Filip Fak, novoizabrani ravnatelj riječke Opere, umnogome se uklapa u trend glazbenih umjetničkih zbivanja koja su u nekoliko zadnjih godina riječku opernu scenu osnažila novim idejama i sjajnim izvedbama. Pijanist kojem je glazba pretpostavljena ne samo kao umjetnička i kulturna vrijednost, već ga prožima i kao kreatora i učitelja. Kao profesor djeluje već nekoliko godina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a kao skladatelj, iako o tome skromno govori, zavrijedio je već i neka priznanja.

Filip Fak je rođeni Riječanin koji je svoje obrazovanje započeo u rodnom gradu, Muzičku akademiju završio u Zagrebu, a potom se usavršavao na Scholi Cantorum u Parizu. Kao solist nastupio je s najuglednijim hrvatskim orkestrima i ansamblima, a nastupao je i u Europi, Kini i SAD-u. Od prošle godine je i presjednik HDGU-a. Brojne obaveze nisu ga spriječile da se osim pijanizmom bavi i skladanjem. Višestrukost njegova zanimanja za glazbenim izrazom u ulozi ravnatelja riječke Opere zasigurno je dobila još jedan, novi prostor umjetničkog i kreativnog djelovanja.

Izabrani ste za ravnatelja riječke Opere. Jeste li kao pijanist očekivali takvo imenovanje?

– Najiskrenije, donedavno mi nije bilo ni na kraj pameti da bih ikada uopće konkurirao za mjesto ravnatelja Opere, niti sam ikada imao takvih ambicija. Međutim, dogodilo se spontano. Tijekom trajanja jednog od projekata Riječkog simfonijskog orkestra (u kojem sam gostovao kao pijanist) intendant HNK-a Marin Blažević pozvao me na razgovor i predložio mi to kao ideju. Moram priznati da sam se nemalo iznenadio tim prijedlogom, ali i da sam bio prisiljen dobrano promisliti prije negoli sam prihvatio takav izazov. Radi se o mjestu koje nosi mnogo odgovornosti i obveza, a moj život je u nekom smislu bio već posve posložen u Zagrebu. Tamo sam profesor klavira na Muzičkoj akademiji i solo pijanist Zagrebačke filharmonije, a od prošle godine i predsjednik HDGU-a pa mi zaista nije nedostajalo posla i izazova. Ipak, velika čast koju nosi funkcija ravnatelja Opere i mogućnost da učinim nešto dobro za kulturu u mom rodnom gradu i mom »rodnom kazalištu« bila je kombinacija koja je presudila.

Najbolja operna kuća u regiji

Diplomirali ste prije desetak godina na zagrebačkoj Akademiji, a sad već predajete kao profesor i predsjednik ste Upravnog odbora HDGU-a. Impresivan životopis s obzirom da ste relativno mlad glazbenik.

– To dosta ovisi o tome što znači »relativno mlad«… Ali, može se reći da sam uspio ostvariti mnoge svoje želje i ciljeve, pa čak i snove. Mislim da je ključ takvog razvoja događaja u tome što sam sve ove godine samo uporno radio, puštajući po strani ambicije. Moglo bi se reći kako su svi uspjesi tek sekundarna posljedica rada, za koji sam se uvijek nastojao truditi da bude u službi umjetnosti, a ne da ima svrhu samo moj osobni probitak. Dakako, još jedna važna komponenta je i ogromna podrška okoline koju sam imao sve ove godine. Prvenstveno od svoje obitelji, kao i nekolicine prijatelja koji su bili uz mene u trenucima kada je sve izgledalo bitno drukčije. Bez takve podrške zasigurno ne bih ostvario većinu toga što sam postigao.

Riječka je Opera posljednjih nekoliko godina ozbiljno zaživjela. Kako je vi doživljavate, vidite?

– Apsolutno bih se složio s vama – mislim da je riječka Opera postala važna točka na opernoj karti Europe, iako valja istaknuti i kako u Rijeci imamo zaista dugu i značajnu opernu tradiciju. Što se tiče sadašnjeg trenutka, osobno mislim da je riječka Opera najbolja operna kuća u regiji, kako po svojim ansamblima, tako i po svom programu.

Filip Fak
Foto Marko Gracin

Na kakvu vrstu repertoara biste voljeli dati naglasak?

