Da-Du« je drugi album biogradskog jazz pijanista i skladatelja Ante Jeličića. Snimio ga je u formaciji kvinteta uz glazbenike koji sviraju odrješito, beskompromisno te svojom svirkom stimuliraju jedni druge: trubača Valdemara Kušana, alt saksofonista Mira Kadoića, kontrabasista Bojana Skočilića i bubnjara Adriana Bernobića. Jeličić je autor svih skladbi koje su lijepe i konkretne te nadahnjujuće za strastvene i razbarušene improvizacije. Osmislio ih je slijedeći zdravu tradiciju jazza i inkorporiravši u njih osoban glazbeni nerv.

Što znači Da-Du?

– Da-Du je onomatopeja jednog od najčešćih melodijskih motiva u jazzu, koji je poprilično prisutan u istoimenoj kompoziciji s ovog albuma. Tu skladbu osmislio sam još 1996. kao tinejdžer. Ona predstavlja simbol koji u sebi sadrži sveukupnost puta koji je bilo potrebno prijeći da se ostvari glazba na ovom albumu. Kad je nastala za mene je bilo nemoguće vidjeti ili predvidjeti što će uopće biti sa mnom i mojom glazbom, pogotovo u okružju u kojem sam živio, jer je tada sve to postojalo samo kao nekakav san o hipotetskoj budućnosti vrlo male vjerojatnosti. Ovaj naziv mi je podsjetnik da se nikad ne smijemo oglušiti na poziv koji vjerojatno svi osjetimo u formativnim godinama našeg života, čak i kad se čini besmislenim, jer ako se odazovemo pozivu krajnji ishod će uvijek biti bolji nego kad ga izignoriramo.

Što je prethodilo snimanju ovog albuma, zapravo koja su vam iskustva pomogla da možete izvesti tako nešto?

– Ukratko: život glazbenika i sve rutine, sva percipiranja koja proizlaze iz takvog življenja, od banalnih stvari kao što je primjerice znati što je Jack kabel, pa do malo težih tema, primjerice kako prevladati napetost koja se javlja prilikom snimanja, pa do stvarno bitnih tema: kako stvoriti osjećaj povjerenja i slobodarstva među ljudima u bendu, doći do razumijevanja koje oslobađa kreativnost i stvara opuštenost potrebnu da bi glazba zazvučala.

Lijeni swing

Koja je znanja potrebno usvojiti prije nego se netko odluči upustiti u takvu pustolovinu?

– Što se tiče skladanja i aranžiranja, to je razumijevanje harmonije, kontrapunkta, polifonije, odnosa između tenzije i razrješenja, poznavanje prirode glazbala za koje pišeš, ritmičkih fenomena i načina kako oblikuju glazbene vertikale, strateške pozicije, prepoznavanje tonalnih težnji i kako usmjeravaju muzičko htijenje, prepoznavanje osnovne muzičke niti pojedine kompozicije i kako je sprovesti do zadnjeg takta djela itd. Kad je riječ o muziciranju, to su tajming, ljestvice, fraze, prijenos, autokritičnost… Zapravo jedina bitna spoznaja je kako sebe uvjeriti u to da je svakodnevno vježbanje i učenje vrijedno truda – jer ga nitko ne plaća – i kako održati kontinuitet rada kroz dvadesetak godina, zapravo kroz cijeli život. To je najteže savladati. Tko uspije taj se razvija i napreduje, a s njime i njegova glazba. To je zapravo jedino znanje koje treba usvojiti, da je predanost nekoj projekciji samo po sebi već ispunjenje svrhe i samim time motivirajuće i oplemenjujuće za osobu koja to spozna.

Zašto ste za ovaj album odlučili ostvariti glazbu na tragu Blue Note produkcije?

– Puno sam slušao Blue Note izvođače, od kojih su neke ploče iz razdoblja hard bopa i danas favoriti mog audiofilskog iskustva. To je onaj fenomen s glazbom koju smo slušali kroz pubertet. Koliko god si se poslije naslušao i bolje, i življe, i ine glazbe, kad god čuješ stvar koju si slušao u pubertetu odmah je senzacija 50 posto jača. Želim reći da mi je taj zvuk koji je spremljen u podsvijesti prirodno izašao iz instrumenta.

Koje od glazbenika, od onih koji su snimali za Blue Note, obožavate, od kojih ste učili, što vas je fasciniralo?

