NIKOLA PETKOVIĆ Ovogodišnji dobitnik Nagrade Grada Rijeke u području kulture

Main Headline:
Jako volim marginu. Oslobađa

Subtitle:
Ja sam bio prvi predsjednik društva pisaca koji za svojega mandata nije živio u Zagrebu, a to je prepoznavanje pojedinca za kojega se vjerovalo da može obnašati tu dužnost bez obzira gdje on bio

Lines of Text:
Sveučilišni profesor i pisac Nikola Petković dobitnik je godišnje nagrade Grada Rijeke za doprinos i postignuća od osobitog značaja u području kulture, odnosno književnosti u 2020. godini. Najviše je to riječko »kulturno« priznanje, pa laureata pitamo što mu ono znači.

– Znači mi puno kao znak prepoznavanja mojega rada uopće i romana »Put u Gonars« posebno. Moje dosadašnje iskustvo govori mi da je možda teže biti prepoznat u vlastitoj sredini nego u širem kontekstu. Pogotovo ako ne djeluješ isključivo u tvojemu gradu. No kao što to i ova nagrada govori, to ne mora biti pravilo. Posebno sam zahvalan prosudbenome povjerenstvu koje mi je nagradu dodijelio te svim naknadnim instancama koje su je potvrdile. Ja radim u Rijeci, živim tu, ali velika većina mojih aktivnosti razasuta je po Hrvatskoj i izvan nje: od Bakra, preko Zagreba do Danske, Izraela, Sjedinjenih Država, Italije, tako da sam na neki način i ‘izmješten’, ali je posebno lijepo kada te sredina koja te je iznjedrila ne zaboravi i dodijeli ti ovakvo priznanje, unatoč tome što kroz Rijeku zadnjih trideset i nešto godina, u mnoštvu aktivnosti koje se nje itekako tiču, više prolazim nego što sam u nju usidren. Ukratko, Nagrada Grada Rijeke za mene je veliko priznanje i cijenim to.

Kako ste zadovoljni prijemom vašeg zasad zadnjeg, Tportalovom nagradom nagrađenog romana »Put u Gonars«? Je li osvajanje te nagrade bila i mala pobjeda margine, da ne kažem provincije?

– Zadovoljan sam prijemom. Nit vodilja neke konzistentne recepcije romana je ta da sam obligatornu, službenu povijest, suprotstavio kao intrudora u živote takozvanih malih ljudi u čije najintimnije prostore dolazi nepozvana. I onda im od života učini kaos. Uloga je literature, barem po mojemu sudu, da, uza sve čime se kao grana umjetnosti bavi, čak i kad je sama sebi dostatna u hipertrofiji stila koja se obično javi u doba razočaranja i pesizmizma, bude korektiv te i takve povijesti. Da u igri igre kondicionala ‘kao da’ humanizira i izliječi ono ‘moraš’ povijesti. Zato sam kao moto knjige i uzeo rečenicu velikog američkog pjesnika Walta Whitmana: »Povijest kao takva nikada neće ući u knjige«. Nagrada Tportala, uz Nagradu Kamov, najdraže su mi dvije nagrade koje kod nas pisac može dobiti. A Kamov je Riječanin, odnosno Sušačanin, a isto tako i Katalonac na neki način, nije li? Onda je to dvostruka pobjeda nečega što vi zovete marginom. Ako je ta margina na koju ciljate Rijeka, što se književnih nagrada tiče, ili sam to ja kao autor koji je najmanje toga napisao baš u Rijeci, onda proglasimo pobjedu margine. Ionako je margina uvijek bila otvorena za nadopune, intervencije i nadopisivanja. Margina, bilo da se radi o bjelini na svakoj stranici knjige koja ‘centrizmu’ teksta označava granicu itekako je prostor slobode. I kreacije. Znate, ja vam jako volim marginu. Oslobađa.

Policentrizam

Djelovanje u riječkoj kulturi može biti označeno brojnim frustracijama, od onih na unutarnjem planu, gdje veliki potrošači novca utječu na (slabo)krvnu sliku nezavisne scene, do onih na vanjskom planu, pri čemu zagrebocentrizacija kulture prednjači pred decentralizacijom. Kako vidite vaše šire djelovanje u tom kontekstu?

– Ponavljam; najmanje (što zbog toga što sam iz Rijeke otišao kao devetnestogodišnjak i nastavio se u nju vraćati, ili pak zbog toga što nisam nikad predugo bio na jednome mjestu) moje djelovanje mogu striktno vezati za Rijeku. O decentralizaciji se puno priča, ali se na tom planu jako malo radi. Nije to samo Zagreb. To su svi gradovi postsocijalizama i postkomunizama u srednjoj, istočnoj, južnoj i jugoistočnoj Europi. Prag, Budimpešta, Beograd, Sarajevo… Izvan tih centara je, u pripadnim im državama, kako je to ‘ekumeno kratkovidno’ rekao veliki Krleža u eseju »Kolonijalni motivi«: Azija i tifus.

