U sklopu Međunarodnog kulturnog centra Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu u drugoj polovici srpnja održat će se tri manifestacije: od 14. do 27. srpnja festival Jazz is Back! BP, posvećen dugogodišnjem voditelju jazz škole i festivala Bošku Petroviću, od 15. do 27. srpnja Ljetna jazz škola Hrvatske glazbene mladeži, a od 20. do 26. srpnja Croatia Drum Camp.

Na festivalu Jazz is Back! BP, koji se održava u suradnji Općine Grožnjan, Polivalentnog kulturnog centra Grožnjan i Međunarodnog kulturnog centra Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu, a koji će biti moguće pratiti na grožnjanskoj terasi Belvedere i putem live streama na Youtube kanalu Općine Grožnjan i HGM-a, nastupit će poznati glazbenici, ali i polaznici te voditelji seminara. Mentori na Croatia Drum Campu bit će Famaudou Don Moye, Nic Collins, Salih Sadiković i Karlheinz Miklin Jr., a na Ljetnoj jazz školi Luis Bonilla, Alex Sipiagin, Elvis Stanić, Lea Lovrenčić, Joe Kaplowitz, Goran Rukavina i Karlheinz Miklin Jr.

Ostvareni snovi

Jedna od svjetskih zvijezda ovogodišnjeg festivala i Ljetne jazz škole je trubač Alex Sipiagin. Osim što je glazbeni pedagog te suradnik brojnih svjetskih orkestara kojima dirigira, Sipiagin je kao vođa sastava snimio dvadesetak albuma, a s vlastitim sastavima nastupa diljem svijeta. Glazbenik koji svoj pristup zasniva na nastavljanju tradicije stvaralaštava velikana jazza, razvio je osoban glazbeni jezik i zavidnu improvizatorsku vještinu zbog čega je često pozivan na suradnje sa slavnim jazzistima. »Najvažnije mi je da ostvarim osoban zvuk, osebujan glas u jazzu, a uz to poštivati sve ostale«, kaže Sipiagin. »Iako je to poznati jezik svi koji ga govore izražavaju se kao različite osobnosti. Želim se usredotočiti na svoju autentičnu perspektivu stvarajući vlastitu glazbu i snimajući svoje albume.

To mi je najvažnije u jazzu. Te sam zamisli usvojio od onih s kojima sam svirao, od Gila Evansa, Mingus Big Banda, Dave Holland Big Banda, mnogih sastava koji su me nadahnjivali, do Michaela Breckera, Gonzala Rubalcabe… Sve te suradnje su na mene djelovale nadahnjujuće. Istodobno sam puno vježbao i nastojao sva ta nadahnuća inkorporirati u osebujan stil kako bih stvarao vlastitu glazbu. To je moja vizija. Ne zadovoljavam se samo sa sviranjem jazza nego unutar te glazbe želim pronaći vlastiti glas. Važno mi je život snažno povezati s mojom glazbom. To je isto. Moj život je jazz glazba! Želim biti samosvojan i ne lagati sebi. Tako je kako je. Želim se suočiti s onime što će se tek dogoditi s mojim životom i mojom glazbom, jer to ide jedno s drugim. Ako će sve biti dobro u mojem životu bit će i u mojoj glazbi.«

Sipiagin melodije ponekad čuje u svojim snovima, a voli i sanjariti što je zapravo produktivno za njegovo stvaralaštvo. »Nastojim ostati usredotočen, ponekad se opustiti, sanjati«, kaže. »Uvijek čujem glazbu u snovima. Ponekad su to sanjarenja o tome da ću svirati s nekim od velikana. Sanjao sam o tome da sviram s Michaelom Breckerom i taj san mi se ostvario. Zapravo, to nije bio moj cilj, jednostavno dogodilo se. Godinama sam svirao s njim. Moj pravi san se već ostvario. Glazbu za svojih zadnjih pet CD-ova snimio sam uz tenor saksofonista Chrisa Pottera, alt saksofonista Willa Vinsona, bubnjara Erica Harlanda, pijanista Johna Escreeta i basista Matta Brewera. Glazbu pišem upravo za te glazbenike i moj je najveći san nastaviti djelovati s istom ekipom i predstaviti svoju glazbu javnosti.«

