Mimika orkestar, jedan od najpopularnijih hrvatskih sastava na području nekomercijalne glazbe, objavio je novi album »Altur Mur« (Rika Muzika). Nastavak je to glazbene priče koju sastav razvija već dvanaest godina, od utemeljenja u Londonu. Poput Sun Ra Arkestra u jazzu ili Gongovaca u rocku, vođa sastava, saksofonist i skladatelj Mak Murtić osmislio je vlastiti glazbeni koncept u kojem spaja mitologiju i povijest, istok i zapad, tradiciju i suvremeno, jazz, klasiku i world music, akustično i elektroničko, zbilju i maštu, lokalno i globalno…

Više o albumu, koji su promovirali na koncertu održanom 23. prosinca prošle godine u zagrebačkom klubu Peti kupe, Murtić je govorio u razgovoru za Novi list.

Luda slika

Murtić se na prethodnim diskografskim izdanjima bavio temama o utopijskom društvu na Marsu, pretpovijesnim preseljenjem ljudi iz Afrike i poganskim slavenskim pogrebnim obredom. Na novom CD-u, pak, odlučio je krenuti na putovanje Mediteranom.

»Ključna tema ovog albuma je odnos društva i raznih ljubavnih odnosa koji se vječno isprepliću u beskonačnoj gozbi, gdje se pojavljuju maske i gdje se na neki način apstrahira povijest Mediterana, kao da je ona sama neki snoviti proces koji se sam u sebe utapa i revitalizira«, objašnjava. »Naravno, kako su tu teme društva, što uključuje i ono blisko obiteljsko, ali i ljubavni odnosi koji su vezani za ispreplitanje koje također završava utapanjem u moru memorija, tu se često nađu i teme koje komentiraju, iako apstraktno, realnost današnjice.

Nakon putovanja svemirom, s albumom ‘A Place Glowing a Brilliant Red’ najprije sam krenuo u prostor tamnog, mračnog, neopipljivog i mističnog Balkana, to jest staroslavenske mitologije na ovim područjima promatrane kroz pogrebnu ceremoniju koja je prikazana kroz jedan veliki maskenbal i paljenje fašnika na albumu ‘Divinities of the Earth and the Waters’. Tematika novog albuma ‘Altur Mur’ nije potpuno drukčija, ali je prikazana na potpuno drukčiji način, ona je svjetlija i poletnija, doduše opet istražuje sferu egzistencije pojedinca kroz prizmu društva. U ovom slučaju dolazi se na zamišljeni otok na Mediteranu gdje traje vječna gozba, a karakteri ponekad skrivaju, a ponekad otkrivaju vlastiti identitet. Odluka putovanja prema Mediteranu bila je zapravo drugi dio sage onoga što sam istraživao u ‘Divinities’… Ako je jedan dio našeg identiteta onaj kontinentalni, moramo vidjeti što krije more oko kojega su nastajale kulture. Tako sam se malo pomalo primicao otoku Krku, počeo saditi svoj arboretum, otkrivati načine življenja i istraživati one daljnjih kultura tog velikog bazena.«

Ovo je putovanje ipak nekako opipljivo, konkretno, nama blisko. To je utjecalo i na glazbu. »Bitno je vidjeti ono što sinestetski Mediteran jest, onaj neki zvuk crvene zemlje, klisura, gradića uz more, ribarskih običaja, sakralne glazbe, ali i raznih ostavština poganskih kultura, od mesopusta do dana mrtvih ili slavlja solsticija«, govori Murtić. »Koliko god je blisko, želio sam dočarati priču u kojoj vidimo te jukstapozicije između modernog i sakralnog, svjetovnog i mitskog. Ovaj put sam se također, barem u nekim skladbama, vratio na tradicionalniji harmonijski jezik i čak u jednoj skladbi na tipičniji big band pristup aranžmanu, jer se radnja odvija u hotelu, možda modernističkom, ranih 1960-ih…, te se čuje i utjecaj sakralne glazbe, od islamskih poziva na molitvu do raznih kršćanskih stilova pjevanja. Doduše, to naravno često prekidamo s onom čistom, suhom zemljom ritma, udaraljki, tenzičnih harmonija i naravno solista, kako vokalnih tako i instrumentalnih.«

