Ove godine obilježava se pola stoljeća od kako je Joe Pass objavio ploču »Virtuoso«, jedan od najboljih gitarističkih albuma ikad, posebice u kontekstu solo gitare. Bio je to prvi album što ga je snimio za diskografsku kuću Pablo, za koju ih je tijekom polustoljetne karijere snimio pedesetak. Na taj jubilej podsjetio je gitarist Ratko Zjača snimivši svoj sedamnaesti album, ali prvi solo, što je odraz njegove potpune glazbene zrelosti. Osim što nije snimao, u tom kontekstu je rijetko i koncertirao, što će se sad promijeniti. Zapravo, rijetki su gitaristi u svijetu koji to rade, a oni koji se usude često se oslanjaju na pomoć elektroničkih pomagala, nasnimavanja… Ralph Towner je, primjerice, jedan od rijetkih koji to rade bez nasnimavanja i elektronike, no on svira klasičnu gitaru i, iako ponekad svira i jazz standarde i svoje izvedbe zasniva na improvizacijama, uglavnom izvodi vlastite skladbe i oslanja se na načela klasične glazbe.

Osim Passu, posveta je to i drugim njegovim učiteljima, onima koji su mu otvorili glazbene horizonte, kao što su Jim Hall, Joe Diorio, Mick Goodrick i Vic Juris. Album je izazvao veliku pažnju glazbene javnosti i prije nego je objavljen. Važan osvrt, koji je objavljen u knjižici CD-a, napisao je čuveni Bill Milkowski, američki jazz kritičar, novinar i biograf, autor sjajnih knjiga biografija basista Jaca Pastoriusa, gitarista Rolling Stonesa Keitha Richardsa, saksofonista Michaela Breckera i gitarista Pata Martina. »Album solo gitare mi je dugo bio u glavi jer sam od ranih dana puno radio na solo sviranju«, rekao je u razgovoru što smo ga vodili uoči objavljivanja ovog izdanja koje je dostupno u CD i LP formatima te dodao »sviranje solo gitare je najzahtjevniji oblik izražavanja na instrumentu, jer si potpuno glazbeno gol i nema te tko pokriti ili pomoći. S druge strane postoji ogromna sloboda i mogućnost izražavanja, ali zahtijeva veliku disciplinu i koncentraciju. Zato nema puno solo jazz gitarističkih albuma«.

Opsjednutost Joeom Passom

Radi se o iznimnim izvedbama, potpuno drukčijima nego na bilo kojem dosadašnjem albumu: opuštenima, profinjenima, meditativnima, osjećajnima. Zjača svira razigrano, ali nepretenciozno, virtuozno, ali diskretno, dinamično, ali neagresivno. Glazba je to koju treba pažljivo slušati, zapravo višestruko preslušavati, jer samo tako možete otkrivati detalje i ljepotu koja je skrivena u improvizacijama. O glazbenom aspektu albuma govori tekst uvršten u knjižicu albuma koji je napisao poznati gitarist, skladatelj i profesor jazz gitare Rodney Jones.

Zjača je još od rane mladosti opsjednut Joeom Passom, glazbenikom koji je svojim nastupom 1989. otvorio kultni B. P. Club: »Bio sam klinac kad sam se zaljubio u njegovu glazbu, ali još uvijek znam da je najveći solo jazz gitarist svih vremena«, tvrdi. »On je podigao standard solo sviranja u jazzu, kao što je Segovia napravio za klasične gitariste. Joe je bio genije. Prvi album jazz gitare koji sam čuo još kao tinejdžer bio je njegov solo album ‘Virtuso’. Nisam mogao vjerovati kad sam prvi put čuo da jedan glazbenik može sam svirati jazz gitaru na cijelom albumu i to na nevjerojatnoj razini. Opsjednut Joe Passom u početku, provodio sam vrijeme svirajući dane i dane proučavajući njegovo sviranje. Album ‘Virtuoso’ je Biblija jazz gitare. To je jedini album koji sam u potpunosti traskribirao i svirao od prve do zadnje note«.