Sipiaginu su se snovi ostvarili već na početku karijere. Rođen 1967. u Yaroslavu u Rusiji, obrazovao se na području klasične glazbe. Kao dvanaestogodišnjak počeo je svirati u školskom orkestru, a s petnaest godina upoznao se s jazzom kojim se odlučio profesionalno baviti. Godinu dana poslije upisao se na moskovski glazbeni institut gdje je uz klasičnu glazbu studirao i jazz. Nakon odsluženja vojnog roka nastavio je školovanje na području klasične glazbe i to na moskovskom konzervatoriju Gnessin. Godine 1990. je u Rustovu pobijedio na natjecanju za najboljeg ruskog jazz glazbenika. Iste je godine sa studentskim sastavom nastupio u Sjedinjenim Američkim Državama. Zahvaljujući toj turneji dobio je poziv za nastup u Washingtonu na međunarodnom natjecanju »Thelonious Monk« posvećenom Louisu Armstrongu na kojem je pobijedio, a nagradu mu je uručio Clark Terry. Bilo je to najveće ikad održano natjecanje trubača. Godinu dana poslije doselio je u New York gdje je odmah počeo nastupati na klupskim jam sessionima. »Nisam namjeravao ostati zauvijek, nego mjesec, dva, tek da istražim scenu, a dogodilo se da sam ostao zauvijek«, kaže. »Trideset godina poslije ta avantura još uvijek traje. Naravno na početku sam prihvaćao sve vrste nastupa, svirao sam i na vjenčanjima, u ruskim restoranima, tek da zaradim novac i preživim. No postupno mi se sve otvaralo.«

Duh Gila Evansa

Otvorila su mu se vrata u elitno jazz društvo, a svirao je i s poznatim glazbenicima raznih žanrova, među ostalima s Dr. Johnom, Ericom Claptonom, Elvisom Costellom, Billom Brufordom, Aaronom Nevilleom i Daveom Sanbornom. Godinu dana poslije pridružio se Gil Evans Orchestru u kojem je svirao uz Randyja Breckera, Lewa Soloffa i druge uglednike jazza. Orkestar je svakog ponedjeljka nastupao u Sweet Basilu, jednom od najpoznatijih jazz klubova u New Yorku toga doba. »To je jedan od mojih najomiljenijih klubova ikad«, tvrdi Sipiagin. »Više ne postoji. Bio je to jedan od najvažnijih prostora za jazz događanja. Tamo sam svirao s Evansovim orkestrom koji je zapravo bio smanjeni big band sa samo dva trubača, dva ili tri saksofonista, jednim trombonistom… Osim Soloffa i Breckera s nama su svirali David Bargeron, Marc Egan, Kenwood Dennard, Alex Foster… Miles Evans, sin Gila Evansa, vodio je orkestar. Svakog ponedjeljka postava se mijenjala jer nisu svi mogli neprestano nastupati. Ponekad je basist bio Darryl Jones, ponekad Kenny Davis…, od reda sjajni glazbenici. Nastojao sam razvaliti i zato sam vježbao čim više sam mogao. Gil Goldstein je bio glazbeni ravnatelj. On je pisao aranžmane i adaptirao Evansovu glazbu. Gil Evans je preminuo 1988., a ja sam se pridružio orkestru 1990., ali njegova mudrost je još uvijek bila prisutna. Duh Gila Evansa još uvijek je s nama koji sviramo njegovu glazbu.«

Primjerice, Sipiagin je s tim orkestrom snimio album »Hidden Treasures«. Snimili su neke od skladbi Gila Evansa koje su prearanžirane za novu postavu. Neke od tih skladbi do sad nisu bile snimljene. Naime glazbenici kao što su Charles Mingus i Gil Evans neprestano su pisali glazbu, tako da su imali skladbe koje nikad nisu bile snimljene, a neke dugo nisu bile otkrivene. »To je važno, jer na snimanju su sudjelovali glazbenici iz tih vremena, oni koji su svirali s Gilom Evansom i koji znaju kako ta glazba treba zvučati i nastavljaju voditi brigu o njegovoj glazbi«, rekao je. »Neki od glazbenika bili su iz izvorne postave orkestra. Zato je ta snimka važna.«

Sipiagin se poslije, na preporuku saksofonista Chrisa Huntera, pridružio orkestru Georgea Gruntza s kojim je odlazio na turneje i s kojim je stekao važno iskustvo. Nakon toga Randy Brecker ga je preporučio za Mingus Big Band koji je, poput Gil Evans Orchestra, iznimno važan tako da oba orkestra djeluju i nakon smrti svojih vođa. Bilo je to 1994., kad je već tri godine boravio u Sjedinjenim Državama. S tim je orkestrom, koji osvježuje i promovira glazbu Charlesa Mingusa te ju održava na životu, ostvario najdugovječniju suradnju, a s njim svakog ponedjeljka svira u New Yorku i redovito poduzima turneje. Jedan je od privilegiranih jazz glazbenika koji skrbe da duh Charlesa Mingusa bude uvijek prisutan uz njegovu glazbu.

