Olja Savičević Ivančević spisateljica je iznimne biografije u okvirima hrvatske književnosti. Ne može se, naime, puno pisaca pohvaliti činjenicom da su uspješni i u poeziji i u kratkoj priči i u romanu, a onda još i u književnosti za djecu. No još se manje pisaca može pohvaliti činjenicom da su pjesnički vunderkindi, a Olja to jest (bila), jer je prvu knjigu poezije, »Bit će strašno kada ja porastem«, objavila još kao dijete.

Nakon toga ipak je škola prevladala, a i neka ladica u kojoj su se skrivale pjesme i tko zna što još, da bi nakon tri mladenačke zbirke pjesama ušla u svijet prozne književnosti. Zbirkom priča »Nasmijati psa« Olja odmah pokazuje nešto što krasi mali broj pisaca: iskonsku duhovitost u tekstu. Pritom se ne misli na jednostavne ha ha fore, nego na duhovite koncepte, koji se čitaju s osmijehom, pa i kad su »ozbiljni« ili progovaraju o težim aspektima nečijih života.

Godina 2010. ponovo je prijelomna, jer tada Olja pokazuje da ima sape i za kralja proznih vrsta – roman. »Adio kauboju« vrlo brzo je postao kultan, i do dana današnjeg ostao jednim od onih bisera književnosti koji se ne mogu ponoviti, odnosno koji se ne mogu epigonski nasljedovati, jer su pisani toliko posebno, specifično, da ostaju nepronični onima koji bi iz njih eventualno htjeli nešto naučiti o pisanju.

»Pjevač u noći« uslijedio je nakon šest godina, da bi u istom razmaku Olja objavila i najnoviji roman »Ljeta s Marijom«, u izdanju Frakture.

S autoricom razgovaramo u sklopu programa Gradske knjižnice Rijeka »Knjiga na nezgodnim mjestima«. To »nezgodno« mjesto nevjerojatno je zgodan Brodokomercov market u Dražicama, gdje Olju pitamo, s obzirom na visoku kakvoću njezinih knjiga, kada zna da je knjiga spremna, da može »van«, je li to emocija, osjećaj da je gotovo ili je rezultat nekog racionalnog kognitivnog procesa.

Zanat pisanja

– Jednostavno više nemaš što kazati na tu temu. Bilo bi loše završiti priču prije nego je gotova. No ako si perfekcionist, a ja nekada jesam, nije loše imati nešto za vježbu discipline; recimo pisanje za novine, ili pisanje kolumni izvrsna je vježba iz discipline teksta. Tu naučiš da imaš ograničen broj riječi, rok, da moraš u jednom trenutku završiti, da ne možeš po šesti put čitati taj tekst… pa ti ta disciplina pomogne i za druge tekstove – govori nam Olja, dok publika pozorno sluša. Nije to čudno, jer znamo da u publici ima i pisaca, a možda i pisaca u pokušaju, koje te stvari zanimaju i na dubljoj razini.

Saznali smo, dakle, da je kod Olje to pitanje kraja rada na nekom tekstu povezano i s intuicijom i s razumom, no radi li nekad na nečemu što je nepopravljivo, i s čime nikako nije zadovoljna, pa to i ne pusti »van«, pitamo je, a ona odgovara da joj se zna dogoditi da krene od neke ideje i napiše početak, a onda čitav taj početak odbaci, pa često i govori svojim polaznicima radionica kreativnog pisanja da se vrate na taj početak, jer je moguće da im on služi samo kao ulaz u priču.

– To često treba baciti. I mislim da se zanat pisanja dobrim dijelom zasniva na sposobnosti odbacivanja i brisanja. Mislim da je za sve nas koji pišemo najgore kad nam se ne sviđa neka određena riječ, ili rečenica, a ne možeš pronaći bolju. Najbolje je tada to pustiti pa kasnije rješavati. Meni se znalo događati da to riješim u nekom stanju polusna. Tad smo najopušteniji, a s druge strane to je i stanje lucidnosti. Mozak još uvijek radi, ali toneš u san, budi se podsvijest. Saznala sam da je, recimo, Dali svjesno sebe dovodio u ta stanja i da su oni njegovi satovi koji se razlijevaju po slikama bili satovi koji bi zvonili da bi ga održavali između sna i jave. Ja sam tako neke najkompliciranije stvari u fabuli razriješila u toj fazi – kaže Olja, pa iako nam ruši koncept razgovora, jer bismo o toj temi još puno mogli razgovarati, pa na pitanja postavljati dodatna potpitanja, vrijeme nam je da se pozabavimo njezinim novim romanom.