– Puno glazbenika je u toj jednadžbi, ali nekoliko ih je koji su mi definitivno i danas izvanserijski. Primjerice Dexter Gordon – čovjek zvan melodija. Znači, sposoban je svirati bop, a da nikad ne »zapila«. Zato jer nije matematičar. U njegovom improviziranju obožavam trenutak kad odsvira pjevnu melodiju – nekad su to citati – od koje bi zapravo mogao napraviti pop skladbu. Ima on i straight ahead linija, ali ta raznovrsnost njegovih muzičkih rješenja govori mi da nije imitator nego autentičan umjetnik. On me i uveo u taj svijet. Svi smo slušali Charlieja Parkera i divili se vatrometu koji stvara, ali meni je Dexterova svirka uvijek bila potpuno intimna. Nisam je trebao razumjeti da bih uživao u njoj. Potom Sonny Clark – Bog compinga i ultimativne jazz fraze, meni možda i najdraži jazz klavirist. Kod lošeg swinga smeta mi kad zvuči skakutavo, kao neka tarantela, a kod Sonnyja je swing uvijek predivan. To je lijeni swing s ogromnim grooveom. Kontradiktorno, ali kod njega itekako funkcionira. Tužno je da je preminuo tako mlad. To je i Wes Montgomery, iako nije snimao za Blue Note. Lepršav i kad svira blues. Mega palac. Također glazbenik – zapravo sva trojica koje sam spomenuo – koji me podučio da je melodija temeljna okosnica dobre jazz improvizacije. Oni stvarno imaju tu kvalitetu u sebi. Jazz koji sviraju je jednostavno lijep. Od ostalih, bez obzira jesu li snimali za Blue Note ili ne, to su Charlie Rouse, Don Wilkerson, Eric Dolphy, Frank Foster, Fred Jackson, Herbie Nichols itd… Kad sam počeo slušati te izvođače, zapravo uopće nisam znao tko su. Na sprženom CD-u je obično pisalo samo ime vođe sastava. Imao sam nekoliko albuma različitih bendova koji su mi bili favoriti od stotine preslušanih. S vremenom, kako sam saznavao tko su muzičari u tim bendovima pokazalo se da se uvijek radi o šest-sedam istih glazbenika. To su – ne govorim o liderima – Sonny Clark, Paul Chambers, Billy Higgins, Wynton Kelly, Butch Warren i Philly Joe Jones. Slučajnost je htjela da oni zaista jesu mnogo snimali za Blue Note i otuda moja fanscinacija Blue Noteom. Samo tada uopće nisam znao da je to Blue Note.

Jazz je subverzivan

Kako ste se i zašto zakačili za jazz?

– Jazz sam počeo slušati dosta rano, s jedanaest godina, bez ambicije da se bavim glazbom. Naime, moj otac je imao puno ploča među kojima je bilo dosta jazz snimaka. Jednostavno mi se »svidija« sound jazza. Znam samo da se nisam zakačio na pop i rock. Najbliže što sam se približio toj glazbi bili su Doorsi. Jednostavno me »pilalo« plakanje i zapomaganje na radiju, s uvijek istim ritmom, melodijom, propovijedima. Kad sam imao dvanaest godina došao je tehno i dance, s onim tupljenjem i maltretiranjem. Sad mi se čini da zapravo i nisam imao drugog izbora – jazz mi je jedini zvučao normalno! Trubu sam počeo svirati s dvanaest godina, dijelom i zbog fanscinacije jazzom, a klavir u dvadeset i drugoj godini. Slušao sam puno toga, doslovce od Bixa Beiderbeckea do Johna Zorna, mada mi se najviše svidio hard bop 1960-ih. Uglavnom, već toliko dugo slušam tu glazbu da sad kad je čujem imam dojam kao da slušam svoj folk. Čak je i moj identitet dijelom proizašao iz iskustva slušanja i bavljenja jazzom. Ima to i društveni kontekst…

Zašto vam je ta glazba bliska?

– Danas, nakon trideset godina vježbanja (malo sam spor) i uživanja u jazzu, ne znam ni sam zašto. Prihvatio sam je zbog melodija i ritmova koji nisu kockasti i koji zvuče kao tijek misli, tijek vode, podsjećaju na krošnju stabla, hodanje ljudi. Bliska mi je zato što je priroda te glazbe jednostavno odraz načela po kojem funkcionira baš sve, a ne lego kockice i »bandijere«, na koje me često podsjeća neka druga glazba.

Što je tako uzbudljivo u toj glazbi?