U pripremi za skladanje djela što ih je uvrstio na ovaj album Murtić je proučavao tradiciju, zapravo razne tradicije. »Ovaj album je bio zahtjevan jer s jedne strane želim sebe odmaknuti od konteksta realne tradicije, a s druge strane stvoriti nekakvu ludu zamišljenu sliku karnevala, humora, puhačkih ansambala, crkve… Gotovo filmske scene«, rekao je. »To je dovelo do toga da sam čitavih godinu dana transkribirao razne stilove Mediterana, od raznih ‘saeta’ iz Španjolske, do islamskih poziva na molitvu, pa čak i židovskih kantora i korzikanske glazbe, do glazbe gitara, lutnji, rane glazbe, baroka, ali naravno i tradicije Grčke, južne Italije, Maroka ili pak Krka. Sve to skupa se slijegalo, a prvi pravi, ajmo reći, proizvod toga bila je glazba za dva filma, oba tematski locirana na Krku, ‘Inkorničata’ te ‘Škoj ili ne?’ snimljenih 2020. i 2021. Nakon toga je slijedilo raspisivanje novih skladbi sa slegnutim i pomiješanim idejama za Mimika orkestar te naravno suradnja s tekstopiskinjom Martom Kolegom koja je umnogome utjecala na razvoj glazbe ovoga albuma.«

Preobrazba uspomena

Na takav pristup Murtića su nadahnule specifičnosti Mediterana i Balkana, glazbenih karaktera tih podneblja. Naime, njegove su skladbe, između ostalog, pod snažnim utjecajem balkanskih narodnih tradicija, sadrže njihove specifične modalitete i ritmove u suvremenom jazz izričaju. »Trebamo istraživati kulture, kako one gdje se nalazimo ili iz kojih potječemo, tako i šire«, tvrdi. »Razlog tome je što smatram da je jedini način da budemo autentični da prihvatimo lokalno kao izvor energije. To ne mora nužno biti folklorna ni tradicijska kultura, već je i sama ‘scena’ na nekin način naš lokalni folklor. S druge strane, jako me zanima slikati kroz glazbu, odnosno da glazba sama po sebi ima vizualni karakter i karakter kretanja kroz prostor stoga mi je kulturna referenca, iako namjerno nerealna, jako zanimljiva kao polazišna točka za razne scene. Fasciniran sam glazbom generalno. Osim za Mimiku pišem i za razne druge projekte, filmove, kazališta i ansamble. Smatram da treba imati svoj potpis, ali svakako da za svaki projekt treba istražiti narativni kontekst. Odnosno, tako ja funkcioniram, pa krećući graditi ovu priču, priču gozbe, vrtova, mirisa i okusa Mediterana, ali i poveznice s Balkanom te našom poluotočkom braćom, Ibercima i Apenincima, želio sam stvoriti glazbu koju bih volio slušati dok radim u svom vrtu ili sjedim na terasi te da me ona često odvede na neka druga mjesta i čak postavi neka mračnija emotivna pitanja, ali da je opet vezana lokalitetom i da na kraju to mediteransko sunce ipak zasja. Često izbjegavam odgovore na tehnička pitanja, stilove glazbene, ili pak instrumentarij, ali ukratko, ono što je nekom glazbeniku možda zanimljivo je da na cijelom Mediteranu postoje glazbeni stilovi koji nisu direktno vezani za parne ritmičke podjele već imaju razne tipove ritmova, od neparnih mjera do raznih sinkopiranih ritmova i raznih tipova udaraljki. Nadalje, što je meni zanimljivo je da izgleda da od Španjolske, do Egipta i do Hrvatske postoje srodni stilovi. Neki su arhaični, tako da primjerice glazbu koju sviraju gajde, ili puhački instrumenti poput zampogne ili sopile, te srodne stilove pjevanja kao što sugange, ojkalice, gnawa…, nalazimo po cijelom području te su ti stilovi donekle povezani tonalno i melodijski i često su mikrotonalne prirode. S druge strane nalazimo sakralne ili pak »urbanije« stilove koji su, moguće trgovinom i kulturnom povezanošću. dospjeli posvuda. Tako uočavamo srodne žičane instrumente i njima srodne stilove, sakralne stilove pjevanja i slično. Sviđa mi se taj paralelni svijet stilova Mediterana, koji egzistira kao i paralelni svjetovi njihovih žitelja – bogatih, siromašnih, urbanih, seoskih… Dakle postoje razni paralelni stilovi koji koegzistiraju od podneblja do podneblja i stilovi koji nose sličnu funkciju u društvu, čak imaju srodne karaktere. Naravno postoje i mnoge razlike, ali ona banalna podjela na okcident i orijent, barem mi se čini, puno je fluidnija i nejasnija nego što nam je dano do znanja.«