Budući da je spomenula radionice pisanja koje vodi, možemo slobodno reći da je jedan od savjeta svim književnim početnicima, a koji se inače mogu čuti na tim, sve mnogobrojnijim radionicama kreativnog pisanja, onaj da se likovima u proznim djelima ne daju slična ili ista imena, jer će ih čitatelj teško pratiti. Naravno, dobri pisci će od toga napraviti cijelu priču, iako će čitatelju pritom otežati praćenje radnje. No opet, knjiga u kojoj se ne vraćate natrag u tekstu da biste si nešto razjasnili i tako nije vrijedna osobite pažnje.

Pet Marija

Olja Savičević Ivančević tako je napisala knjigu »Ljeta s Marijom«, i u toj knjizi je čak pet Marija, koje imaju tek neznatne varijacije tog imena, ili uz »originalnu« Mariju imaju još i neki dodatak, specifičan za nju. Tražimo stoga Olju da nam približi tih pet Marija i kaže zašto su baš one glavni likovi, ili pokretačice radnje njezina romana.

– Iako je na to teško utjecati, voljela bih da čitatelji taj roman čitaju kao svaku drugu fikciju, jer su faktografski i biografski podaci i osobna iskustva u njemu korišteni u svrhu, nadam se, univerzalnije priče o ovim prostorima – o obiteljima koje nisu bili politički ni podobne ni poželjne. Pogotovo se to odražava na živote žena, a pogotovo ako nisu živjele po pravilima. A ja dolazim iz takve jedne obitelji. I mislila sam, dobro, moja je obitelj takva kakva jest, ima neku sudbinu, kao i druge, ali kad se dogodi višak sudbine, a to su slučajevi kad životne okolnosti, društvene situacije potpuno uvjetuju živote ljudi, kad im uđu u kuće, postelje, kuhinje, ispreturaju privatni život, onda je od tog viška sudbine moguće napraviti priču – kaže nam Olja, svjedočeći i da bi je mnogi prijatelji, urednici pitali zašto ne zapiše te priče i tako joj zapravo dali ideju. Kako je rekla, vraćanje u obiteljsku povijest svojevrsna je intimna arheologija, jer može se pronaći dokument, fotografija, pismo, ali što sad dalje s tim? Onda bi ona na temelju toga rekonstruirala, izmišljala i radila ono što joj je najdraže i što jest zapravo posao pisca, da na osnovu stvarnog rekreiraju i nadograđuju priču.

Marija je često ime, pa i u njezinoj obitelji, a pet Marija koje su bitne za priču su Marjeta, Meri, Maša, Marijola i Mara. U naslovu je Marija u jednini, upravo zato što je htjela naglasiti povezanost i kontinuitet, jedinstvo tog glasa kroz vrijeme i nekoliko života. Knjiga ih prati kroz sto godina, u kojima se, kako kaže autorica, sve ubrzano mijenjalo u životima žena. Mnoge njihove priče nisu zapisane. Ime Marija prenosilo se po ženskoj liniji onako kako se prezime prenosi(lo) po muškoj, pa je ovaj roman i u tom smislu emancipatorski.

Rodoslovni i drugi odnosi

S obzirom, pak, na to da nas francuska »nouvelle histoire« uči da je čak i važnija ta »mala«, ljudska povijest od one događajne povijesti, koja je sva u prevratima, datumima krunidbi i osvajanjima, valjalo je ispričati i ovu priču. Jedna je knjiga bila okidač za priču, pa pitamo Olju da nam je približi, što neće biti »spoiler«, jer se spominje odmah na početku romana. Radi se o rodoslovlju, no onom standardnom, koje bilježi tzv. muške linije, i koje staje kad se u obitelji dogode samo kćeri. »Ljeta s Marijom« tako postaju i svojevrsno rodoslovlje te ženske, nezabilježene linije.

Tu knjigu nosi svome ocu Marijola, lik u kojem se i mi generacijski najviše pronalazimo i koji je, prema priznanju autorice, najsličniji njoj samoj. I tada se utvrđuje da grane prestaju kada se rađaju ženska djeca. Zanimljivo je to i s aspekta patrijarhalnosti našega Balkana. Olja zato kaže da je muškarac mogao dobiti jednu ili sedam kćeri, pa i dalje biti »promašeni mediteranski subjekt«.

