Svaki susret s Igorom Mandićem fešta je od senzacija. Erudicija stare škole, koja izaziva samo fascinaciju, vispren duh, brzi jezik i još brža misao, taština koja se šali sama sa sobom, opuštenost koja je došla s godinama, ta jedna specifična uloga prosvijećenog klauna koji sa svoje pomaknute pozicije, kao živi duh skriven iza karnevalske maske, može svijetu govoriti ono što se drugi ne usude, što nije pristojno, ili oportuno.

Treba li uopće napominjati da me Mandić nikada, a triput smo razgovarali za Novi list, nije tražio autorizaciju intervjua? A svatko tko je ikada čuo ili pročitao nešto njegovo, zna da tu ima skliskih teza, rubnih, iznimno snažnih i hrabrih ideja. No odlika velikih i jest njihova opuštenost, pa i povjerenje (koje, nadam se, neću iznevjeriti). A maleni, i svi ostali, neka i dalje traže autorizacije.

Svaki susret s Igorom Mandićem pokaže nam koliko su naše maske i naše prizemne taštine naporne i suvišne. Mandić nas dočekuje u svom zagrebačkom stanu, ekipu Novog lista, zajedno sa svojom dragom Slavicom i mačorom. Započinjemo uvodni fotosession, kada fotoreporter pronalazi simpatičnu skulpturicu od kaširanog papira, stiliziranog Isusa na križu, te poželi fotografirati Mandića pored nje.
»Ma nemoj me identificirati s križem, ja nisam vjernik, ja sam antivjernik! Ali držim ga, jer mi je Ružić sam došao kući i donio ga. Dopao mi se, jer mu je na glavi radnička, ili zatvorenička kapa. Pazi, to je radnik obješen na križu!« govori Mandić.

Selimo se u njegovu radnu sobu, pa poželi fotografiranje pored fotografije iz mladosti, njega i Slavice.
»Taština glupa, to je jedino što mi preostaje. Sad ću uskoro u grob, pa onda…« govori ispuhujući dim cigarilosa. »Pa malo ponosa, šta kvragu, kakva taština?« protestiram.

Fotoreporter pita može li mu pozirati bez cigarilosa. »Ne! Hoću ići svima na živce, naročito vlastima našim. Može ovako, da nije u ustima? Ali hoću ići na živce. Snimi me kroz dim…«

Zatim mi govori gdje da stavim diktafon. »Stavi ga tu, evo, vidiš ovdje, u ovoj knjizi je onaj predzadnji tvoj intervju sa mnom, koji mi je napravio strašan publicitet. Znaš kad je to bilo?« pita me. »Dvije i dvanaeste?« nisam siguran. »Uuu, kad je to bilo… Sedmi prvoga dvanaeste je izašao. Ma ja ti imam petnaestak raznih isječaka iz novina o tome, to je sve tamo u mojim dnevnicima iza tebe, to je dvadeset godina dnevnika.

Ali nije to prava arhiva, tko bi to radio, to je prebirokratski, nisam ja taj duh, ja živim iz dana u dan, ja ne znam što je bilo jučer, što će biti sutra, jebe me se. Evo, već ti ide tekst, ta rečenica: ‘Baš me briga što je bilo jučer i što će biti sutra, živim za danas.’ Ne u smislu antičke filozofije carpe diem, jer ne grabim ništa, nesreća dolazi sama, a proživjeti treba dan kako znaš i umiješ«.

Zvijezde, neopravdano

A što vas veseli u danu?

– Pa mir i spokoj, ova kišica, knjige, malo piskaranja, druženje s mojom dugovjekovnom družicom Slavicom.

Vesele li vas više nove ili stare, pročitane knjige?

– Imam mnoštvo knjiga, od kojih sam većinu pročitao, ali moram se nekima vratiti. Weininger mi je, recimo, važan. Lasch, »Narcistička kultura«, onda vječni Tin, koji mi tu naleti. To je najdraži pjesnik naše Ade, mislim, volio sam ga ja i prije, ali ona je onda… Pa Williama Blakea, tog strašnog mistika, mračnjaka i proroka čitam ponovo, a od novih Terryja Eagletona, sve što je prevedeno kod nas… ma sve te knjige koje spominjem u »Predsmrtnom dnevniku« vraćaju mi se.