– Kad je odsvirana od faca – sve. Tad je to glazba koja pulsira kao sam život, ulazi u sinhron koji se multiplicira do beskonačnosti, kao nezaustavljiva lavina. Kad je sviraju poltroni – ništa, najgora »pilana« ikad.

Koliko je rizično svirati jazz, a koliko je zahvalno ako se sve poklopi?

– Iznimno je rizično. Ako ne riskiraš zvuči dosadno, ako riskiraš »falivaš«. Dakle, rizičnije je ne riskirati! Kad se sve poklopi nađemo se u onoj senzaciji koju doživljava narkoman, samo ova nastaje kao prirodno proširenje percepcije, na trenutak viša svijest u reakciji na ton i ton u reakciji na čovjeka, intuitivno i trenutno. Poprilično jak motiv za vježbanje. To je kao let. Najljepše je letjeti u snu, a glazba je nekad kao san. Lijepo je sanjati.

Kako osjećate tradiciju afroameričke glazbe?

– U toj tradiciji poprilično me se dojmila swing fraza, kao i spoznaja da je prostor između pulsa i pulsa ogroman. U odnosu na puls glazbe ton koji se ostvaruje može biti smješten na tisuću mjesta. To u potpunosti oblikuje osobni ritmički potpis nekog glazbenika. Sloboda je termin koji se često vezuje uz jazz. Postoji razlog zašto je to tako. To je osoban zvuk svakog jazz glazbenika na svijetu. Bitno da se to ne ubije u ljudima kroz uniformirani trening.

Kako se ta tradicija njeguje u Dalmaciji?

– Loše. Najveći nedostatak je što nemamo niti jedan jazz klub. Tijekom zime je loša situacija za sve vidove kulturnog djelovanja, a ne samo za jazz. Čast iznimkama kao što je Koncertni ured Zadar na čelu s Melitom Ivković, koji se trude održati kontinuitet nastupa klasičnih i jazz-ansambala. Ljeto me ne zanima. Svi znamo što je ljeto u Dalmaciji. Da se vratim na zimu; pobornik sam klupskog jazza, užitak je poslušati jazz bend u neformalnim okolnostima kao što su klubovi itd. Ali, nažalost, toga kod nas nema, što je možda i dobro u neku ruku. Da ima, prečesto bih noćario do dva-tri ujutro! Glazba se mora izvoditi da bi bila živa i da bi utjecala na zajednicu, a jazz glazba stvarno ima pozitivan utjecaj na onoga tko je sluša. Jazz je i malo subverzivan. Propitkuje neke svetinje, razvija svijest i inteligenciju, možda zato i nije toliko podržan. Ovce su najzahvalnije stado, što će ti tigrovi, jaguari, orlovi – kakva korist od njih? Konstantno propitkuju i promišljaju.

Odsutnost intelekta

Koliko glazbenika djeluje na tom polju?

– Ima dosta fusion glazbenika, ima nešto i džezista, ali sve je to ništa kad ne postoje jam sessioni. Samo lova, samo lova! Malo jaminga, ma ko je to »vidija« – gubitak vremena. Nažalost, nema prilika za nastupe. Možda bi bilo kad bi mi glazbenici pokretali večeri jazza, gurali nastupe po kafićima i klubovima – besplatno! Ali to mi se nekako ne čini fer, da netko naplaćuje cugu i zarađuje, a mi da šljakamo, organiziramo, vježbamo, pozivamo ljude itd. Radije ću svirati za sebe i prijatelje. S nekoliko se prijatelja redovito nalazim na druženju i sviruckanju. Zabavnije mi je to nego visiti u kafiću. Tu malo zasviramo, popričamo, riješimo par pivica i pravac doma. Ponekad se pojavi neki mladić fasciniran jazzom, ali često nakon početne senzacije, kad uoči koliko tu treba rada i predanosti, objesi instrument na vitrinu. To je valjda to Novo Vrijeme u kojem sve mora biti odmah i sad! I sve mora biti primjenjivo na čopor i prepoznato od čopora, inače si budala koja gubi vrijeme. Razumijem mlade i stare koji olako odustanu od nečega što ih raduje i oplemenjuje, a zajednica ne prepoznaje. Na kraju krajeva, u Dalmaciji ne postoji institucionalizirani vid jazz edukacije.

Zašto ste odabrali upravo ove glazbenike za snimanje albuma, od kojih niti jedan nije iz Dalmacije?