– Uistinu postoji ta jedna knjiga, imam je i dan-danas, koja je naslovljena »Rodoslovni i drugi odnosi«. Napisao ju je jedan Crnogorac, koji je pratio lozu po toj muškoj liniji nekoliko stoljeća, a do nas je u Dalmaciju stigla krajem osamdesetih. Uglavnom, ako se kome rode samo kćeri, tu se prestaje slijediti obiteljska linija. Ja sam još kao djevojčica o tome razmišljala, bilo mi je čudno gdje su se izgubile sve te žene, što je s njima, tim zanimljivije što je ta grana loze koja prestaje sa mnom i sestrom krenula od jedne žene hajdučice, koja je bila vođa plemena hajduka kad joj je muž umro. I dogodilo mi se, dok sam pisala knjigu, ali još i više nakon što je ona izašla, da mi ljudi imaju potrebu ispričati priče o svojim bakama, mamama, pretkinjama… Tu ima puno zanimljivih, potresnih i duhovitih priča koje su se prenosile usmenim putem – kaže Olja.

Priča o patrijarhatu

U toj ženskoj povijesti u romanu je i jedna čedomorka. Marijola je predstavnica nas, one generacije koja ne može lako preko takvih stvari prijeći, ali život u divljoj sredini uspijeva i takve stvari pospremiti daleko. Pitamo se, a onda pitamo i Olju, što male sredine opraštaju, a što nikad neće oprostiti. Kako ona odgovara, Marijola ne može prihvatiti čedomorstvo, ali joj je još i teže shvatiti kako je ta ista žena odgojila kći koja je prekrasna osoba i to je navodi da pokuša razumjeti priču iza toga, koja je nešto drukčija od priče o Medeji.

– Mala sredina prihvati razne stvari, ako preživiš. Mislim da se ništa ne zaboravlja, sve se zna, ali i prešućuje. Kao autorica volim pomicati stvari koje su mi osobno nelagodne ili bolne ili zazorne; ako nešto kao osoba ne mogu dokraja shvatiti, ili imam predrasudu i slično, onda to kroz pismo pokušavam shvatiti. Kako je moguće da netko postupi tako, a ne radi se o monstrumu, psihopatu. To mi je i ljudski i spisateljski izazov. Neke je stvari nemoguće prihvatiti, ali je moguće razumjeti što stoji iza toga – kaže Olja.

U romanu ima, dakako, i muških likova; tu su braća, muževi, očevi, neki blagi, neki oštri, neki puni ljubavi, koju pokazuju pa makar i tako da okrenu kola kući kad im kći dobije prvu menstruaciju. Oni svi ukazuju na dijelove te paradigme naših balkanskih prostora patrijarhata. Zanima nas kako se ti likovi, prema Olji, nose s moći koju im patrijarhat daje, a kako s problemima koji iz tog partrijarhata proizlaze. I Olja spremno odgovara da je sve drukčije kad čovjek čovjeku priđe izbliza, kad ga sagleda kao ljudsko biće. No u trenucima dok govori da nije tekst pisala s predumišljajem ili agednom da pokaže da su žene ovakve, a muškarci onakvi, događa se u našoj Brodokomercovoj priči neizbježno, nešto što smo svi očekivali: jednoj je gospođi trebalo baš nešto što je bilo iza naših leđa, pa smo joj pomogli bolje izabrati. U kontekstu kriznih pretjeranih nabavljanja određenog artikla, to što je bila riječ o toaletnom papiru dodatno je začinila situaciju.

Nakon što je gospođa dobro izabrala, Olja je mogla nastaviti priču o partrijarhatu, objasnivši da ti muškarci nisu idealni, a nije pomoglo ni to što im je puno više toga bilo dopušteno. Posebno su profitirali posjetitelji te večeri, jer su tada dobili i nadogradnju one priče o ocu koji okreće kola kad mu kći dobije prvu menstruaciju, a događa se daleke 1937. na putu za Seget.