A od novih?

– A čuj, proza mi slabo ide, ne čitam domaće krimiće. Ima dobrih pisaca: Radaković, Jergović, Tomić, Pavičić… kojima se veselim.

A naše novije zvijezde: Karakaš, Novak?

– Karakaš i Novak mi ne va-lja-ju! Ono što ne mogu napisati, jer nemam gdje. Da ja negdje pišem, oni nikad ne bi postali popularni pisci; to je sve nevaljalo, a Novak je specijalno nevaljao.

Kako, zašto?

– Pa zato što je to primitivna vrsta vraćanja, to je ubijanje onoga na čemu je hrvatska napredna inteligencija radila sto godina, da oformi književni standard. I onda dođe netko tko ga ubija svojim dijalektalnim izričajem i mi se onda divimo kao pura dreku tome da netko zna govoriti i pisati na nekom od dijalekata.

Dakle to, korištenje dijalekta, doživljavate problematičnim?

– Problematičnim i uvredljivim za čitavu hrvatsku književnost.

Zanimljiva, da ne kažem vrlo kontroverzna teza, jer na primjer Tonku Maroeviću su u njegovim pjesničkim antologijama zamjerali neuvrštavanje dijalektalne poezije.

– S potpunim pravom je to učinio! Dijalektalna poezija ima svoj pretinac, svaka joj čast, ali ona se nikada nije puno izdigla iznad provincijalne, lokalne tematike i dosega. Svaka joj čast i ja je obožavam, i mogu ti govoriti na raznim dijalektima, ali neću.

Igor i Davor Mandić,
foto Davor Kovačević

Raščistio teren

A »Balade Petrice Kerempuha«?

– A pa to obožavam. S time je završila cijela epopeja kajkavizma u hrvatskoj književnosti. Doduše tu je Krleža i prokleo sve koji su mu uništili »sveti kaj«, on je prokleo i Gaja i ostalo društvo, ali nažalost struja koja je išla za formiranjem novoga standarda na osnovi štokavštine bila je jača od svih drugih težnji i u Dalmaciji i u kontinentalnoj Hrvatskoj pa je prevladala.

Ali mislim da jedino zajednički jezik ujedinjuje ta rasuta plemena po Dalmaciji, Istri, kontinentalnoj Hrvatskoj, Slavoniji… I sad mi netko dolazi to razbijati i od toga pomodari prave senzaciju. Od tog Novaka koji je svojim »Ciganinom« strašno fulao i mene vrijeđa ta euforija koja je dignuta oko njega, a onda i te predstavice. Smatram to potpuno nepotrebnim.
I sad ću govoriti ovdje ovako bezobrazno, to si i htio od mene.

Može se reći da ih se obožava, i da su postali svojevrsni kumiri, ali mnogi će sporiti ovo što govorite, pa i mnogi autoriteti.

– Da sam ja bio književni kritičar, ne bi to postali nikad! Kao ni četiri petine spisateljica. Ne bi bile ono što su danas. Jer ja sam to radio između ‘65. i ‘75. kao meštar književne kritike u Hrvatskoj, pa i Jugoslaviji. Raščistio sam teren i dokazao da sam u pravu; sve moje pozitivne kritike su potvrđene, kao i sve negativne. Ono što sam ja ocijenio negativnim dovelo je čak i do tragičnih gubitaka nekih egzistencija… kajanje, jasna stvar, kada bi se tu riječ moglo upotrijebiti, ali ja sam spadao u one kritičare koji su već govorili tako kad je književnom scenom u Francuskoj vladao Thibaudet. Tada je već bio vladao strah od moćnoga kritičara pa se govorilo da takve kritičare treba likvidirati.

Te ideje je kod nas preuzeo jedan također pomodarski, eklektični, prevrtački duh Matvejević, koji je za mene čak i napisao to da bi me trebalo ubiti. Zato što sam navodno preuzeo preveliku vlast u kriterijima. Ali ja jesam bio kriterij, to je važno, ja nisam imao nikakve moći, ja sam samo bio namješten kao kritičar u dnevnim novinama. Imao sam moć mišljenja, a ljudi uzimaju tu moć kao stvarnu moć, što je veliki kompliment, ali nije istina, ja nisam imao poluge moći kojima bih ostvario ili želio ostvariti svoj sud. Tko ga uzme, dobro, tko neće, ne mora.

