OSLO – Strava koja se dogodila u Norveškoj 22. srpnja 2011. je nepojmljiva. Započelo je bombom koja je eksplodirala u centru Osla pred zgradom vlade, a nastavilo se pokoljem na otoku Utoya, u ljetnom kampu mladeži Laburističke stranke, gdje je život izgubilo 69 omladinaca. Dokumentarni film »Generacija Utoya« prati četiri mlade žene koje su preživjele taj masakr i uz sve traume pronašle motivaciju da se nastave aktivno baviti politikom. Renate je preživjela skrivajući s u WC-u, nakon što je vidjela kako joj je poginuo dečko. Ona je također zvala policiju, a ta snimka na kojoj se čuje i pucnjava korištena je na suđenju protiv Breivika. Kamzy je uspjela preplivati s otoka na obalu, Line je trčala otokom, a Ina je bila teško ranjena.

O filmu i stanju u Norveškoj deset godina nakon terorističkog napada razgovarali smo s redateljicom Aslaug Holm. Ona je ovaj film režirala zajedno sa Sigveom Endresenom, koji se nakon petnaestak godina rada kao producent ovim projektom opet vratio dokumentarnom filmu.

Dan kad je svijet stao

Ove godine navršava se deset godina od Breivikova stravičnog zločina. Koliko se posljedice tog tragičnog događaja još uvijek osjećaju u Norveškoj?

– Osjećaji vezani za taj događaj još uvijek su vrlo jaki. Ovih dest godina mi smo prolazili kroz različite faze pokušavajući nadići tugu koju je taj događaj prouzročio. To što se dogodilo toga dana duboko je pogodilo sve ljude u Norveškoj i naravno posebno Laburističku stranku i njezin omladinski ogranak. Mislim da je bilo vrlo važno da smo nakon toga zajednički započeli nešto novo i da su poruke koje je u svojem govoru poslao tadašnji premijer Jens Stoltenberg, koji je također bio na čelu Laburističke stranke, bile pozitivne u smislu da se mržnji treba suprostaviti s ljubavlju, da taj čin neće uništiti našu demokraciju i naše zalaganje za bolji svijet, da nas taj napad ne smije paralizirati od straha, nego nam dati povod za još više demokracije i humanosti. Kako je vrijeme prolazilo, počele su se voditi sve teže debate o tome što se ustvari dogodilo i kako je to bio politički atentat na Laburističku stranku i njezinu mladež.

Kad smo počeli raditi na ovom projektu 2017. godine osjećaji i politička pitanja koja su bila potiskivana mnogo godina počeli su izbijati na površinu, a prateći tri godine te mlade političare uvidjela sam da se mnogo toga promijenilo i da oni sada mogu o svemu govoriti mnogo otvorenije.

Koja su vaša sjećanja na taj dan?

– Mislim da se svaka osoba u Norveškoj točno sjeća gdje je bila i što je radila toga dana. To je bio vrlo kišan dan i ja sam bila na ljetnom odmoru u mojoj obiteljskoj kući na otoku Smöla s mojim sinovima, mojom sestrom i njezinom djecom. Kada smo čuli za eksploziju u Oslu, prvo smo pomislili da se dogodila eksplozija plina. Kada smo shvatili što se ustvari dogodilo u Oslu, došla je vijest s otoka Utoye. Sjećam se te kiše i kako je bilo jako mračno i kako je svijet naprosto stao. Jednostavno nismo ništa mogli raditi i samo smo čekali nove vijesti koje su se emitirale svakih pola sata.

Prvi dokumentarac

Na koji način će se ove godine obilježiti sjećanje na taj 22. srpnja?

– Ustvari, cijela je godina posvećena sjećanju na taj dan. Organiziraju se raznorazna okupljanja i tribine na kojima se govori o demokraciji i slobodi govora, a 22. srpnja će se cijeli dan emitirati programi o tome što se toga dana dogodilo i na otoku Utoyi i u Oslu. Naš će se film također prikazati na televiziji. Predviđeni su mnogi koncerti i naravno komemoracija i na Utoyi i u Oslu pred zgradom vlade gdje je eksplodirala bomba. Bilo je planirano da se otvori memorijalni spomen na pristaništu s kojeg odlaze trajekti za Utoyu, ali nažalost projekt nije dovršen zbog svađe susjednih općina. Cijela je stvar završila na sudu, no sada je ipak sve riješeno pa će otvaranje biti održano sljedeće godine.