Pisma čitateljici

Divan dio teksta je Olja potom pročitala, o odrastanju djevojaka u domu za ratnu siročad, teksta koji će u svakom novom čitanju čitatelju otkriti novi sloj razumijevanja ljudske psihologije, a za koji bi prepričavanje odnijelo previše prostora. Morat će čitatelj priču o jabukama ipak pročitati sam, a mi možemo o tome još samo reći da takvih priča ima još i da knjiga funkcionira i kao roman, ali i kao zbirka priča, anegdota koje se donose uglavnom u trećem licu, fokaliziranim pripovjedačem.

Paralelno, pak, s rukopisom »Ljeta s Marijom« nastajao je još jedan, nazvan »Pisma čitateljici«, o kojem ni mi ne znamo gotovo ništa, pa Olju pitamo da nam ga malo približi.

– Radi se o jednoj jako lijepoj biblioteci urednika i pisca Semezdina Mehmedinovića, koju je on pokrenuo u Sarajevu u Buybooku, pa je pozvao nekoliko spisateljica i pisaca iz Hrvatske, Bosne, Srbije… da pišu neku vrstu dnevnika. Kad mi se bio javio, ja sam već radila neke bilješke, dnevnik vezan za pisanje ovog romana. Puno toga što sam doznala u istraživanjima, naravno, morala sam ostaviti sa strane, jer ne može sve ući u roman, pa su tako nastale i te bilješke. Dio toga objavljen je i na mojoj web-stranici, kao otvoreni virtualni dnevnik, gdje su i snimke, fotke, nije samo tekst. Onda sam sredila i neke zapise koje sam objavljivala u raznim publikacijama i na koncu mi se činilo da sve to skupa kao da jesu »pisma čitateljici«, pa sam predložila taj naslov, i on je ostao. Knjiga bi trebala izaći do kraja godine, najkasnije početkom sljedeće – kaže Olja.

Uz spisateljski rad Olja se bavi i vođenjem radionica kreativnog pisanja, kao što smo već ranije napomenuli, pa nas je zanimalo kakvo joj je to iskustvo, ima li na tim radionicama pisaca i što ona tamo s njima pokušava napraviti.

– Vidim koliko to ljudima znači i kako, kad ih izložiš dobrim knjigama, dobroj poeziji, dođu do toga da uz imalo talenta mogu nešto dobro napisati. A onda će se i među njima uvijek naći netko tko ima onu iskru. Vidim da je velik broj ove mlađe generacije pjesnika i pisaca prošao kroz književne radionice. Zar ne bi i ti išao da su postojale dok smo bili mlađi, pita me Olja i kažem naravno da bih, jer bi mi radionice zasigurno uštedjele puno vremena u pronalaženju grešaka koje sam sâm morao pronalaziti i onda ih ispravljati. A fino pritom Olja upozorava i da je važno to da je jako lijepo s istomišljenicima razgovarati o književnosti, s onima s kojima se dijeli ista strast.

Split i Zagreb

Posljednje pitanje koje smo joj postavili bilo je vezano za mjesto njezina življenja. Naime nakon života u njenu rodnom Splitu, Olja se u nekom trenu s obitelji preselila u Zagreb. Nas je, konačno, zanimalo kako su se tamo snašli i bi li, da mora ponovo izabirati, ali s ovim iskustvom Zagreba koje sad ima, to ponovo učinila, bi li se doista preselila ili bi ostala u Splitu, odnosno razmišlja li se Splitu vratiti.

– Ne sanjam Split, ali često sanjam more. No ja ga nisam izgubila; mogu uvijek otići u Dalmaciju, imam gdje. Da to nije moguće, onda bih vjerojatno razmislila o tom odlasku u Zagreb. Godinama sam poslom bila vezana za Zagreb i za inozemstvo gdje su izlazile moje knjige, u Splitu nije bilo puno interesa za mene. Ali kad sam se selila iz Splita… pa kao da sam na Mars odselila, više su novine o tome pisale nego kad mi izađe nova knjiga. To mi je bilo nejasno, ali, ajde, možda je to i zato što je moja književnost vezana za Split i Dalmaciju. Split nije jednostavan grad za živjeti u njemu i ja jesam od toga pobjegla, skoro pa tragom mojih junakinja. To je zaista grad nekih iznimnih ljudi, ali nije samo njihov. Uvijek će biti moj rodni grad, ali i Zagreb je sad moj grad, jedan od mojih gradova – rekla je Olja i izmamila dug i topao aplauz publike koja je nakon razgovora razgrabila sve knjige, koje je autorica drage volje svima potpisala.