Hollandov junak

»Mingus Big Band je poseban orkestar«, kaže Sipiagin«. Njegova je glazba nevjerojatna, kao i svaka druga glazba koju stvaraju velikani, primjerice kao i glazba Dukea Ellingtona ili Thada Jonesa i Mela Lewisa. Jednostavno, to je briljantna glazba koju treba održavati na životu. Ona je poput klasične glazbe: Bacha, Stravinskog. Mingus je jedan od tih genija. Njegovu glazbu volim zato jer je potpuno drukčija. Ona vas u potpunosti oslobađa. Tijekom improvizacije možete se kretati u bilo kojem smjeru, mijenjati tempo, raspoloženje, izražaj, u istoj skladbi možete svirati sporo i brzo, baš kao što je to Mingus radio. Obuhvaća puno različitih elemenata: suvremeni jazz, klasični jazz, tradicionalni jazz, klasičnu glazbu, suvremenu glazbu nadanutu klasikom, sve različite stilove, dixieland, free, avangardu…«
Mingus Big Band nije jedini s liste najboljih svjetskih jazz orkestara s kojima Alex Sipiagin svira. Također, član je Dave Holland Big Banda, ali i malih Hollandovih sastava s kojima ipak svira drukčiju vrstu glazbe. S njegovim big bandom snimio je dva CD-a, a oba su dobila nagradu Grammy. »Da, to je drukčija vrsta glazbe, ali govorimo li o Daveu Hollandu, Mingus je bio i njegov junak«, rekao je.

»Napisao je skladbu »Blues for C.M.« – »Blues for Charles Mingus«. Mnogo je zamisli i utjecaja pokupio od Mingusa, ali na kraju je, naravno, postao i ostao jedinstveni Dave Holland. Njegova je glazba jako bliska mojoj, onome što pišem za vlastite projekte i albume. Jako sam sretan što sam član njegovog okteta, seksteta, big banda, povremeno i kvinteta. Obožavam svirati tu glazbu. Glazba Davea Hollanda sadrži sve te suvremene sastojke. Svatko ima svoj ukus, a to je moj. Ako bih morao birati u kreiranju koje bih glazbe želio sudjelovati, to je glazba Davea Hollanda. Naime, iako je nužno proučiti stvaralaštvo Counta Basiea, Charlesa Mingusa i Dukea Ellingtona, zaista uživam u sviranju glazbenog stila koji vežemo uz Davea Hollanda. Stvarajući svoju glazbu krećem se u istom smjeru. To je sličan koncept, sličan pristup jazzu.«

Skok preko ruba

Znakovito je da Holland sa svojim sastavima izvodi i Sipiaginova djela, a jedno je i snimio. Primjerice, za album »Pathways« okteta Davea Hollanda koji je nominiran za nagradu Grammy, snimili su njegovu skadbu »Wind Dance« u njegovom aranžmanu. »Dave Holland zauzima posebno mjesto u mojoj karijeri, u mojem životu, u mojoj glazbi« govori Sipiagin. »Slušao sam ga puno prije nego sam počeo svirati s njim. Primjerice slušao sam glazbu koju je snimio s Milesom Davisom, a potom njegov kvartet, njegov kvintet. Njegova me glazba nadahnjivala prije nego sam počeo svirati s njim. Za mene je to bio velik korak naprijed, kao i sviranje u njegovom big bandu. Taj je orkestar godinama bio No. 1.«
Zahvaljujući ugledu koji je stekao u svijetu glazbe Sipiagin je tijekom karijere svirao s mnogim slavnim jazistima, među ostalima s Michaelom Breckerom, Toshiko Akiyoshi, Gonzalom Rubalcabom, Larryjem Coryellom, Bobom Mosesom, Markom Turnerom, Robinom Eubanksom i Jamesom Moodyjem. Svirajući s njima stjecao je neophodno iskustvo.