O terorističkom zločinu na Utoyi već je napravljeno nekoliko filmova. Koji je bio vaš povod da napravite ovaj film?

– Da, točno je da je o tome već snimljeno nekoliko vrlo dobrih filmova, no kada smo se jednom prilikom Sigve Endresen i ja prisjećali tog događaja, uvidjeli smo da nema nijednog dokumentarca o tome što je slijedilo nakon krvoprolića na Utoyi i kako su se oni koji su to preživjeli borili s posljedicama koje je na njih ostavio taj traumatičan događaj. Na koji su način ti mladi ljudi i političari nastavili živjeti s tim teretom i pokušali obnoviti omladinsku organizaciju te se nastaviti boriti za svoja uvjerenja nakon što su bili na taj način napadnuti upravo zbog svojih uvjerenja. Mi smo ovim filmom također željeli preispitati što se to dogodilo u Norveškoj u cjelini i na koji se način to odrazilo na stavove Laburističke stranke i njezine mladeži. Također smo željeli istražiti u kojem se smjeru razvija zemlja i demokracija te čemu vodi sve veća polarizacija i u politici i u društvu. To je možda prvi dokumentarni film koji se bavi tim političkim pitanjima. Mi smo željeli naglasiti da svatko ima pravo glasa i da moramo podržavati demokraciju, ali radeći na ovom filmu, prateći te mlade političare, neugodno me iznenadila spoznaja o tome kako je demokracija vrlo krhka i ranjiva i kako se stvari mogu promijeniti preko noći. Ja sam to osjetila boraveći na Utoyi i za mene je to postalo vrlo stvarno.

Četiri ženska lika

Kako ste odabrali osobe koje pratite u svojem filmu?

– Na početku nismo planirali da će se priča odvijati oko četiriju ženskih osoba, no kako se projekt razvijao, njihove životne priče, koliko god različite, uklopile su se u cjelinu. Započeli smo s Renate zbog njezine vrlo snažne pjesme koju je ona pjevala na skupu na Utoyi dan prije 22. srpnja. Pjesma govori o tome kako su oni mladi i da je cijeli život pred njima da ostvare svoje snove, a sljedeći dan dogodio se taj nezamislivi teror i sve se potpuno promijenilo. Sigve Endresen i ja otišli smo u ljetni kamp na Utoyu 2017. godine, bez kamera, s ciljem da samo sudjelujemo u radu u kampu, upoznamo mlade političare i steknemo njihovo povjerenje. Ina, glavni lik u filmu, je upravo bila izabrana za lidericu omladinskog ogranka Laburističke stranke, tako da nam je bilo prirodno da pratimo upravo nju. Ona je toga dana na Utoyi bila najgore ranjena, s četiri prostrijelne rane, no s nevjerojatnom hrabrošću uspješno se suprotstavlja i noćnim morama i PTSP-u te je nastavila svoj rad unutar omladinske organizacije. Njezini su govori zaista dirljivi, inspirativni i vrlo snažni te je na neki način njezina odlučnost i snaga da krene dalje također snaga, svjetlo i nada i našeg filma.

Kamzy i Line sa svojim životnim iskustvima dodatno su obogatile cijelu priču. Kamzy je posebno zanimljiv lik. Uvijek vesela i nezaustavljiva bez obzira na sve prepreke koje joj se nađu na putu.

– Kamzy je zaista hrabra i nesalomljiva iako je osjetila razne oblike rasizma, no njezin je izbor da ne želi biti prestrašena i da ne želi biti žrtva. Bila je čak optužena da je »nedovoljno Norvežanka« da bi predsjedavala gradskim povjerenstvom u povodu proslave norveškog nacionalnog dana, dok je bila na funkciji zamjenice gradonačelnika Osla. Kao dijete došla je s roditeljima u Norvešku iz Šri Lanke i prošla je ogroman put od imigrantske djevojčice, koja je nijemo sjedila u zadnjoj klupi do mlade žene koja je iskoristila šansu da se kroz omladinsku organizaciju društveno angažira i da se njezin glas čuje. Ona je vrlo aktivna i uspješna mlada političarka, a najesen će zauzeti i mjesto u vladi. Njezin životni put je zaista inspirativan.