– Pitanje repertoara je uvijek svojevrstan »dvosjekli mač«. Svakako treba biti veoma promišljen kako bi se pronašla prava ravnoteža između novih, inovativnih repertoarskih zahvata i kanonskih, mainstream opernih naslova. To je tako zato što su dio naše publike ljudi koji u kazalište dolaze već dugi niz godina, pa uvijek traže inovacije i osvježenja, ali isto tako treba imati u vidu da će netko baš u danom trenutku u kazalište ući prvi put, ili će tamo biti »u prolazu«, pa mu treba prikazati i ono što opera tradicionalno predstavlja. Ukratko, trudit ćemo se ponuditi publici i jedno i drugo, s blagim naglaskom na nove, odnosno nikad ranije u Rijeci uprizorene opere.

Fleksibilnost opere

Opera je vrlo dvojbena forma, neki je vide kao nešto vrlo arhaično u izrazu, a neki vrlo osuvremenjenu. Kojoj skupini vi pripadate?

– Obično u takvim pitanjima ne pripadam niti jednoj skupini, jer su obično obje skupine u krivu barem u nekom segmentu. Opera je, što je upravo jedna od njenih najvećih ljepota i vrijednosti, ono što od nje napravite. Zapravo je opera nevjerojatno fleksibilna. Može biti postavljena vrlo tradicionalno, čak i arhaično u izrazu, kako sami kažete, može biti svojevrsni »prozor u prošlost« ili pak budućnost, ali isto tako može biti i veoma aktualna. Taj dio ponajviše ovisi o viziji redatelja i ostatka kreativnog tima. Srećom, mnoge opere se, u sadržajnom smislu, bave zapravo bezvremenskim, dakle i svevremenskim temama koje su samo zaodjenute u ruho neke konkretne radnje. Međutim, ono što operu čini zaista posebnom u odnosu na sve ostale umjetničke žanrove, koji vjerojatno mogu i mnogo realističnije dočarati neke situacije ili odnose, jest glazba koja je često toliko duboka i toliko pogađa u emotivnu srž, da sama priča postaje gotovo »veća od života«. Osobno veću dvojbenost vidim u principijelnom shvaćanju opere – ako se radi površno, kao svojevrsna nakupina materijalnih efekata, opera može postati nepodnošljivo dosadna. Ako se radi s razumijevanjem, onda ćemo brzo uvidjeti zašto je opera jedan od najviših dosega ljudske kulture.

Koliko je riječka publika spremna na iskorak?

– Ako postoji publika koja je spremna na iskorak, onda je to riječka publika. Tko god ima otvoren um i srce, spreman je na iskorak.

U svom repertoaru osim hrvatskih skladatelja volite i suvremene autore. Što vas u tome posebno privlači, koji dio glazbenih rješenja?

– U suvremenoj glazbi me najviše privlači upravo njena šarolikost, odnosno sama mogućnost skladatelja da pišu glazbu kakvu oni žele i kako je oni doživljavaju. Jer, nigdje ne piše što glazba uopće jest ili kakva bi ona »morala« biti; postoje škole, postoje tradicije, postoje stilovi, ali sama priroda glazbe zapravo izmiče definiciji. I ta činjenica se najbolje ogleda u suvremenoj glazbi, u svoj njenoj raznolikosti. Ponekad se nove kreativne mogućnosti manifestiraju u eksperimentalnom pristupu, odnosno inovacijama u glazbenom jeziku i estetici koja se često mijenja i revidira, a ponekad (što se nekome može činiti neobičnim!) još više hrabrosti treba kako bismo se »vratili korijenima«, ali na novi način.
Također još jedna jako važna stvar koja meni kao izvođaču znači mnogo, jest biti u kontaktu sa živućim autorima i biti dio glazbene sadašnjosti, što je nažalost jedan aspekt koji mnogi izvođači zanemaruju. Drugim riječima, jednog J. S. Bacha smo usvojili zauvijek i sigurno ćemo ga izvoditi i za 500 godina, ali glazba koja se danas sklada i osjeća, koja je odraz sadašnjega vremena, to je trenutak kojem također treba dati priliku. Ima mnogo sjajnih suvremenih kompozitora koji su izravne žrtve glazbeničkih predrasuda, a neizravno i konzervativnosti koja proizlazi iz nesklonosti akademskog svijeta da prati promjene koje donosi vrijeme u kojem živimo… Kad ste me već upitali o otvorenosti prema iskoraku.

O komponiranju

I sami skladate. Kako biste opisali svoje kompozicije? Hoćete li predstaviti nešto i riječkoj publici?