Laskali su mi ljudi koji bi mi, kad sam u Vjesniku bio arbitar, na ulici govorili: »Znate, gospon Mandić,« misleći da mi se rugaju, »ako vi kažete da neka knjiga ne valja, ja je odmah kupim, a ako kažete da je dobra, ja je neću!« I što sam time postigao? Kriterij! To je važno, oni su se prema meni opredjeljivali; cijenili su mišljenje u tom smislu da su ga ili preuzimali ili odbacivali. A ne kao ovi današnji kritičari, koji nemaju nikakvo svoje mišljenje.

Ali među njima ipak ima onih koji se ne libe izraziti i snažno, negativno ili pozitivno, mišljenje, recimo Vladimir Arsenić.

– Ma dobro, imamo Ćirića u Novostima…

Šteta što je Boris Postnikov prestao pisati kritiku.

– Da, to je baš šteta. On je bio sjajan.

A što vi ne biste pisali?

– Pa neće me nitko platiti! Oni misle da sam ishlapio. Ali nisam.

Pisac, ne publicist

Dobro, Novaka otpisujete prema dijalektu, a Karakaša? On nije dijalektalan.

– Ne, ali ja ga ne volim; on nije pisac, on je bilješkar, nema zrele ideje, dobre provodne niti u priči, a roman ne može napisati nikako, jer nema čvrstu fabulu… Greška je, dakako, u meni, jer sam odgojen kao tradicionalni književni kritičar, koji traži čvrstu narativnu strukturu proze. Iako, dakako, cijenim i postmodernu; pa i sam sam napisao postmodernu knjigu »Sebi pod kožu«. Zapravo roman.

Pa to jest pseudoautobiografski roman.

– Ma to je sve autobiografski, osim što su izostavljeni dosadni dijelovi života.

Ali ipak ima i malo konfabulacije.

– Nema. Samo kad su snovi recimo, fatamorgane.

Da, u tom kontekstu možemo i reći: učinite sve Igoru Mandiću samo ga nemojte nazvati publicistom.

– Pa to je glupost hrvatske potkulture! Za to su krive Branka Kamenski i Vesna Kusin; one su se ujedinile u procjenjivanju književne produkcije pa su je u svom neznanju raspodijelile na književnost i na publicistiku. One su izmislile izraz koji ne postoji ni u jednoj književnoj teoriji, jer publicistika, odnosno publicist je po američkoj terminologiji agent za štampu slavnih ličnosti, i on ne piše, on piše reklamne tekstove za svoje klijente. On nije pisac. Publicistika ne postoji; imam knjige teorije književnosti na svim svjetskim jezicima, i takav izraz ne postoji.

Dobro sam sve to proučio, jer sam bijesan na taj stupidni izraz, a znaš zašto to? To je izraz koji je ta duhovna sirotinja skrojila, jer se za nekoga nije usuđivala reći da je novinar, ali ni da je književnik, pa su našli srednji pojam, publicist, no to je glupost.

Kad mi je izašla »Sebi pod kožu« bio sam na listi publicistike i non-stop me šio neki »Zeleni trokut«. Ma što je to, ne znam ja što je to! I saznam: radi se o knjizi žene koja obrađuje vrt! O vrtlarici! I svaka joj čast, ali njezina knjiga kako se uzgajaju šljive, krumpiri ili obrađuje vrt… Ma ona je napisala tu jednu knjižicu, i stvarno svaka joj čast, toj ženi, sjajna je i ja je i dalje pratim, ali učinila mi je medvjeđu uslugu, jer je njezina knjiga non-stop vodila na listi publicistike.

Onda je na tu listu došao i katekizam Katoličke crkve, ali ja sam ga prejebao! Ostavi ovaj izraz! On je pao na listi ispod mene. Ma to je sve stupidno, tu su bili vademekumi, bedekeri od publicistike, koji tu i spadaju, a onda jednu takvu knjigu kao što je »Sebi pod kožu« tamo staviti… Ali ne želim više biti ljut, to je sve izbrisano, i iz hrvatske literature.

