Izložba znakovitog naziva »90e: Ožiljci«, koja je otvorena 27. srpnja u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost, propitkuje umjetnost koja govori o posljednjem desetljeću prošloga stoljeća, odnosno devedesetim godinama na našim prostorima koje su na mnogima ostavile ožiljke, a sada, ponovnim otvaranjem tih ožiljaka s određenim vremenskim odmakom dobivamo mogućnost i novog tumačenja.

Izložba, koja je prvotno trebala biti otvorena još prošle godine u sklopu EPK Rijeka 2020, se trebala odnositi na cjelokupan prostor nekadašnje istočne, to jest postsocijalističke Europe, no s obzirom na neočekivanu pojavu pandemije koronavirusa prošle godine, izložba je reducirana geografski, pojasnila je kustosica Janka Vukmir ranije u razgovoru za naš list.

Rekonstrukcija nekadašnjeg iskustva

Gledajući tu zanimljivo postavljenu multimedijsku izložbu, koja se sastoji od raznih fotografija, predmeta, crteža, skulptura, videoprojekcija i instalacija posve je jasno da rekonstruira nekadašnje iskustvo i prostor devedesetih godina i daje panoptikum regionalnog političko-kulturnog trenutka. Naime, razni su geografski raštrkani umjetnici u prošlim vremenima devedesetih godina ovih prostora prepoznali motive, njihovu kauzalnost i »modus operandi« kojim su tijekom duljeg perioda, širom društvenom i tranzicijskom petrifikacijom opstali i gotovo prešli u novo, iradirajuće stanje.

Janka Vukmir
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Iako je većina radova nastala upravo u devedesetim godinama, kad je svako djelovanje bilo otežano, posebice na našim prostorima, nisu sva djela nastala tada, već ima i onih djela koja se retrospektivno odnose prema devedesetim godinama i kirurški precizno ih seciraju, vadeći iz njihove »zašivene utrobe« razne, po svemu sudeći, patogene simptome i devijantnosti koje su opstale ili doživjele kakvu inertnu metamorfozu.

Tako su izloženi radovi umjetnika iz raznih zemalja, od Hrvatske, Srbije, Sjeverne Makedonije, Rumunjske, Bugarske, Albanije, Češke, Slovenije, pa sve do Ukrajine, Moldavije, Rusije, Kazahstana i Estonije, točnije trideset umjetnika i njihovih četrdeset radova.

Aktualne teme

Izložba, iako tematizira devedesete godine, aktualnija je no ikada, jer akcentira sve one probleme s kojima se zapravo i danas borimo – od propitkivanja uloge i položaja žene, migracija, nasilja, raznih postindustrijskih poteškoća, pa sve do rastakanja liberalno-konzervativnih pogleda na svijet.
Tako, primjerice, djelo Kai Kaljo »Gubitnica« je videozapis koji naglašava ulogu sredovječne žene te poziciju i ulogu žene i umjetnice u postsocijalističkom istočnoeuropskom društvu kompilacijom osjećaja egzistencijalne tjeskobe, humora, paradoksa te slično povezanih osjećaja. Djelo koje također govori o odnosu umjetnice i njezine okoline je instalacija »Privatna ginekološka operacija 1-3« Ilone Németh s trima različito prekrivenim stolicama za ginekološki pregled koje upućuju na žensko tijelo i njegovu želju, seksualnost i plodnost.

Maja Bajević svojim videom »Women at Work – Under construction« prikazuje umjetnicu i pet žena koje za vrijeme odvijanja radova obnove izvode tradicionalna ukrasna tkanja i vezove u dužini trajanja petodnevnog genocidnog pokolja, te tako govori o položaju žena, moći i društveno-političkim problemima i previranjima.