Iza motiva koje je Murtić koristio za pisanje skladbi se skrivaju priče, o ljudima, njihovim odnosima i životu. »Zanimao me suodnos realnih odnosa među ljudima i poglavito ljubavnicima koji se prepliću kroz razne prostore na kojima se odvija gozba koja teče kroz razne vremenske epohe«, objašnjava Murtić. »U tom smislu se pojavljuju i drugi karakteri: ribari, huškaći, ali i mitski maskirani Minotaur. Sve je doduše naizgled smiješno – mislim da je tu velik utjecaj ostavio Jodorowsky sa ‘Svetom planinom’ – ali i mračno. Jedna od bitnih tema je gubitak i preobrazba uspomena.«

Sinestezija zvuka

Murtić je u tradiciju na koju se poziva intervenirao elementima suvremenih glazbenih dostignuća stvorivši tako suvremeno djelo zasnovano na starini. »Pustio sam da se tradicija sliježe, te kako je prirodno dolazilo, svirajući druge, suvremene stilove, prirodno su počele dolaziti teme i harmonije, gdje ih ima«, tumači. »Ovdje nije u potpunosti konstruktivistički pristup, dapače, tradicija je shvaćena vrlo liberalno, kao i ono što nazivamo jazz, iako on jede sve, da parafraziram Martin tekst ‘Jazz mangia tutto’. Na ovom albumu nisam koristio mikrotonalitete kao na posljednjem, izuzev u vlastitom sviranju tradicijskih sopila, već sam pisao stilski sličnije nekom third stream ansamblu. U orkestar je došla i oboa te sam, što je možda neobičnije, često koristio sekciju zvuka sačinjenu od trombona s bucket sordinom, flaute i oboe, stvarajući neki daleki mistični, a opet mediteranski zvuk. Tri vokala u zborskim ulogama te u ulogama solista često su imali harmonije koje su više vezane za jazz, a manje za Jadran ili druga mjesta na Mediteranu, ali bi opet naizgledno opisivali to mjesto. Naravno tu su i elektronski zvuci, tuba s pedalama, električne gitare, bubnjevi, sintisajzeri koji svi plivaju oko tradicionalnih tema i suvremenijih harmonizacija.«

Murtić je aranžmanima pristupio otvoreno, spojivši arhaično i suvremeno, zadano i improvizirano, vokalno i instrumentalno. »Najprije sam razrađivao tematski materijal koji nije direktno arhaičan, ali konstantno povlači neke naizgledne reference na neke kulture, iako ni to zapravo nije istina«, rekao je. »Na ovom je albumu važnija boja instrumenata i njihov zvučni karakter nego puki modusi koji doista dolaze iz cijelog Mediterana, ali mi se čini da je sam odnos harmonije i zvučni karakter značajniji za opis zvuka albuma nego konkretno spoj arhaičnog i suvremenog jer je doista isprepleteno od takta do takta. Vokali na ovom albumu imaju uloge pripovjedačica, svećenica i nekakve izvedenice grčkog hora. One zapravo, ne samo da pričaju priču, već je glazbeno i tekstualno komentiraju, stoga osim da funkcioniraju kao zborski element, one: Dunja Bahtijarević, Marta Kolega i Maja Rivić, zapravo služe i kao zasebni karakteri koji ili pjevaju konkretne teme ili improviziraju zajedno s instrumentalistima ili pak pričaju narativ.«

U stvaranju glazbe za ovaj album Murtić se mogao uhvatiti za neke poznate metode skladanja, orkestracije, aranžiranja, ali u nekim je segmentima unio inovacije, smišljao je nove metode. »S ovim albumom je jako teško reći čijim sam se metodama služio, odnosno, toliko je prirodno bilo aranžirati materijal na koji je utjecala razna glazba Mediterana u kontekstu Mimika orkestra«, objašnjava. »Naime, taj sam orkestar, koji ipak ima relativno neobičnu instrumentalizaciju, izučio, odnosno uvijek ga izučavam. Doduše, kao neka pitanja Mediterana kroz big band pojavili su se Stan Kenton, Duke Ellington, Maria Schneider i naravno Gil Evans, specifično aranžman za ‘My Ship’, a preko tih autora i klasični skladatelji poput Delibesa, Debussyja, ali i Rimski-Korsakova, kao nekakve točke razmišljanja, iako ne direktnog preuzimanja. Uhvatio sam se za sinesteziju zvuka, u nekim skladbama vrlo apstraktno, čak sa sintisajzerima koje svira Leo Beslać, stvarati zvuk utapanja a ponekad vrlo direktno, radeći mock-up, primjerice grčke taverne. Doduše, ništa nije onako kako se čini, pa se tu tako uz naizgledno banalne motive pojavljuju razni trikovi koji nam omogućuju putovanja kroz narativ. Svakako za ovaj ansambl moraju postojati posebne metode stvaranja i smišljanja jer je i sam unikatan po instrumentariju, a da ne govorim po osobnostima i interesima samih glazbenika, za koje doista volim da se najviše izražavaju na svojem unikatnom jeziku, odnosno stilu.«