– Najteže je govoriti o svojoj »osobnoj« glazbi; mislim da je to nemoguće opisati riječima. Glazba koju sam napisao do ovoga trenutka, a radi se o nevelikom broju djela, većinom je studijskog karaktera. Ne studijskog u smislu vježbanja, već u smislu učenja i traženja. Prije više godina sam donio odluku da ću pauzirati s ozbiljnim komponiranjem sve dokle ne budem imao dovoljno vremena i energije da se time bavim zaista onako kako bih to i želio. Biti kompozitor za mene znači mnogo toga, ali podrazumijeva prije svega veliku odgovornost prema nasljeđu. Što se tiče riječke publike i izvedbi mojih kompozicija, mogu zamisliti izvedbu svoje prve simfonije u Rijeci, ali za kojih desetak godina. Tada možda budem imao dovoljno znanja i iskustva.

Autor ste komorne verzije Bizetove »Carmen«. Volite tu strastvenu temu?

– Ne znam nikoga tko ne voli »Carmen«. Čitav svemir je sadržan u toj priči, a glazba je naprosto genijalna, nad-genijalna zapravo. Dakako, danas je lako misliti o »Carmen« kao o svojevrsnoj playlisti ponajvećih opernih hitova jer je ona već toliko »naša« i prihvaćena kao nešto dano, zdravo za gotovo, ali mislim da ljudi ni danas uopće ne mogu pojmiti činjenicu da je takvo što moglo proizaći iz jednog jedinog pera.

Koje biste još opere voljeli obraditi, postaviti za svog mandata u Rijeci?

– Rado bih vam odgovorio na to pitanje, ali kako se čini da će se mnoge moje ideje uskoro i realizirati, nažalost moram sačekati na službenu najavu programa sljedeće sezone koja bi se trebala dogoditi veoma uskoro. Ono što vam mogu reći, da ipak ne ostanem potpuno dužan, jest da ćemo u sljedećoj sezoni postaviti jednu čuvenu operu (jednu od najčuvenijih!) koja u Rijeci nije viđena već više od 75 godina, a uskoro zatim i jednu operu iz pera hrvatskog autora koja je po mome sudu najljepša hrvatska opera uopće u postojanju. Mislim da će u sljedećim sezonama biti istinskih poslastica za sve prave ljubitelje opere.

Opera po Kamovu

U svom programu najavili ste i »Operu po Kamovu« riječkog skladatelja i dirigenta Zorana Juranića…

– »Opera po Kamovu«, čija je premijera odgođena zbog posljednjeg lockdowna, ali koja će svakako biti izvedena čim to prilike dopuste, jedan je od projekata koji me čini ponosnim što sam Riječanin. Od jednog od najvećih talenata hrvatske literarne scene, Janka Polića Kamova, pa do našeg velikog skladatelja i dirigenta, akademika Zorana Juranića, ova specifično riječka tvorevina je iskonska i potpuno autentična završnica EPK-a. U zaista zanimljivoj režiji Caterine Panti Liberovici, s prekrasnom scenografijom i kostimima, te izvrsnom podjelom naših kućnih solista i gostiju, iskreno vjerujem kako će ova nikad ispričana priča osvojiti srca riječke publike.

Razlikuje li se vaša perspektiva opernog sadržaja, repertoara, s obzirom da ste pijanist, od onog možda, recimo uobičajenog, koji bi imao neki dirigent ili operni pjevač?

– To je sigurno tako. Uvijek pokušavam pobjeći od bilo koje »profesionalne deformacije«, ali takvo što je, naravno, nemoguće izbjeći u potpunosti. S druge strane, kad sjedim u publici i slušam, pokušavam isključiti kritički način razmišljanja i prosuđivanja, koje primjerice moram stalno imati kao profesor na Akademiji. Na izvedbama se trudim staviti u poziciju prosječnog slušatelja. Također, uvijek volim muzička djela slušati kao da ih slušam prvi put, bez očekivanja i bez predrasuda. Nažalost, kao ravnatelj Opere se sigurno neću moći na takav način opuštati jer je jedna od zadaća ravnatelja i konstantni monitoring kvalitete.

Na što biste voljeli staviti akcent?

– Na ljude. One koji izvode i one koji slušaju, te njihovu (obostranu!) međusobnu komunikaciju.

Sve češće spominje se potreba za većom suradnjom kazališnih kuća. Možete li već sada najaviti nešto takvo?

