Roman »Nemoj me buditi« hrvatskog književnika Marka Tomaša, znanog dosad po vrlo kvalitetnim pjesničkim zbirkama, publicističkom radu i esejima, prvi je piščev pokušaj u za mnoge najzahtjevnijem obliku proze.

Ovaj netipičan roman brzo je po objavljivanju privukao pažnju domaće kritike i publike, ponajprije stoga što je Tomaš u njemu uspješno kroz lik četrdesetjednogodišnjeg novinara Marka dao svoj doprinos analizi današnjice, posebno njenog utjecaja na psihu i emocije pojedinca.

Zašto sada roman, ili je možda bolje pitati zašto tek sada roman?

– Najpoštenije bi bilo okriviti moju lijenost. Neko vrijeme sam prijetio da ću objaviti knjigu sastavljenu od početaka romana koje nikada nisam dovršio. Nisam uspijevao pronaći model kojim bih bio zadovoljan. Pokušavao sam na silu oponašati načine kojima su drugi pisali.

A htio sam istovremeno stvoriti nešto začudno, toliko sumnjivo da se ljudi zapitaju je li uopće u pitanju roman.

Kada sam konačno došao do rješenja koje mi se učinilo dovoljno dobrim, sjeo sam i pisao danima. Uspio sam pobijediti vlastitu nediscipliniranu prirodu i iskontrolirati masu teksta, što forma poezije nije zahtijevala od mene.

Kakvo je iskustvo bilo pisati svoj prvi roman? I koliko je teško bilo stvarati tekst u kojem prevladava unutarnji monolog?

– Izazov koji sam stavio pred sebe bio je ostati stilski konzistentan sve to vrijeme, posvetiti se tonu kojim pripovijedam, dok sam okvir unaprijed odredio da bih sebi olakšao te zadatke.

Razbio sam realno vrijeme i one trenutke unutarnjeg raspada, kakve vjerujem svi prolazimo, komprimirao, ugurao ih u kratko vremensko razdoblje. Sebi sam, dakle, olakšao taj posao, jer sam stvari gurnuo u ekstrem, izobličio ih s namjerom da stvorim karikaturu.

Time sam usput još jednom izrazio svoj prijezir prema ozbiljnosti. A kad sebi dopustiš da se igraš, sve je puno lakše nego se na prvi pogled čini.

Stvaranje zabune

Planirate li nastaviti s ovim proznim oblikom izražavanja?

– Imam ideju za novi roman. Tek sam u fazi razrađivanja ideje. Bit će drugačiji od ovoga što sam sada radio u tom nekakvom formalnom, stilskom smislu i vjerojatno bitno konzervativniji što se tiče pristupa fabuli.

Ali to će pričekati svoje vrijeme. Knjiga eseja »Pisma s juga« i roman »Nemoj me buditi« oslobodili su mi vrijeme da se posvetim novoj fazi svog poetskog rada. Kada ovo govorim, sve mi se čini nekako smrtno ozbiljno, a ja sam sebi samo oslobodio vrijeme za novu vrstu igre u jeziku, jer sam počeo osjećati potrebu za nekim novim prijelomnim trenutkom u mom radu, otvaranjem novog poglavlja u toj priči.

U životu se grčevito trudim ne zapeti u jednom stanju koje će se perpetuirati dok sam živ. Zato mi je bitno uvijek nešto naučiti iz vlastitog stvaralačkog procesa i tjerati se da usavršavam svoje komunikacijske vještine, jer, između ostalog, pjesme i priče vidim kao korištenje standardiziranog načina komunikacije u svrhu stvaranja univerzalnijeg, sveobuhvatnijeg jezika, simbola koji u sebi sažimaju puno više značenja od pojedinačnih vrijednosti kojima se služim.

Naprosto, zajebavam se, igram, da mi ne bude mučno i dosadno to što radim.

Središnji lik romana je Marko, četrdesetjednogodišnji novinar. Svaki će ga čitatelj shvatiti na svoj način. No što je Vama bio cilj? Je li za vas Marko tipični sredovječni hrvatski inteklektualac?