Pustimo Krležu i vratimo se na marginu. Ja sam bio prvi predsjednik društva pisaca bez obzira koliko ih mi imali, koji za svojega mandata nije živio u Zagrebu. To nije nužno čin decentralizacije kao planirane strategije u kulturi. To je prepoznavanje pojedinca za kojega se vjerovalo da može obnašati tu dužnost bez obzira gdje on bio. Ali je zanimljivo da sam ja bio prvi koji je živio izvan glavnoga grada. Kadgod bi me neki novinari iz Zagreba zvali bilo za izjavu, razgovor, sud o nečemu… pitali bi me koliko mi vremena treba da dođem do Cvjetnog trga. Kad bih im rekao da ne živim u Zagrebu i da mi treba oko tri sata ako sad krenem i ako ne upadnem u gužvu nakon rotora, nastao bi muk. Ne bi mi ni pitali gdje živim, jer očito, barem u njihovim očima, nisam živio nigdje. Utoliko je stvar zaista i mentalno i strukturalno centralizirana. Ja sam za policentrizam. Što je Rijeka i pokazala kada je bila odabrana za Europsku prijestolnicu kulture.

Kako kao pisac doživljavate program Europske prijestolnice kulture, ne samo ovaj sadašnji, koronavirusni, nego i onaj originalni? Je li književnost dovoljno zastupljena?

– Program ne bih komentirao, jer nisam kompetentan. Ali ono što na prvi pogled prepoznajem je da je strukturalno bipolaran. Ima projekata, kao što je onaj susjedstava, koji su imanentno iznikli iz samog EPK-a i koji su meni najdraži i najsadržajniji. No postoje i oni drugi koji su predloženi i pripušteni prosudbenom oltaru. Neki su prošli, a neki ne. Ali ono što je bolno provincijalno, parohijalno, i palanački je to da ima i već postojećih, koji su godinama tu i na koje se, ne bi li se legitimirala cjelokupnost EPK-a, samo lijepila etiketa. Najednom je sve, od maškara do svake kazališne predstave, koncerta, igrokaza, nastupa neke lokalne recitatorske sekcije… na sebi imalo naljepnicu EPK. E, to je pobjeda provincije nad Europom.

Lady Legacy

Književnost predstavljena u EPK-u? Vi to mene zajebavate? Festival europske kratke priče dao se nalijepiti takvom jednom naljepnicom. Ali on postoji skoro 20 godina. Po čemu je on ‘čedo’ EPK-a? I na Vrisak bi nakeljili EPK da se ovaj uspio održati. Osim toga, ljudi na čelu s Eminom Višnić, a i ljudi iz kulture Grada, književnost ne da nisu stigli predstaviti, nego su je ponizili. Sam sam nudio izuzetno atraktivne goste koji su i htjeli doći (neki i bez honorara, što se ne može reći za ove preko noći nestale iz grada koji su honorare hapali i utekli) i koje sam mogao dovesti, ali nisam nikada dobio ni ‘da’ ni ‘ne’. Sramota je to za ekipu iz EPK-a, ali ne bih u detalje, jer nikad neću razumjeti tu razinu arogantnosti i diletantije.
Vratimo se na kreaciju i etikete. Imate kreativno i eksploatatorsko lice EPK-a. Ono koje kreira i ono koje se lijepi na već postojeće. Oba su se opila mantrom »legacy«, što je valja nasljeđe – mantrom koju su, pretpostavljam, iščupali iz formulara koji se ispunjava u procesu apliciranja za kandidaturu.
Unatoč svemu, nemam negativnih osjećaja za cijeli projekt. Ekipa koja ga radi radi ga kako zna. Kompetentni ljudi to rade kompetentno, nekompetentni nekompetentno. Kako je bilo i kako će biti, reći će Lady Legacy.

Bez obzira na sve, jako mi je žao što se korona dogodila u godini kada je Rijeci povjereno da bude prijestolnicom kulture, jer toliko se toga dobrog moglo dogoditi. Barem u infrastrukturi grada. Sjetimo se samo koliko je Zagreb profitirao od i nakon Univerzijade.

Što mogu akademske strukture, a što kultura i književnost, kulturnjaci i književnici, u vremenima okupacije osjetila površnostima i, još važnije, vremenima promocije pogrešnih vrijednosti, maskiranih u domoljublje?

– Biti korektiv društvu. Ne šutjeti. Biti javna smetnja. Stalno reagirati na takve pojave. Ne se držati kao izdvojena kasta koja se odbija baviti nečim što je nje nedostojno. Ne biti umišljeni intelektualci, salonski socijalisti, već biti intelektualci onako kao što ih definira Noam Chomsky: ljudi koji koriste mozak kao sredstvo za rad. I pisci i kulturnjaci, ali i članovi akademske zajednice, ljudi su valjda kao i svi drugi. Treba se uhvatiti aktivizma.

Neki od nas to i rade. Jer vrijeme u kojemu živimo itekako može vratiti ne samo devalvaciju domoljublja, nego i fašizam, koji je sve prozirniji iza krabulje patriotizma. To posebno postaje jasno u ovo predizborno vrijeme u kojemu od sebe ne rade budale samo oni od kojih smo to navikli, nego i neka nova lica na, što se njih tiče, budućoj političkoj sceni. Neki, umjesto da se bave imunologijom, bave se homofobijom, neki se proglašavaju bivšim idiotima, a neki nude seksualne usluge zamišljajući da imaju organe koje nemaju. A za to vrijeme većina akademske zajednice šuti. Kolege valjda misle da je ispod njihovog nivoa baviti se svakodnevicom. Kulturnjaci i pisci daleko su aktivniji. Nije važno koliko su pritom učinkoviti. Važno je da su glasni.