– Prije odgovora, moram ovdje reći kako nam je aktualna pandemija održala veliku lekciju te pokazala sve manjkavosti dosadašnjeg funkcioniranja kulturnih i ne samo kulturnih institucija. Osobno mi nikad nije bilo jasno zbog čega, ili preciznije zbog čijih interesa, nema veće i bolje koordiniranosti među institucijama, ali vjerujem da će u budućnosti općenito postojati bolja i nesebičnija suradnja institucija koje su se do jučer s nepravom međusobno smatrale isključivo konkurencijom. Što se tiče suradnji s kazališnim kućama, moram ponosno reći kako je riječka Opera trenutno jedan od najpoželjnijih partnera. To bih, vjerujte mi, rekao i da nisam ravnatelj. Nadomak smo potpisivanju više sporazuma o suradnji s najznačajnijim kulturnim institucijama u čitavoj regiji, ali ne mogu vam otkriti s kime prije negoli bude »crno na bijelo«.

Turneja po Kini

Solist ste i Zagrebačke filharmonije. Ima li razlike između riječke i zagrebačke publike?

– Za mene, u ulozi izvođača, nema razlike. Svaki izvođač ulaže jednaki trud za svaku publiku, bez obzira na to svira li za dvadeset ljudi ili njih tisuću. To kako će publika reagirati ovisi o bezbrojnim faktorima, od prosječne dobi slušatelja do klimatskih uvjeta toga konkretnoga dana… Ali da postoji i nekakav karakter, odnosno kolektivni mentalitet određene publike, tu ima nešto istine.

Kao pijanist nastupali ste po čitavom svijetu, od SAD-a, Meksika, Kine… Kakva su vaša iskustva? Koja očekivanja umjetnost, glazba, moraju ispuniti na tim prostorima?

– Umjetnička glazba ima mnogo funkcija koje može, ali i ne mora ispuniti. Može prenositi najviše etičke ideale i intelektualne poruke, a može biti i »samo« zabavna ili dirljiva. Stoga, teško mi je govoriti o očekivanjima. Međutim, ono što mogu reći jest da su reakcije na umjetničku glazbu zaista poprilično različite, i doista ovise o kulturnom krugu u kojem je neka izvedba upriličena, jer moramo biti svjesni da je umjetnička glazba o kojoj mi govorimo ipak prvenstveno glazba europske tradicije. Mislim da se kulturne tradicije određenih naroda, osobito onih koji žive na udaljenim kontinentima, toliko razlikuju da ih je teško potpuno razumjeti, čak i nama koji se čitav život bavimo kulturom. Međutim, ono što je zajedničko svim mjestima na kojima sam osobno imao prilike nastupati, jest jedno ogromno poštovanje prema europskoj umjetničkoj glazbi, koja je u nekim dijelovima svijeta još uvijek svojevrstan raritet. S druge strane, kad smo prije 2-3 godine imali turneju po NR Kini u okviru Riječkog klavirskog trija, s kolegama violinistom Krunoslavom Marićem i violončelistom Vidom Veljakom, uvidjeli smo, primjerice, da je interes za bavljenje umjetničkom glazbom kod kineske djece i podrška njihovih roditelja otprilike onakva kakva je kod nas situacija s nogometom. Moram priznati da mi je to ipak bilo iznenađenje, imajući u vidu da je to ipak na neki način kod njih »uvezena« tradicija. Očito se radi o mudrom narodu!

Usavršavali ste se i u Parizu. Jeste li pomišljali na inozemnu karijeru?

– Iskreno, nikada nisam osobito priželjkivao inozemnu karijeru u nekom klasičnom smislu te fraze. Mislim da je to, barem kad je umjetnička glazba u pitanju, više iluzija savršene sreće i umjetničke ispunjenosti, o kojoj mogu sanjariti samo oni koji ne razumiju kakvo žrtvovanje to zapravo podrazumijeva. Osobno ne mogu zamisliti kako bi bilo izvoditi jedan te isti koncert npr. 80 puta u godini dana, stalno putujući i mijenjajući vremenske zone, i gotovo nikad ne viđajući svoju obitelj i prijatelje… Iskreno, divim se ljudima koji to mogu, ali osobno ne vidim u tome smisao svojeg umjetničkog djelovanja.

Je li Rijeka vaš konačni izbor?

– S obzirom na to da je Rijeka moj rodni grad, ona će uvijek biti prvi grad u mom srcu, i prvo mjesto na koje pomislim kad pomislim na dom. Teško je predvidjeti bilo što u životu, osobito u životu jednog umjetnika, ali iskreno se nadam da ću uvijek ostati vezan za Rijeku, kao i da ću uspjeti postići sve ono zbog čega sam se u Rijeku i vratio.