Zapravo, nakon glasovite ruske škole, uz njih je na najbolji mogući način učio o jazzu i njegovoj povijesti, otkrivao tajne te glazbe. Danas on djeluje i kao glazbeni pedagog, predavač na New York Universityju, koji putuje po cijelom svijetu i održava seminare i radionice. »Naravno da želim svirati sa slavnim glazbenicima«, govori. »Ali to nije glavni razlog. Od njih želim učiti i upijati mudrost. Svaki put kad sviram s velikanima jazza želim od njih učiti. Svaka riječ koju izgovore za mene je lekcija. Još uvijek se sjećam svih priča koje nam je Holland pričao u autobusima tijekom turneja. Pričao nam je o Milesu Davisu, njegovim iskustvima s velikanom, o tome kako je Miles uvijek ohrabrivao glazbenike koji su svirali s njim, poticao ih da se upuštaju u nepoznato, da se ne zadržavaju na istom, da tragaju za novim. Sjećam se da je takav bio i prema meni kad smo snimali jedan od albuma njegovog seksteta s trombonistom Robinom Eubanksom i alt saksofonistom Antoniom Hartom. Zapravo uvijek me je ohrabrovao da razmišljam na takav način. Sjećam se, jednu smo skladbu snimili u dvije varijante. Jedna je izvedba bila solidna, a u drugoj sam poželo otići u nekom novom smjeru – i zeznuo sam. Ipak, Daveu se više svidjela ta izvedba u kojoj sam se upustio u odlazak u nepoznato, zato jer to je bilo nešto novo. Iako sam se upustio u rizik, za razliku od prve izvedbe koja je bila korektna i uglađena, on nije prednost dao sigurnosti nego se opredijelio za nesigurno. To govori o njegovoj naravi. Takve lekcije mogu dobiti jedino od takvih vrhunskih glazbenika.«

Hrvatsko vino

Sjajan je osjećaj koji vlada među glazbenicima u tim trenucima, kad se upuste u istraživanje tajni jazza i ne mogu znati kakav će biti ishod, a potom shvate da su kolege prihvatili njihove zamisli. Tada se događa nešto izvanredno, u tom trenutku zajedništva stvara se istinska umjetnost. To je doista nešto posebno. No za to je potrebno ostvariti neke preduvjete. »Naravno nikad neću učiniti nešto glupo samo zato da bih se upustio u rizik, bez svjesnosti o promjenama, ritmu, svemu što je potrebno znati«, tvrdi Sipiagin. »Moram biti spreman da bih mogao riskirati, da bih se usudio uskočiti u tako nešto. U tome mi pomaže neprestano vježbanje, ali i meditacija. Kad govorim o meditaciji ne mislim na onu koja se prakticira u jogi nego na usredotočenost na našu nutrinu.

Radim sve što može pomoći. Ponekad slušam divnu klasičnu glazbu ili bilo koju drugu glazbu koja me opušta, uz koju mogu rekaksirati sve mišiće i shvatiti što je najvažnije. Želim, voditi zdrav život, ostvariti skladne obiteljske odnose i sve ostalo što je važno. Kad uspiješ pronaći taj mir spreman si. Ponekad je za to dovoljno tek nekoliko sekundi – u redu, sad sam spreman. Tu je i sve što nam se događa u životima: putovanja, milijuni e-mailova, rješavanje raznih obaveza, briga o tome hoću li imati dovoljno nastupa. Pretjerana briga ne pomaže, samo može produbiti stres i odvući vašu pažnju od glazbe. Kad meditirate, usredotočite se i opustite, svi ti nastupi koje priželjkujete nekako vam se lakše ostvare. Ljudi vas počinju zvati i sve se dobro sprovede.

Ne mogu se upuštati u te spontane izvedbe i istraživanje na licu mjesta ako nisam u dobroj kondiciji, u dobrom rasoploženju. Moram biti spreman u duhovnom i fizičkom pogledu. Činim sve moguće da usavršim sviranje svojeg glazbala i tada sam spreman poduzeti rizik i uputiti se u neistražena područja. Možda ću imati sreću i uspjeti dosegnuti nešto novo, a možda i ne, ali to više nije važno. Zahvaljujući takvom stavu naučio sam kako se nositi s razočaranjima. Sljedeći put ukazat će se nova prilika. Tako ću se polako, polako, polako pripremiti za nova istraživanja. Treba biti strpljiv. Sve se događa s razlogom. Odi doma i vježbaj, opusti se, popij čašu dobrog vina. Obožavam hrvatsko vino.«