Potreba zajedništva

Osmišljavajući glazbu za ovaj album Murtić je spajao razne stilove te ih je prilagođavao svojem poimanju glazbe, a ono je zasnovano na nastojanju da izbjegava stilske odrednice. »Moje poimanje glazbe već je jako dugo ‘izvan-stilsko’, odnosno nisam pobornik podjele glazbe na stilove, jer su i moji veliki utjecaji, poput Dukea Ellingtona često hranili svoju glazbu raznim glazbenim iskustvima koja su proživljavali ili fizički ili protokom vremena«, tvrdi. »Kod glazbe mi je najbitnija stavka da, kao i kod svakog jezika, donosi priču prema kojoj je pisana, ali i da ju apstrahira tako da svaki slušatelj ali i izvođač ima svoj, gotovo ritualni doživljaj te priče. Tako možemo reći da su na ovom albumu svi moji utjecaji iz prošlih vremena začinjeni mediteranskim začinima.«

Prema tim zamislima birao je formaciju, glazbala i glazbenike. Najprezentnija članica orkestra je Maja Rivić koja je, uz Murića, utemeljila ansambl 2010. u Londonu. Stalni sastav Mimike trenutačno sačinjavaju tri vokalistice: Maja Rivić, Dunja Bahtijarević i Marta Kolega, dva trubača: Zvonimir Bajević i Valdemar Kušan, dva trombonista: Luka Žužić i Jurica Rukljić te tubist Joe Kaplowitz, tri saksofonista: Marko Lucijan Hraščanec, Vojkan Jocić i Marko Gudelj, flautistica Nika Bauman, oboistica Jelena Ilčić, klavijaturist, flautist i vokalist Leo Beslać, klasični i električni gitarist Josip Šustić, bas gitarist Viktor Slamnig, udaraljkaš Nenad Kovačić te bubnjar Mario Petrinjak. Uz njih na snimanju albuma kao gosti su sudjelovali klarinetist Tomaž Zevnik, svirač makedonskog kavala Aleksandar Jovevski i vokalistica Katarina Novčić. Riječ je uglavnom o njegovim stalnim suradnicima s kojima svoju glazbu razvija na duge staze, što je iznimno važno jer radi se o kontinuitetu. »Mimika orkestar je poprilično stabilan, te se dapače on prilagođava glazbenicima a ne glazbenici njemu«, govori Murtić. »Želim naglasiti da je moj stil pisanja izuzetno prilagođen glazbenicima s kojima radim, ili istina, biram, jer me i oni sami sa svojim interesima inspiriraju i indirektno usmjeravaju na istraživanja. U krajnjoj liniji, svi smo prijatelji i to se itekako vidi na pozornici. Iako se postav Mimika orkestra kroz godine i mijenjao, uglavnom se radi o dužim periodima stalnog članstva, ili promjenom lokaliteta stalnih suradnji. Dapače, mnogi moji suradnici s kojima trenutno internacionalno surađujem nekoć su bili članovi Mimika orkestra, a neki su još tu. Volim raditi s istim ljudima jer prvo mislim da je jako bitan osjećaj društva u ansamblu i da doista ljudi prvobitno rade iz potrebe zajedništva, a sekundarno nekog takoreći produkta. Uostalom, ja dolazim u cijelu priču maltene s ceste, iz bendova a ne iz glazbene škole, pa mi je i učenje harmonije, sviranja i ostalog uvelike bilo vezano za razmjenu informacija u društvu, u bendovima… Nadalje, smatram da unikatni zvuk dolazi od unikatnih ljudi i od unikatnih postava, a i ti ljudi, kao što sam već spomenuo, uvelike inspiriraju samu glazbu i pisanje. Dat ću samo primjer vokalistice Maje Rivić, koja je isto toliko utjecala na moju glazbu koliko i moja glazba na njezin izričaj. Nadalje, Leo Beslać koji u nekom trenutku s flaute prelazi na sintisajzere i naravno utječe na moj pristup pisanju, Nika Bauman koja tada donosi novi zvuk flaute, opet nezamjenjiv na svoj način i slično.«