– Moram, prije nego odgovorim na pitanje, reći da sam davanjem vlastitog imena glavnom liku romana htio stvoriti dodatnu zabunu kod čitatelja. Nisam se htio posebno posvetiti davanju imena liku kojeg sam stvarao od krhotina raznih ljudi koje poznajem i sebe samog.

Pitanje je smatra li se on intelektualcem ili je samo izgubljeni izdanak davno izumrle srednje klase, čovjek kojemu obrazovanje nadilazi pamet, što sve što mu se događa čini dodatno mučnim.

Kao takav, on se ne snalazi u novom dobu, formatiran je drugačijim vrijednostima, neprimjenjivim u sadašnjosti. Pobjegao je od nekakvog rata. Došao je u sredinu koja nikad neće biti njegova i u kojoj ni s kim ne dijeli isto iskustvo.

Očito se nije trudio prilagoditi. Samo je stvorio uvjete za preživljavanje i time se zadovoljio. Njegova toksična rutina sve ga je više udaljavala od drugih ljudi. Kada ga je konačno nešto izbacilo iz te svakodnevne rutine, suočavanje sa stvarnošću ubrzava njegovo propadanje i produbljuje njegov unutarnji pakao.

Ono što osjeća, što je kod mene zgusnuto kao modalitet, sigurno povremeno prolazi i gdjekoji sredovječni hrvatski intelektualac, što god to značilo. Marko, uostalom, ne živi u Hrvatskoj.

Grad i zemlja nisu imenovani ali, recimo da sam zamislio malu uređenu zemlju, poput Slovenije.

Marko i Mersault

Može li se njegov život smatrati svojevrsnom »kaznom« za nečinjenje, neaktivnost, bijeg od problema, uzmak od stvarnosti… »Mogu bez svijeta jednako kao što svijet može gurati s mojim minimalnim sudjelovanjem u njemu. Tako živim već tridesetak godina.«

– Djelomice svakako. U delirično stanje ga je dovela ovisnost o alkoholu, ali preko granice pakla gura ga stvarnost toksičnija od njegove ovisnosti. Dugo je odbijao sudjelovati u njoj osim kao poluanonimni novinar koji u posao ne unosi sebe niti stvarnost ocjenjuje vlastitim aršinima.

Čim se zainteresirao za sudbinu nekog drugog, prošao je kroz vrata pakla i suočio se s takozvanom stvarnošću, koja je gora nego je on zamišljao. Njegovo propadanje posljedica je stvarnosti koliko i njegove ovisnosti.

Aktivno je pobjegao od rata, a onda samo nastavio pasivni bijeg. Bježanje mu je postalo sudbina. I onda se izgubio.

Jeste li imali stvarnih ili literarnih uzora pri stvaranju njegova lika? Na pamet mi je, čitajući roman, u nekoliko navrata pao Camusov Mersault iz romana »Stranac«.

– Još mi je netko to rekao. Ali zamišljajući Marka prvenstveno sam zamišljao otuđene glavne likove detektivskih i »hard boiled« romana. Jednim dijelom on je neki nikad do kraja realizirani umjetnik, alkoholičar i cinik kakvih je mnogo za šankovima u provincijama.

Takvim je postao kad se prvi put suočio s činjenicom da ljudi koji su stvarali ono što ga je kao dijete oduševljavalo nisu nikakvi superheroji, nego često gnjide bez skrupula u ostvarivanju svojih megalomanskih ambicija.

Tu je uzrok njegova razočaranja i želje da se skloni od svega. Nije htio, zbog svojih srednjeklasnih ideala, nikada pristati na sve što zahtijeva penjanje na društvenoj ljestvici. Mersault je takav lik, ali, u ovom slučaju, samo jedan od modela.

I njega je slučaj izbacio iz rutine, pozicije s koje je manje više udobno tiho gunđao na svijet.