Ma vi ste pisac, i to je jasno. I to ne književnik, nego baš pisac, je li?

– Pa da, jasno, jer pisac piše, a što radi književnik? Književnikuje? To smo Veselko Tenžera i ja davno uglavili. I jedina podjela koju gaje američke, francuske, njemačke novine je fiction i non-fiction, i tu je stroga raspodjela, a ja po svakom slučaju spadam u fiction; sam si rekao: konfabulacija.

Dnevnici svakodnevice

No tu bismo mogli reći da autobiografije u suštini ne postoje, jer čim se stupi na polje priče, konstruira se pripovjedač, subjekt koji pripovijeda, a s obzirom na to da je autorovo sjećanje varljivo, taj subjekt ne može nikada biti pouzdan. Zapravo je sve to priča.

– Ma postoje, ali to su dosadni životopisi. Ne treba brkati životopise i autobiografiju. Čim ti uz podatke o godini i mjestu rođenja počneš pričati o mami i tati, to je pisanje.

Ali kažem to zato što je sjećanje nepouzdano, mislim na to da taj pripovjedač nema isključivo pravo na istinu.

– Naravno da jest. Sjećanje je najopasnije. Ono nas sve kvari, ali nam i pomaže. Zato se ja i služim svojim dnevničkim bilješkama već petnaest, dvadeset godina. Vodim ih iz dana u dan, i one nisu bogznašto; to je moja podrška, podsjetnik za sjećanja: kad sam ustao, koliko sam imao kila, kolika je bila temperatura, kad sam izašao vani, kad moja žena, što smo kupili, ručali, takve… banalne stvari.

Da, spomenuli ste to i ranije. Pa gdje je to, to mora da je dosad prilično naraslo?

– Evo tu je, pogledaj iza sebe. Ove teke koje stoje okomito. Sve to.

Pa nikada o tome niste pričali.

– Pa nikada me nitko nije pitao. I nikome to neće trebati, to ništa ne vrijedi, to ionako ide u smeće, ili u spalionicu. Moram poništiti sve svoje tragove. Tu, dakle, nema ništa važno, ali služi mi kao podsjetnik, obrazac za praćenje moga načina življenja. Jer živio sam svakako, to je bio raspašoj. Puno sam pio. Čitav svoj trijezni dio života proveo sam polupijan. Ili pjan. Kako bi Tin rekao, taman. Čitav svoj radni vijek proveo sam pjan.

Ali sada više ne pijete?

– Sada više ne. Iz obzira prema zdravlju. Želim umrijeti zdrav. Ali ne mogu nikako umrijeti zdrav, jer pušim, a na omotu mojih cigarilosa piše da pušači umiru mlađi. Ja nikako ne mogu izračunati, molim vas da mi pomogne neki aritmetičar, sada imam osamdeset jednu godinu i ako umrem danas/sutra kako ću to umrijeti mlađi? Koliko mlađi?

Identitet i »ja«

A što mislite o Knausgaardu, koji također piše u ključu (pseudo)autobiografije?

– On piše isto kao i ja, samo ima dva »a« i dolazi iz nama daleke zemlje pa su se za njega zalijepili ovi domaći ksenofili, ljubitelji svega što je strano. Pod nosom imaju istu takvu knjigu domaće problematike; moja autobiografija prožeta je realnošću, odnosno realnost je prožeta mojom biografijom.

Ali sve su vaše knjige postigle fini uspjeh.

– Apsolutno! »Predsmrtni dnevnik« prodao se u deset hiljada primjeraka. Pa na bilo kojem nastupu u Beogradu prodao sam i potpisao oko 200 komada. U Zagrebu isto, 150 komada. Potpisano. Ali knjige ne žive dugo. Kao ni mi, fala bogu. One žive u onom svoj prvom bljesku, svojoj pojavi, a moja knjiga je bila, neskromno govoreći, revolucionarni obrat u pisanju o sebi i stvarnosti. Tek nakon nje je uslijedio val mase autobiografskih knjiga.