Na tragu toga, nekonceptualni rad Emese Benczur »Trebam li doživjeti stotu«, prikazujući onoliko etiketa za odjeću na kojima piše »dan po dan« koliko je autorici potrebno dok ne navrši stotu godinu, problematizira pitanje roda te društvenu ulogu žene i njezine svakodnevne aktivnosti.
Djelo »Dom/Grad« Luchezara Boyadjieva i djelo »Cafe Guguta« Cataline Bucos bave se pitanjem i prikazom javnog i privatnog prostora. Djelo »Dom« kombinacija je javnog prostora i osobnih detalja, dok »Cafe Guguta« naglašava problem opstanka i prenamjene javne socijalističke modernističke zgrade u Kišinjevu.

Dokumentarni video »Male glave, mala tijela« djelo je Borisa Cvjetanovića koje gotovo u suzdržano katarzičnom tonu govori o pelješkom odgajatelju Matani koji je niz godina zlostavljao domsku djecu, no nikada nije bio kažnjen za svoja nedjela. Djelo je tako oznaka jedne ere i nedjela osobe koja ja ostavila ožiljke na kolektivu koji je ondje bio odgajan.

Videouradak »Suze za Etiopiju« Jiřija Černickýja umjetnički je angažman za stanovnike afričkog kontinenta, Etiopije, a pokazuje autorovu povezanost s društvom i zajednicom te suprotstavljanje ekonomskim i političkim sustavima.
»Nepravednosti« Vlaste Delimar djelo je koje govori jezikom osobno proživljenog, utihnutog, no vrlo snažnog krika i osjećaja boli i užasa kao posljedice nemoći i frustracije zbog rata i njegovih posljedica koje su ostavile traga na zajednici.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Umjetnička instalacija »Slavonski nadgrobni spomenik« Ivana Faktora simbolična je referenca na Domovinski rat i uništavanje Osijeka, a prikazuje monitore spaljene u ratu uz halogene lampe koje ih osvjetljavaju te glazbu koja asocira na smrt. Videozapis »21. lipnja« i staklenka s pepelom osobno je i umjetničko stajalište Albana Hajdinaja vezano za albansko društvo koje počiva na klicama prošlosti i autoritarizmu, a upravo je današnje, aktualno, stanje posljedica svega negativnoga iz prošlosti.
Slično tome, videozapis »Bum Bum« Alberta Hete s minimalnom vizualnom i tehničkom strukturom, sastojeći se od jednog crvenog kadra, glasa ženskoga naratora koji iznosi svoje iskustvo i iskustvo svoje djece, i titlova, na simboličan i upečatljiv način također problematizira rat i ratno stanje s kraja devedesetih godina na Kosovu.

Serije fotografija

Lukáš Jasanský i Martin Polák sa serijom crno-bijelih fotografija, djelom »Frajeri«, povezujući tradiciju čehoslovačke fotografije s konceptualnim postupcima düsseldorfske fotografske škole te propitkujući mogućnosti tradicionalne tehničke definicije fotografskog medija u odnosu prema repetitivnim načinima pripovijedanja, prikazuju muškarce 1989. i 1990. godine na koje su autori naišli tih godina na ulicama Praga i koji predstavljaju završetak jedne političke ere.
»Ruska pomrčina – I« ruskog autora Olega Kulika djelo je koje prikazuje nagog Rusa na snijegu koji drži zastavu, a oko njegovih su nogu dva psa. Djelo je svojevrstan alegoričan prikaz svega ruskoga iz očiju stranca, s potenciranjem crnoga humora.

»Zamrznuta umjetnost« LED Arta prikazuje razne dokumente, fotografije, razglednice, novinski članak i bedž te osvjetljava nezaboravljeni projekt iz 1993. godine, organizirani bunt grupe umjetnika koja je odlučila izaći iz privatnih prostora umjetnosti u javni gradski prostor dajući tako ondašnju društvenu i političku kritiku.