– Mira Kadoića sam slučajno upoznao prije sedam godina. Jedne sam večeri bio u Zagrebu i vucarao se po Tkalčićevoj, kad sam začuo kako iz nekog kluba dopire jazz. Ušao sam u klub u kojem je svirao jazz kvintet. Jedan od muzičara u tom kvintetu bio je Miro Kadoić. Baš sam kod sebe imao demosnimku mog budućeg albuma i ponudio mu da je posluša. Svidjela mu se i tako smo se upoznali. Na kraju Miro je sudjelovao i u snimanju tog albuma, »Common Language«. Sad smo već prijatelji, družimo se i izvan glazbenog posla. Bojana Skočilića upoznao sam preko pjevačice Elene Stelle koja ga je jednom prilikom zamolila da uskoči na gažu kao zamjena za našeg kućnog kontrabasista. Odmah mi se svidio kao osoba i kao glazbenik. Sad već surađujemo tijekom niza godina. Valdo Kušan i Adriano Bernobić su upali u kombinaciju na prijedlog Mira, s obzirom na to da dobro poznaje i mene i njih. Prepoznao je slični glazbeni i ljudski senzibilitet među nama, što se takvim i pokazalo.

Na kojim sve razinama suradnici moraju kliknuti da bi se dogodila dobra sinergija?

– Od mentalne, intelektualne, stilske, duhovne. Zapravo kroz sveobuhvatnost onog što u određenom trenutku jesu. To je teško mjerljivo. Nepredvidivo. Maleno, nekad dovoljno, ogromno. Potpuno opušteno i otvoreno, bez natruha primisli, taktiziranja i sličnih gluposti. Ipak je to improvizacijska glazba, gdje odluke pokreta ne smiju biti samo intelektualne i osjećajne, mora se nekad dogoditi i fraza koju nikad nisi odsvirao. Koja nastaje kao produkt zajedničkog imaginarnog bića stvorenog od članova benda. Tada, smatram, nastaje onaj fenomen o kojem volimo slušati i pričati, kolokvijalno rečeno: kad netko svira kroz tebe. To se dogodilo na ovim snimkama, ne svugdje i uvijek, ali ima ih.

Može li glazba biti transcendentalna?

– Mora biti, inače je samo stilska vježba, ništa što inspirira. Samim time bila bi nepotrebna svijetu i čovjeku.

Možemo li govoriti i o duhovnoj razini, posebice u stvaranju glazbe za ovaj album?

– Duh, meso, penis, plastika – sve je to ista stvar. Već samo postojanje bilo kojeg objekta ili pojave dokazuje prisutnost duha. Tako je i sa stvaranjem glazbe za ovaj album. Da nije bilo duhovne razine, ne bi ni nastala ta glazba.

Što vam je najvažnije za kreiranje dobre glazbe?

– Kompozicijski moja glazba nije izraz intelekta nego identiteta. Ono u čemu intelekt sudjeluje su aranžmani. Najbitnija stvar ikad, pričamo li o skladanju, je prvi takt kompozicije. On se mora dogoditi kroz totalnu odsutnost intelekta, i u tom trenutku mora pobuditi senzaciju kod autora. Mora biti kao otkrivenje nečeg novog, iskustvenog. To se možda može i nazvati otkrivanje muzike, a ne komponiranje. U nastavku je potrebno ne zagaditi to otkriće, nego ga čistim sprovesti do kraja. E to je ful teško! Kako kompozitor putuje kroz taktove svog otkrića, putem se javlja puno zabluda i zastranjenja. Ne smije pasti u zabludu mogućnosti, nego treba uz pomoć redukcije ispoštovati svoje otkriće.

Put narkomana

Do kojih ste otkrića došli smišljajući glazbu za ovaj album?

– Nemoguće je navesti sve što mi ove skladbe simboliziraju. Na kraju, to su moje asocijacije i ne mora za svakoga biti baš tako. Primjerice, ideja koja je pronijela skladbu »Miro’ s Tune« je fenomen mirror efekta, što znači da se tema replicira u negativu same sebe. Naravno da pri skladanju svako samozadano pravilo, ako na to ukazuje potreba, treba prekršiti. Tako je bilo i u ovoj kompoziciji. To je rezultiralo melodičnošću koja proizlazi iz spontanosti i uočavanja prilike koja se ukazuje putovanjem kroz taktove. Solo korus na 7/8 pruža mi zanimljiv kontrast, a nastao je sasvim slučajno. U ovoj kompoziciji se čuje moja fanscinacija pomacima unutrašnjih glasova. Smatram da baš te skrivene teksture glazbi daju dubinu i višedimenzionalnost. Pjesma je posvećena Miri Kadoiću.

