom svijeta. Mi smo se suočavali s mnogim problemima i tragedijama i sada nastojimo duboko u sebi shvatiti značenje političkog nasilja. Je li to bio pravi način i je li to još uvijek način da se dođe do političkih rješenja? To je vrlo problematično pitanje.

Jeste li zato za sebe uzeli ulogu svećenika u ovom filmu kako biste govorili protiv nasilja?

– Naravno da sam protiv nasilja i želim mir, i naravno da svećenik govori o božjoj riječi što je promicanje mira. No ja vjerujem da do mira može doći samo onda kada se riješe svi politički problemi. Do mira se ne može doći samo zato jer netko kaže: »Ja želim da bude mir.« Politička rješenja se moraju pronaći, no to se mora raditi na civiliziran i tolerantan način, jer ako se izgubi taj cilj počinju se događati okrutna zlodjela i stravične tragedije. Nikada se ne smije zaboraviti da je glavni cilj miroljubivo rješenje koje ostavlja mir među ljudima, a također donosi i unutarnji mir. Nažalost, u Francuskoj su korzikanski zahtjevi oduvijek bili problematični.

Korzika i Napoleon

Postoje li još uvijek tenzije na Korzici?

– Sada je mnogo bolje jer korzikanski nacionalisti su danas na čelu Skupštine Korzike, gdje su demokratski izabrani od naroda kako bi se zalagali za projekt autonomije, ne nezavisnost već autonomiju. Tako da je to danas demokratski proces, predstavnici su izabrani od naroda, a prije godinu dana i Francuska vlada je započela oficijelne razgovore s njima. Prije dvije godine na Korzici je još uvijek vladalo nasilje i mladi ljudi su protestirali na ulicama jer Francuska vlada nije željela slušati stajališta i zahtjeve Korzikanaca i njihovih demokratski izabranih predstavnika.

Ovo pitanje nema direktnu vezu s vašim filmom, ali kako se danas na Korzici gleda na Napoleona, koji je od korzikanskog nacionalista na kraju postao veliki Francuz?

– Napoleon je na Korzici vrlo kontroverzna osoba. Za Korzikance je mnogo važniji Pasquale Paoli, koji je također jedan od tvoraca Francuskog ustava. Iako je Paoli mnogo godina živio u egzilu u Londonu, za Korziku je on otac nacije, a ne Napoleon.

Vaš film šokira gledatelje na samom početku. Antonia smrtno strada i nakon toga gledamo njezin život u flashbacku. Koji efekt ste željeli postići kod gledatelja otkrivši im kraj na početku filma?

– Antonijina smrt je ustvari misterij. Ni u filmu, a ni u knjizi, nije potpuno jasno je li to samoubojstvo ili samo tragična nesreća. To je u scenariju bila zadnja scena, ali u montaži smo odlučili da je stavimo na početak filma. To što ona umire na početku priče daje cijelom filmu melankoličnu atmosferu. Osim toga, ja uvijek volim staviti gledatelja prvo u sadašnje vrijeme priče. Roman je pisan vrlo fragmentirano i stalno se skače iz prošlosti u sadašnjost, no u romanu je to mnogo lakše izvedivo. U filmu ona umire na početku i mi zatim odlazimo u prošlost i linearnom naracijom pratimo njezin život.

Neugodno iskustvo u Beogradu

U filmu također postoji pripovjedač. Zašto ste odabrali muškarca da nam ispriča Antonijinu priču?

– Dugo vremena smo razmišljali kako ćemo to riješiti. U mojim prijašnjim filmovima se zaista mnogo govori pa sam želio napraviti ne baš nijemi film, ali jedan film s mnogo manje dijaloga. Stoga sam trebao naći način da razumljivo ispričam priču, a također sam želio sačuvati vezu s romanom. Kada smo se odlučili za pripovjedača, problem je bio čiji će to biti glas. Prvo smo pokušali s glasom Antonije, da ona sama govori o svom životu. To je tako lijepo izvedeno u filmu »Millennium mambo« Hou Hsiao-hsiena, no u našem filmu nije funkcioniralo. Zatim smo pokušali s neutralnim pripovjedačem, ali ni to nije dalo željeni efekt. Na kraju smo se odlučili za Simona, mladića koji je oduvijek bio zaljubljen u Antoniju i koji ju je poznavao cijeli život, pa je on na neki način njezin biograf. Time što muškarac govori o njoj, filmu daje još jednu novu razinu naracije, jer mi gledamo Antoniju i njezinu priču, a muški glas u pozadini daje nam svoju verziju.

Usred korzikanskog nasilja Antonia odluči otići u sasvim drukčiju ratnu zonu, u Hrvatsku, no iako je njezina namjera da ode u Vukovar, ona završi u Beogradu.

– U romanu ona odlazi i u Beograd, čak tri puta i u Vukovar. Za nas je, zbog mnogo razloga, bilo nemoguće otići snimati u Vukovar, pa smo stoga bili samo u Beogradu. Moram reći da je to snimanje u Beogradu bilo vrlo naporno i neugodno iskustvo i nije išlo baš najbolje.

U čemu je bio problem?

– I meni je bilo teško shvatiti sve što nam se tamo dešavalo. Srbija je bila naš koproducent na ovom filmu, no kada smo došli tamo, sumnjali su u sve što smo radili. Optuživali su nas da je tema našeg filma antisrpska propaganda. Potpuno suludo. Njihovo ponašanje je bilo sve više neprijateljski nastrojeno i cijela atmosfera na snimanju bila je vrlo napeta i nama jednostavno nije bilo ništa jasno što se oko nas događa. Napali su me da kako ja kao Francuz i pritom Korzikanac nastojim prikazati Srbe kao i svi ostali, kako mogu biti siguran da su baš oni odgovorni za mnoga ubojstva i masakre. Čak i jedan od mladih glumaca koji je statirao u filmu optužio me je da tretiram Srbe kao kriminalce iako nemam pojma što se događalo u ratu. Bio sam totalno fasciniran njihovim ponašanjem. Istina je da nisam bio tamo u vrijeme rata, no činjenice ipak postoje. Cijelo iskustvo bilo je vrlo nelagodno i mi smo naš boravak tamo sveli na minimum pa nismo ni stigli otići u Vukovar.