Sam naziv djela »Zlatne riječi« Antuna Maračića jasno govori kako se radi o riječima na ćirilici zlatne boje otisnutim na crnom papiru, odnosno u dvanaest crnih pravokutnika. Semantikom pukog nabrajanja nekih osnovnih sadržaja, kategorija i općih vrijednosti poput razuma, savjesti, istine, tolerancije, demokracije, zakona, dogovora, mira, kulture, napretka i budućnosti, autor je želio osvijestiti činjenicu katastrofe devedesetih godina.
Djelo »Invazija« Yerbossyna Meldibekova serija je od osam fotografija koje svjedoče o ljudskoj okrutnosti i mučenju, odnosno o okrutnosti, kontroli, zastarjelim metodama mučenja, nepoštivanju ljudskih prava i ljudskog dostojanstva koje se čak trideset godina nakon oslobođenja od sovjetske vlasti nisu promijenili.

Pojam nacionalnog

»Tuzlanska priča« Dana Perjovschija dokument je diplome Međunarodnog bijenala u Tuzli iz 1988. godine, koji služi kao podsjetnik na posljednje godine rumunjske diktature. Kiril Prashkov svojim djelima »Nacionalno voće« i »Nacionalni stol« problematizira i propitkuje pojam i značenje riječi nacionalno. Ta riječ sugerira bunt ili prigovor i agresiju, nameće se okolini i zajednici i u svojoj srži sebe izdiže kao nešto internacionalno, no istodobno odbija promjenu ili prilagodbu.
Znakovito ime djela »Slovenski mediteranski metar (SMM)« upućuje na usvajanje nove mjerne jedinice koja se temelji na dužini slovenske obale – 46,6 kilometara. Inicijative za usvajanjem te mjerne jedinice te inicijativa za definiranje tipologije i topologije slovenskog umjetnika omogućile su da tehnički materijali Istraživačkog instituta za geoumjetničku statistiku (IIGSRS) budu dostupni i onim generacijama koje dolaze.

Videozapis »Psihodelična invazija krstarice Potemkin u tautološke halucinacije Sergeja Eisensteina« kolaž je isječaka Eisensteinova filma i nadrealističkih filmskih vinjeta, a tematiziraju film »Krstarica Potemkin« uz pomoć likova ukrajinske umjetničke scene devedesetih godina.
Arsen Savadov: »Čokolada Donbas« djelo je izraslo na temeljima postsocijalističke industrije i umjetnosti kojima se umjetnost približavala radničkome sloju društva vrlo karakterističnom za razdoblje socijalizma. Dvije koloritne fotografije prikazuju crnim tragom uprljane muškarce, nage muškarce i muškarce u baletnoj haljini koji simboliziraju radnički dio sovjetskoga sistema, točnije prljave rudare, dok baletna haljina simbolizira prepoznatljiv vizualni simbol Rusije, balet »Labuđe jezero«. Fotografije ostavljaju osjećaj beznađa te su znak paradoksa i prenaglašenog esteticizma.
Gentian Shurti krajem devedesetih godina u Albaniji je kreirao računalnu videoigricu »Go West« u kojoj igrač mora prevesti emigrante od albanske do talijanske obale. Shurtijeva igra, tako zaodjenuta »plaštom zabave«, zapravo je društvena i politička kritika i komentar na sveprisutnu albansku želju za integracijom u Europu.

Angažirana djela

»Predsjednička limuzina« Nebojše Šerića Šoba, predstavlja mini blindirano i naoružano vozilo koje, jasno je, štiti predsjednika, no u vizualnom smislu predstavlja dvije krajnosti diplomacije, od riječi pa sve do sile, odnosno ono što nije jasno vidljivo ili izrečeno, no ono koje podrazumijeva da ide s čim vidljivim. »Love or Hate« je ready-made djelo istoga umjetnika koje predstavlja koloritni kontrast te istodobnost privlačnosti i odbojnosti, kako u koloritnom smislu, tako i u smislu egzistiranja kvačica koje se grizu, održavajući tako i vlastitu formu.