Taj običaj preuzeo sam od Theloniousa Monka, Johna Coltranea… »Black Deer« je tema posvećena dragoj osobi iz mog života. U njoj truba i saks komuniciraju zadržavajući isti oblik kretnji, ali razlikujući se u intervalu i položaju u taktu. To stvara dojam konsonatnog kaosa koji se izražava u svojoj krajnosti na samom kraju teme kad cijeli kvintet ulazi u konsonantnu dispoziciju. Postiže se dojam dijaloga na rubu prepirke. Opću boju postavlja atipična harmonska progresija. Ne mora biti tako, svatko ima svoju impresiju. »Happy Isil Blues« je politička kritika koja prokazuje američku upetljanost u stvaranje Isila i rušenje raznih režima za vrijeme Arapskog proljeća. Ruganje s licemjerjem. U blues formi je, s polutonskom progresijom koja asocira na Orijent. Ideja je blues dvanaesterac odijenut u Orijent. Razrješenje odstupa od osnovne ideje. Završni riff zvuči kao rast nečeg lošeg i iskrivljenog. »Da-Du« je također usmjerena na polifoniju i vertikale koje se ukazuju u djeliću sekunde. Komunikaciju između basa i gornjih glasova odjeljuje koralna harma u međuprostoru. Naziv potječe od motiva koji se konstantno ukazuje, a podsjeća na taj slog. »Knight and Anne« posveta je jazz standardu »Night and Day«. Metamorfozirao sam ga u hibrid »Giant Stepsa« i »Night and Daya« s temom koja naglašava zvukovnu sličnost aug skale i kromatske skale. »Ballad« je kompozicija koja bi se mogla naći i u American Great Songbooku. Progresije i tema svjedoče koliko je zapravo jazz dio mog identiteta i jezika. Nešto potpuno osobno. Kao prosječnom Hrvatu – Nek ti kušin bude stina. U Biogradu 1990-ih heroin je bio prisutan u epidemijskim razmjerima. Nagledao sam se svega, neću o tome jesam li ga probao. Skladba »Heroin« me asocirala na put narkomana. U zvuku se čuje nekakav iskrivljeni užitak. Pjesma putuje i završava u strašnoj stvarnosti koju svaki narkoman iskusi na kraju, s onim bizarnim antizavršetkom u vatrometu zlatnog šuta. »Driving End«, kao što sam naziv kaže, donosi groove s pozdravnom temom uz koju se slušatelj oprašta od ovog albuma.

Kako promišljate izvedbe?

– Izvedbe uopće ne promišljam. Na kraju krajeva, sve to beskonačno vježbanje i služi tome da muziciranje postane kao povlačenje kvake na vratima. Nitko o tome ne razmišlja, a opet svi to radimo totalno virtuozno. Inače, o glazbi promišljam kao i o bilo kojem drugom objektu, intelektualno i iskustveno, ništa posebno. Sve što vježbam mora biti primjenjivo u praktičnom glazbenom životu. Vježbanje je hobi, a hobistima nije tlaka baviti se svojim hobijem, oni to vole! I to svaki dan. Manje pričaj – više sviraj. Što mi nije jasno, ne mora mi ni biti. Poštuj svoju glazbu, nagradi je uloženim vremenom. Ako te zaboli glava dok sviraš, prestani svirati. Naštimaj taj klavir, majku mu!

Koja je vaša životna filozofija?

– Sve što postoji dio je jednog, i sve kontradikcije mogu koegzistirati zajedno, jer se u apsolutu nadopunjuju. Ne postoji apsolut!

Kako se nadopunjuju?

– Kroz vječito pitanje: je li ovo što slušam ili sviram super glazba ili teško smeće. Jedan dan mi zvuči nadahnjujuće, a drugi dan uvredljivo, zavisi koju prizmu koristim. Ah, još jedan nedostatak intelekta.

Kako sve to utječe na umjetnost?

– Kad nismo sigurni u »istine«, potraga nikad ne prestaje. To donosi radost življenju i dostojno je dara života. Poistovjetio sam život i umjetnost, malo pretenciozno, ma nema veze. Umjetnost je materijalni manifest svijesti višeg reda. Tu bismo mogli pričati o temama tipa je li je kič umjetnost ili ne. Nije svaka osoba izrađeni predmet bez praktične funkcije umjetnost, niti je svaki ljudski pokret bez praktične primjene umjetnost. Nekad je to samo besmislenost.