I svi su prihvatili ideju da ubacuju svoje fotografije. Nisu shvatili da su moje fotografije u knjizi dio biografskog pisma, a ne ilustracija. Kod mene niti jedna fotografija ne ilustrira, nego je dio mišljenja koji se u tom vremenu »snima«. A onda su slijedili mnogi koji su pravili obiteljske albume. Da ne vrijeđam sada, neki su mi i prijatelji, napisali su eklektičke knjige. Misle si: »Ako može on, mogu i ja!« Ali ne možeš, jer ja sam ja! Koji se još tražim jesam li ja – ja. Još nemam svoj identitet do kraja.

Kao Kamov?

– Dobro, on oponaša Rimbauda, koji kaže da ja treba mrziti. »Le moi e thaisable«. Ja sam se isto dugo sramio toga »ja«, ali sam to i odbacio, još u ranim godinama pisanja književne kritike. Dok u Vjesniku nisam nastupio sa svojim »ja«, književni kritičari prije mene – Sabljak, Ladan, Šoljan, Pavletić – pisali su »mi«. Pa ne razumijem, koji smo to mi?

I pritom ste skovali, odnosno popularizirali »moju malenkost«.

– Da, to je iz antičke retorike preuzeto. I Krleža je »moju malenkost« upotrijebio dva-tri puta. Vic je u tome da sam ja to radio konstantno u svojim rubrikama, zato se to strahovito primilo, od Triglava do Đevđelije. Na latinskom to je mea mediocritas, mea parvitas… ima više varijanti.

Spomenuli su to par puta i Radić, Srossmayer… sve sam to proučio po našoj literaturi i nitko se toga nije dosljedno držao. A meni je bilo važno, jer kad sam vodio tu veliku kolumnu u Vjesniku u srijedu iz tjedna u tjedan pišući na razne teme zamjerio sam se velikom broju ljudi, s velikim guštom, dapače, pa sam iz broja u broj nametao taj pojam, koji je onda zaživio kao poštapalica i čuje se na raznim mjestima.

Ali to je sve sad toliko kompromitirano da je došla ta tuđmanoidna zamjenica »osobno«. »Ja osobno mislim…« Pa kako drugačije? Dvosobno, trosobno? Šta je to? To je redundancija u tekstu, u govoru. A svi su pošizili za time.

Bez kompjutora

Evo ovdje je na vašem stolu pisaća mašina, kompjutora nema. Mi koji ih imamo, a s njima i internet, mogli smo lakše provesti karantenu, izoliranost, jer nam ta kanta doista nudi spoj sa svijetom. Toliko raznih sadržaja, kulturnih i nekulturnih stiže nam svakodnevno, dok ste vi osuđeni samo na svoju biblioteku i na televiziju. Kako ste se snašli bez tih alata bez kojih mi danas teško da možemo i zamisliti život?

– Pa oni meni nisu potrebni. Prvo, meni je izolacija prirodno stanje stvari, a drugo, ono je moj internet (pokazuje na Enciklopediju JLZ-a, op. D. M.).

Bilo vas je lijepo vidjeti u intervjuu u vezi sa Zagreb book festivalom, koji je zbog korone također odgođen. Hoće li što biti još od toga ili je s time gotovo?

– Napravili su neke intervjue, mislili su uzeti još nekoliko autora da prezentiraju ono što bi moglo, trebalo biti na sajmu. Inače to organizira jedna vrlo propulzivna i kvalitetna kuća Naklada Ljevak, a ja sam bio na jednom izdanju predstavljen nekim svojim knjižicama, tako da sam imao pozitivan povod da u tome sudjelujem.

Iako smo u rekapitulaciji, stalno se dotičemo i suvremenosti. Nije to slučajno; vi, bez obzira na vašu simpatičnu retoriku nekoga tko samo čeka umrijeti, itekako postojite, ima vas u javnom prostoru, ljudi vam se obraćaju, pitaju vas, a prisutni ste i kroz autorske tekstove, možda ne kao prije, ali ipak stalno ste tu.

– Pa jesam, nisam nikamo otišao! Moje ideje se recikliraju, što mi je strašno drago, ne mašem baš repom od zadovoljstva, jer od toga nemam vajde nikakve, ali neka bude. Imam energije koliko hoćeš za bilo koju vrstu pisanja i surađivanja. Volio bih recimo svoj autorski televizijski show, ako treba književnokritičarski, kulturološki.