Suodnos kultura

Važan segment glazbe Mimika orkestra, pa tako i na ovom albumu, čini vokalni aspekt. Radi se o osebujnom pogledu na korištenje jezika i narječja te osebujnom pristupu zborskom pjevanju. »Osnovni, pa čak i detaljni koncept albuma započeo sam slagati sam, ali ubrzo se u priču uključila vokalistica i tekstopiskinja Marta Kolega s Ugljana«, objašnjava. »Nju sam upoznao na projektu ‘One Beat Balkans’ na Kosovu gdje smo se odmah povezali i vjerojatno znali da ćemo kad-tad nešto zajedno stvarati. Upravo sam s novim albumom želio postići ono što ona ima u svojem govoru, zvuk Mediterana s utjecajem raznih naroda koji su prošli preko njega. Ubrzo smo Marta i ja shvatili da želimo stvoriti novu, nepostojeću sliku mediteranskog jezika pa smo počeli istraživati i razne arhaične jezike poput ovdašnjeg delmatskog odnosno veljotskog ili pak trgovačke poput sabira. Na kraju je cijeli album kombinacija raznih sakralnih jezičnih motiva putem veljotskog i svjetovnih putem raznih čakavskih narječja, a sve skupa s elementima raznih drugih jezika i zvukova koje okružuju ovo more. Zborsko pjevanje je bio bitan utjecaj na razvoj ovog albuma jer mi je doticaj s korzikanskim pjevanjem otvorio vrata i drugim a capella vokalnim stilovima Mediterana, uključujući i naše klape, pogotovo stare snimke prije temperiranja. U tom smislu želio sam započeti album kombinacijom jazz harmonije te korzikanske i klapske tradicije, naravno rekao bih i s utjecajem židovskog kantorskog pjevanja koje možda nema direktne veze s Mediteranom ali svakako govori o povijesti ljudi. S druge strane kao jukstapozicija takvom »harmonijskom« stilu isticao sam i onaj drugi dio Mediterana, onaj duboko zakopani mitski, arhaični i kako bi se nekoć reklo, primitivni. Tu se isto koristi zborsko pjevanje ali često unisono ili pak s bliskim intervalima poznatima iz ganga, ojkalica, albanske polifonije ili pak Istre i Kvarnera. Ne postoji jedna određena tradicija pjevanja jer kod mene sve funkcionira, ipak u krajnjoj liniji po pitanju neke intuitivne interpretacije a ne konstrukcije, iako je uvijek nekakav suodnos jednog i drugog. Želio sam napraviti nerealni svijet Mediterana koji je bio, biti će ili je, samo plod mentalne razglednice.«

Murtiću je važno ukazivati na tradiciju, onu koja je nama bliska, a ujedno daleka, proučavati je u svom njezinom bogatstvu, širini i starini. »Iako smatram da ovo nije prikaz realne tradicije, svakako ima utjecaja iz raznih tradicija Mediterana, s jedne strane to je veliko bogatstvo koje skladateljima i izvođačima omogućava širinu interpretacije i oslikavanja zvuka i zvučnog narativa, tradicija je također nešto što svaki dio svijeta ima«, tvrdi. »Ona može biti unikatna ili pak izmiješana, povezana ili inzularna. Naše područje je tu nevjerojatno bogato, a mnogo je povijesti tu i prošlo. Stoga smatram da nam upravo tradicija uz sve suvremeno daje poseban set glazbenih dijalekata koji mogu itekako značajno oplemeniti i one univerzalne.«

On na tu glazbu gleda u širem kontekstu, ne samo glazbenom. Zato je Mimika ansambl kojem je važna socijalna pravda, ljudska suradnja i jedinstvo. Oni nastoje te vrijednosti učiniti vidljivima u glazbenom jeziku i scenskoj predstavi podjednako, stvarajući atmosferu drevnog plemenskog okupljanja i povezanosti. »Primarno gledam iz neglazbene perspektive, odnosno glazbu pišem kao filmski scenarij koji želi oslikati određenu priču, a potom se trudim to glazbeno i opisati«, zaključuje. »Ovdje je značajna poruka da je suodnos ljudi sličan suodnosu kultura i da, ukoliko zanemarimo čak i jedan minuskulan dio, ljubav može potonuti.«