Djela Slavena Tolja »Bez naziva«, »Posljednja fotografija« i »Hrana za preživljavanje« nagovještaj su novog razdoblja u hrvatskoj umjetnosti punog egzistencijalne drame, društvene empatije, prisutnog nacionalizma te odnosa globalnog prema lokalnom. Svi radovi, pa tako i »Bez naziva« te »Hrana za preživljavanje«, odnose se na ratno stanje u državi. Crno-bijela hrvatska zastava znak je upitnosti hrvatske države, dok je fotografija performansa muškarca i žene signal apsurdnosti slanja konzerviranog praha tijekom ratnoga stanja u grad koji nema dotok pitke vode mjesecima.
Igor Toševski sa svojom instalacijom »Dosije 96« koja, između ostalog, sadrži i ready-made pojašnjenje iz rječnika Josepha Kosutha, naglašava problem i proces privatizacije devedesetih godina koji do danas nije završen. Rad je nastao u vrijeme promjene umjetničke paradigme te pojačanog angažmana umjetnika koji izlaze iz privatnoga u javni prostor.

Gyula Várnaia radom »Aura«, koji je sastavljen od umjetnikove odjeće, košulje, hlača i donjeg rublja, prikvačene na zid u obliku slova riječi aura, odražava položaj umjetnika devedesetih godina te vakuumski kontrast između intelektualnog i kreativnog umjetničkog procesa te njegove loše kulturne i ekonomske recepcije. Umjetnikova odjeća tako predstavlja sve vizualne i senzualne čimbenike percepcije.
»Kaljinka« je djelo koje je nastalo nakon devedesetih godina, no ta zidna instalacija odnosi se na svjetski poznatu rusku narodnu pjesmu razigrane melodije i stiliziranog narodnog plesa, kaljinku. Iako gledateljska impresija nalaže shvaćanje rada kao crtovlja u kajdanki, duljim promatranjem uočava se bodljikava žica koja zapravo simbolizira izostanak slobode i percepciju određene stvarnosti, ovisno o strani svijeta s koje se gleda na nju, s istoka ili zapada.

Jedan od projekata kojim se grupa Škart pojavila na sceni jesu i djelo »Tuge«, kao i »Pomoćni kuponi za opstanak«. Razne »tuge« su pisane i tiskane na kartonima, a potom pečatirane i dijeljene u javnome prostoru s ciljem društveno-kulturnog angažmana, a djeluju kao svojevrsna pečatna poezija. »Pomoćni kuponi« tiskani na perforiranom papiru također su označili javno društveno djelovanje i angažman te su se dijelili na ulicama raznih gradova, a upućivali su na neke bitne probleme toga vremena – osobnu i društvenu kontrolu, potrebu, nedostatke i ograničenja.

Zaključno, mogli bismo reći kako svaki od radova s izložbe »90e: Ožiljci« jasno ukazuje na genezu devedesetih godina, na njihovu problematiku i posljedice koje su ostavile na pojedincu, na kolektivu, u određenom dijelu svijeta. Izložba nije samo način da se neke mlađe osobe upoznaju s devedesetim godinama, već i da oni koji su bili dio toga vremena punog raznih događaja, kulturnih, političkih i širih društvenih promjena, još jednom uspostave kontakt s onim prošlim i proživljenim. Za one koji su bili dio toga vremena, jasno je, gledanje izložbe nudi otvaranje starih, možda i nezacijeljenih rana, no također u svjetlu današnjeg vremena i prisjećanje na prošla vremena.

Ova zanimljiva i slojevita izložba stoga ima i moguću terapeutsku ulogu, i za pojedinca, i za kolektiv. Jedno je sigurno, multimedijalna izložba »90e: Ožiljci« nešto je što bi svaki Riječanin i onaj tko se nađe u Rijeci trebao pogledati, stoga Muzeju moderne i suvremene umjetnosti i kustosici Janki Vukmir na postavljanju ove hvalevrijedne izložbe možemo samo čestitati. I da, devedesete jesu umjetnički nedovoljno tematizirane, a s kopanjem po tim, za mnoge problematičnim, vremenima uspješno smo i promišljeno započeli – možda prekasno, no možda baš u pravo vrijeme – jer kako ona latinska kaže, »omnia tempus habet«.