Iako razumije da je za njegovu stvarnost krivo i društvo (»Ovdje mračni umovi iz prošlosti i posthumno kontroliraju našu budućnost«), Marko ne iskazuje preveliku želju za borbom. Zašto? Jesmo li, možda, svi »ubijeni« tom nemogućnošću promjene?

– Stvari su dovele do situacije u kojoj čovjek po sebi ne predstavlja vrijednost. On je samo još jedan resurs u stvaranju nekakvih virtualnih vrijednosti koje su izmakle kontroli. To je svijet u kojem se »nema ni s kim ni protiv koga«.

Kosti su izmiješane i nemoguće je više identificirati tko je tko i za što se zalaže. Zato ljudi uzmiču, nalaze razne načine bijega, pentraju se po planinama, šetaju satima, vježbaju kao profesionalni sportaši, piju, drogiraju se, skaču padobranima itd. Otišlo se predaleko.

Stvarnost je multiplicirana. Gdje se okrenuti? Moguće je da ako smo izgubljeni onda smo i ubijeni. Ali revolucije su vjernicima donijele samo beskrajna razočaranja i promjena može doći jedino potpuno ujedinjenim trudom, a u nju se mora, prije svega, krenuti od mijenjanja samog sebe.

Trenutačno smo potrošni materijal, resurs, zamjenjivi svi odreda. Otuda bol i kod ljudi nesvjesnih te činjenice. Nesigurnost nas je natjerala da postanemo sebični. Puno je humanističkih ideja koje trebaju redefiniranje, jer su vrijednosti navodno upisane u sustav postale mrtvo slovo na papiru.

Treba na zemlju vratiti čovjeka, ono nesavršeno biće, ako itko više to uopće želi.

Gomilanje laži

Naslov romana mogao bi biti i krajnja poruka. Je li stanje ne samo za Marka, već i za sve nas, tako loše?

– Puno vremena provodim promatrajući ljude. Puno sam i putovao. Puno je patnje posvuda, ljudi se muče, bore, najveća borba se odvija unutar njih. Znate, prostranstvo Svemira, beskraj je zastrašujući, ali zastrašujuće je koliko je prostora u svakom pojedinom čovjeku.

Kada zađe u sebe i krene lutati, može se jednako izgubiti kao u nekoj prašumi. I baš kao što ide u prašumu tražiti izgubljene, čovjek i u sebi traži izgubljenog čovjeka. Bez pomoći drugih, bez putokaza, svi smo izgubljeni.

Društvo je čudovišno, zato što smo mi pristali biti čudovišta. Potrebno je ponovno pronaći čovjeka koji se izgubio u sebi i samim tim je izgubljen za svijet. Zato valjda ponovno trebamo stvarne heroje, istraživače, znatiželjne ljude, koji su spremni istinski živjeti.

Takvi povezuju cijelu jednu veliku naciju neutješnih i izgubljenih. Ako se samo zapitamo zašto je toliko nesigurnosti i straha koji tjera ljude na okretanje glave i bijeg, vjerojatni odgovor je zato što svi oni svijet vide kao strašno i mračno mjesto.

Ljudi koji se ne plaše života zato su svjetlo. Oni i ranjeni, tužni, bosi, razočarani pokušavaju živjeti svoje snove. Otuda i činjenica da ljudi sve više u umjetnosti prepoznaju autentičnu, pravu stvar, iskrenost, jer žele onakvog heroja kakve smo i mi zamišljali kada smo kao klinci čitali knjige i gledali filmove ili slušali glazbu.

Karijeristi, naštancani kao novac, predugo su devalvirali sve što je nekada bilo svjetlo. To je cijeli jedan zli projekt gomilanja laži kako bi se sve učinilo lažnim. Istiniti, pravi ljudi od krvi i mesa postali su rijetkost.

Zato toliko ljudi tuguje kada odu oni poput Duje Lucića ili Bekima Sejranovića. Svojim su životom dotaknuli mnoga srca, a to je ono što bi nam svima trebalo biti bitno. Svijet bi i dalje ostao pun opasnosti, ali bio bi plemenitije, ljepše i uzbudljivije mjesto.