ZAGREB – U one književnike koji su bez imalo dvojbe obilježili proljeće 2022. godine u Hrvatskoj svakako treba svrstati Miru Gavrana, kod nas i u svijetu znanog autora, koji je prvi kvartal ove godine obiježio dvama zanimljivim djelima, poemom »Obrana Jeruzalema« te premijerom vrlo zanimljive drame »Glasnogovornik«. S oba je spomenuta naslova Gavran pomalo i uzburkao domaće književne vode, ponajprije stoga jer oba djela koresponidiraju sa sadašnjim zbivanjima i jasno su okrenuta kritici negativnosti modernog društva, kako u razmjerima civilizacije Zapada (»Obrana Jeruzalema«) tako i na područjima Lijepe Naše (»Glasnogovornk«). U razgovor krećemo pitanjem vezanim za poemu »Obrana Jeruzalema«.

Apsurdni i nepotrebni ratovi

U dva ste se navrata okrenuli poemama kao obliku izražavanja. Najprije 1991. godine poemom »Hrvatska 1991.« te sada, trideset i jednu godinu kasnije, »Obranom Jeruzalema«. Dojam je da su obje poeme nastale kao oblik reakcije umjetnika na užase koji su se događali, odnosno upravo traju. Je li to točno, i ako jest – zašto poema?

– Osjećao sam u oba slučaja da se na neposredan i snažan način najlakše može reagirati upravo poemom. Kada se dogodi akumulacija emocija, kada se želi govoriti jasno i dojmljivo, poema se čini najboljim izborom. Prošlog ljeta sam planirao otpočeti pisanje novoga romana za koji sam napravio oko sedamdeset stranica zabilješki… Sve sam osmislio, ali umjesto romana dogodila se poema. Mi pisci, ma koliko nastojali planirati svoj rad, često dođemo u situaciju da nas nadahnuće u samo jednom trenutku preusmjeri prema nečemu što nam nije bilo u svijesti. »Obrana Jeruzalema« je ustvari komentar naše suvremenosti, suvremenog »zapadnog čovjeka« koji se odavno udaljio od duhovnosti, komentar civilizacije koja poput depresivnog samoubojice svjesno ide prema samouništenju, a ne zna kako se tome oduprijeti. Ta poema doista na izravan način poziva svakog čovjeka da ne odustaje od čovječnosti, da ne živi samo »o kruhu i vodi«.

Svijet je zaista u iznimo teškom stanju. Najbolje o tome govore normalnom umu nezamislive scene surovosti, isključivosti i potpuno neljudske mržnje koje se šire iz Ukrajine. Kao da živimo u nekom ružnom apokalipičnom filmu. Kako smo kao čovječanstvo došli do toga?

– Nažalost, događaji u Ukrajini nisu izuzetak, nego pravilo. Nakon Drugog svjetskog rata imali smo izobilje »malih ratova« diljem svijeta, jednako okrutnih poput ovoga u Ukrajini. Samo smo mi Europljani poput razmaženog bogataškog djeteta posebno senzibilizirani kada se nešto tiče naše kože. Rat u Siriji i rat u Libiji bili su još okrutniji od ovoga u Ukrajini, ali čim se nešto zbiva u Europi tome pridodajemo znatno veće značenje. O okrutnim ratovima koji su se proteklih pedesetak godina vodili u srednjoj i južnoj Africi ne treba ni govoriti… To nam je toliko »daleko« da nas se još manje tiče… Iako je ondje količina ljudske patnje bila enormna. Ovaj rat u Ukrajini teško podnosimo i zato jer smo bolje upoznati s okolnostima njegova početka i svakodnevnog razvoja, pa nam je stupanj apsurdnosti bitno veći… Iako su baš svi ratovi na ovome svijetu iz ljudske vizure apsurdni i nepotrebni.

Vjera i borba protiv zla

Jedan je od mogućih odgovora, sukladno vašoj poemi, vjera. Propovjednik Bogoljub viče iz sve snage. No, hoće li ga itko čuti?

– Ta krhka nevidljiva vjera je najsnažniji mogući oslonac u teškim vremenima. Ljudi koji vjeruju često zahvaljuju na tome blagoslovu, jer je neosporno da se lakše ide kroz život kao vjernik nego kao ateist. Imam puno prijatelja koji nisu vjernici, ali svoju djecu upišu na vjeronauk ili u vrtić kod časnih sestara iz razloga što slute da je to dobro za njihovu djecu, žele da im djeca imaju duhovni oslonac, jer su sami iskusili kako je teško proći kroz krizne trenutke, dok je u nama duhovna pustoš. Nadam se da će mog propovjednika iz moje poeme mnogi čuti… Da se tome nisam nadao, ne bih tu knjigu ni napisao.

Što bi, po vama, trebali činiti nevjernici? Kako se protiv ovog zla boriti, i je li to moguće, bez postulata vjere koji su – bez obzira o kojoj je vjeroispovijesti riječ – ipak čvrst temelj?

– Budući da sam ja mali preobraćenik koji je tek u trideset i osmoj godini povjerovao, usuđujem se reći da dobro poznajem oba pogleda na svijet i da je vjernicima neusporedivo lakše ići kroz život. Ali ponavljam: vjera je milost, istinskim vjernikom se ne postaje »slučajno« niti »racionalno«. Nemam nikakav gotov recept ni za vjernike ni za nevjernike, samo mogu reći da je za svakog čovjeka dobro da ovim svijetom prođe otvorena srca. Svako zlo se u početku maskira u dobro i najprije je nužno prepoznati zlo prije negoli se neposredno manifestira da bismo se mogli protiv njega boriti. Mudrost i vjera mogu biti dobar oslonac u borbi protiv zla.

Nije li za mnoga zla i očiglednu krizu suvremene zapadne civilizacije djelomično krivac i preširoko shvaćen pojam demokracije? Uz pozivanje na demokratsko pravo, može se gotovo pa sve.

– Ma, meni je draža i najgora demokracija od najbolje diktature. Znam da vaše pitanje smjera na to da se demokracija zloupotrebljava, ali manipulativno zloupotrebljena demokracija za mene je samo perfidniji oblik diktature.

Prorok Bogoljub

Hoće li biti onih koji će vaš pristup, pristup propovjednika Bogoljuba, smatrati preagresivnim?

– Moguće da će biti i takvih čitatelja. Poema je doista snažna, a prorok Bogoljub koji ju je nadahnuo doista je na trenutke radikalan…, a takav je jer je okružen konformističkim mlitavcima koji postadoše novim »junakom našeg doba«. Oni koji su čitali male i velike proroke iz Biblije, oni koji su čitali svetog Pavla, neće biti iznenađeni žestinom koja se osjeti u gotovo svakom od deset pjevanja ove poeme.