Zašto ste se odlučili samo za ženske likove?

– Muškarci su u filmu sporedni likovi, a žene glavni što je bio namjeran odabir jer mislim da je to bio pravi način da se usredotočim na ovu priču s obzirom na to da sam i ja žena. Za mene je žena prirodna sila protiv nasilja. Iz ženskog liderstva uvijek proizlazi nešto dobro. Možda svijetu jednostavno treba majčinsko vodstvo. Ako se prisjetite SAD-a nakon 11. rujna, poruka koju je mrziteljima poslao predsjednik Bush bila je prijetnja osvetom. Poruka socijaldemokrata se temelji na tome da mrzitelje moramo pokušati razumjeti i zajednički pronaći rješenje. Umjesto prijetnje osvetom bolje je poslati poruku ljubavi i pronaći novi smjer koji će nam pomoći da se suočimo s problemima i zajednički ih riješimo.

Poruke mržnje

Zastrašujuća stvar u vašem filmu jest činjenica da postoje ljudi koji opravdavaju Breivikov čin i šalju poruke mržnje poput onih koje Ina dobiva – »Najgore je to da nisi umrla na Utoyi«.

– Te poruke pokazuju da teroristički napad nije završio, već da još uvijek traje, a to se ne događa samo u Norveškoj, već širom Europe i SAD-a. To je nažalost odlika našeg vremena, sve veća polarizacija među ljudima i u ekonomskom i u političkom smislu. Previše ljudi je puno srdžbe i gnjeva braneći svoje vlastite stavove, puni su straha od nepoznatog i ne žele imigrante u svojoj zemlji. Ali ti mladi političari imaju drukčije vrijednosti, jer svi smo mi jednaki i živimo zajedno na istom svijetu. Oni se bore za vrijednosti koje na neki način štite one najugroženije, a među njima su i oni koji dolaze u Europu kako bi gradili bolju budućnost. Ti mladi političari vide te ljude i spremni su im pomoći, dok su na suprotnoj strani oni koji sebično gledaju samo vlastite potrebe.

Koliko se u svakodnevnom životu osjećaju islamofobija i ksenofobija?

– S jedne strane u Norveškoj se održavaju socijalno-demokratske vrijednosti koje su zaista dobre, mi plaćamo porez i imamo dobru socijalnu skrb te je glavni cilj politike bio oduvijek dobrobit građana. No politika i društvo su se počeli polarizirati i mnogo toga se danas može čitati između redova. Radi se o rasizmu koji nije očit, ali se nazire ispod površine. Netrpeljivost prema muslimanima postao je veći problem nakon imigrantske krize 2015. kada ih je u Norvešku došao velik broj, no i na to se različito gleda u velikim gradovima i manjim sredinama. Norveška je, gledajući od sjevera do juga, vrlo dugačka zemlja i ljudi žive raspršeni u vrlo malim zajednicama po cijeloj zemlji. Udaljenosti između većih gradskih centara i tih malih komuna su velike i ljudi koji se osjećaju izolirano više se boje nečega što im je nepoznato.

Mislim da bi političari trebali biti više u dodiru s takvim sredinama i općenito s ljudima te ih uvjeriti da su imigranti u redu i da su korisni za dobrobit cijele zemlje. Ljudi gube ili su već izgubili vjeru u političare i to je najgore što se događa u naše vrijeme. Mi moramo povratiti vjeru u političare, a oni se trebaju približiti narodu čime bi se smanjile razlike između elite na vrhu i onih na dnu pa bi time društvo postalo ravnopravnije. Mislim da je to jedini smjer u kojem moramo ići, a mladi političari s kojima sam se srela bore se za te vrijednosti i to me ispunjava nadom.