Ali na jedan amerikanski način, tu jedino cijenim Amerikance, to su njihove bezobraštine kad se usude ono što nitko drugi u Europi ne može, jer Europa je u tom pogledu potpuno zaostala za Amerikom. Volio bih jedan bezobrazni amerikanoidni show, jedan čovjek protiv svih, recimo, na sto planova, koji god mi padne na pamet taj dan, te noći, toga jutra u jednom ofanzivnom stilu.

Tko bi bio prvi na tapeti u pilot-epizodi? Bi li to bio razgovor ili vaš autorski solo-projekt?

– Pa doveo bih eventualno sugovornika, svaki put drugoga ili neko vrijeme istoga, pa uzeo neku žrtvu, na primjer ono što sam govorio ranije pa da mi dođu obožavatelji određenih pisaca koje podcjenjujem, i oni sami, pa da napravimo malo razgovora, što na televiziji kronično fali, jer postoje samo laskave kritike, od kojih sam neke dobio i ja. Skidam kapu, i zahvaljujem, ali to, nažalost, nije dovoljno, to ne vrijedi za prave knjige, nego za osrednje knjižice poezije, pričice, krimiće, ljubiće… ali za prave knjige ne vrijedi kritičica izražena u nekoj rubričici.

Da ishlapio?!

Televiziji svega toga fali, a fali im i osnovnih znanja. Recimo »iskomunicirati«. Poludjet ću od te riječi! Pa oni ne znaju ni što je komunikacija, a što je to iskomunikacija? Postoji komunikacija, kao složen proces, ali mi sada nismo iskomunicirali nešto, mi razgovaramo, kvragu, ali ne, oni moraju reći: »Mi smo se iskomunicirali.« Slobodno možeš napisati, i svi bi to prihvatili kao normalno: »Dva su se Mandića iskomunicirala.«

Mi smo razgovarali, pričali, jedan drugome se malo smijali, ti meni više nego ja tebi, ja tebe uzimam jako ozbiljno, a ti si vražji, provociraš me, hoćeš me na tanak led, hoćeš da slomim nogu i propadnem u vodu. Ali neka ti bude! Uostalom neka ljudi dobiju dojam ove moje žestine kojom govorim, di sam ja ishlapio, pizda mu materina?! S osamdeset godina sam mlađi nego što sam bio sa šezdeset!!!

Tri uskličnika ću staviti, ali što kad radim u novinama pa mi jedino uskličnici ostaju. Treba na televiziju. Ili podcast neki na internetu.

– Ma mrzim taj paralelni svemir, jer u njemu ne živim, nažalost.

Konstatirali smo da ste tu, prisutni, no postoji li i nešto novo iz vaše radionice što bi uskoro moglo biti i kakva knjiga?

– Radim jednu tešku, opsežnu kronologiju svoga i naših života, pokušavajući iz nje izvući saft za neki roman koji bi se zvao »Patnje starog PERWERTHERA«, ali treba mi još godina, dvije, tri. Negdje sam na pola puta, eventualno.

Kakva je to vrsta kronologije, o čemu se radi?

– Bludna kronologija, bit će skandalozna, jeziva. Ne smijem više reći.

Zna li to netko od izdavača?

– Zna V.B.Z. Nudili su čak i neki avans, ali ja nisam prihvatio. Dok nemam barem prvih 150 stranica nemam obraza… pa zamisli da zglajzam ili da krepam. Želim najprije napisati veliku količinu teksta da ga mogu dati dalje. Tako je bilo kad sam predavao i ove druge knjige. Prije prve trećine knjige nisam htio uzeti predujam. Imam toliko obraza da ne želim biti bezobrazan. I ovo što sad radim još je u fazi sazrijevanja, tek je grožđe ubrano, počinje vriti mošt… uuu, do vinifikacije treba još jedno dvije/tri godine, mislim. A ako i ne bude, ništa, krepat ću, ili, ako nešto ipak uspijem napisati, možda to spremim za neko posmrtno izdanje.