Još je jedan razlog zašto se Zjača odlučio za ovu posvetu. Naime Joe Pass je bio njegov učitelj tijekom pet godina na Konzervatoriju u Rotterdamu. Bila je to njegova najvažnija škola. »Volio me jer je znao da sam dobar s Boškom Petrovićem, a njega je izuzetno cijenio«, rekao je.

Frustrirajuće i motivirajuće

»Osim toga baka mu je bila Hrvatica koja ga je čuvala do šeste godine i često mu je pričala na hrvatskom jeziku. Kad sam čuo da predaje na Konzervatoriju u Rotterdamu, odlučio sam otići tamo na prijemni ispit. Naime Joe je svakih nekoliko mjeseci dolazio na Konzervatorij i držao lekcije. Nikad nisam vidio većeg talenta od njega za taj instrument, a svirao sam i imao satove s velikim gitaristima. Joe je bio prirodan i nije mu trebala jazz akademija kao i masi njegovih kolega iz istog naraštaja koji su svaki dan nastupali i tako učili standarde i glazbu. Bio je praktičar. Imao je repertoar s oko dvije tisuće i petsto skladbi koje je svirao u dvanaest tonaliteta. Morao je znati svirati puno skladbi. Nije ga zanimalo koliko teorije znaš, već kako sviraš skladbe. Od njega sam puno naučio o harmoniji, kontrapunktu, repertoaru i mnogim drugim stvarima, ali sam ubrzo shvatio da moram poraditi na svom načinu sviranja. Govorio nam je da trebamo pjevati, jer ako ne znamo pjevati to što sviramo izlazi samo kroz prste. Često bi nam rekao da pjevamo četiri takta i potom da odsviramo to što smo pjevali. Naravno ukazivao je i na druge stvari, primjerice na repertoar, ‘chord melody’, kontrapunkt, linije i svirati svaku skladbu u više tonaliteta. Kada bih ga pitao za neku skladbu, odsvirao bi je nevjerojatno, a na kraju kad bih ga pitao za analizu, uvijek bi rekao da ne zna što je svirao, da je samo svirao. Nama studentima to je djelovao frustrirajuće, ali i, naravno, motivirajuće. Snimio sam masu lekcija tako da imam veliku kolekciju kasetama sa snimkama na kojima sviram s Joeom Passom.«

Danas Zjača podučava mlade glazbenike, a u pedagoškom procesu koristi puno toga što je naučio od Passa. »U situaciji mentor-učenik najvažnije je da mentor zna dobro skenirati učenika, jer svaki je poseban individualac«, tvrdi. »Također važno je da mentor bude pozitivan i da zna motivirati studenta. Uporno savjetujem svim studentima da slušaju Passov album ‘Virtuoso’, da transkribiraju tu glazbu. Važno je da to nauče te, naravno, da poslije rade svoje aranžmane i verzije. Naravno, važni su i metodika i didaktika nastave, kao i priprema za ‘real musician life’, jer danas nažalost akademije svaki dan kao s trake izbacuju nove glazbenike koji dobivaju diplome, a posla nigdje. Eventualno većina odsvira nekoliko gigova i snimaju se za društvene medije. DJ-evi su uzeli poslove i većina ih završi u nekom ‘cover bandu’ ili snime neki album i nestanu«.

Rezonantan zvuk

Zjača je CD »Archtop Avenue – Solo Guitar« ostvario u najzahtjevnijoj i najintimnijoj formi solo gitare, uživo u studiju bez nasnimavanja ili korištenja »loop« pedala. Iako inače uglavnom snima vlastite skladbe, na ovaj album uvrstio je samo tri svoje: »Way to Go«, »The Dream of Tomorrow« i »The Heart of Time« te devet jazz standarda, među njima i neke uglednih instrumentalista koje iznimno cijeni, primjerice »Prelude to a Kiss« Dukea Ellingtona, »Lonnie’s Lament« Johna Coltranea i »Monk Dreams« Theloniousa Monka. No, među njima nema onih skladbi što ih je Pass snimio za album »Virtuoso«, ali i niz solo albuma što ih je objavio kasnije. »Sve te skladbe znam godinama i imam veliki repertoar«, rekao je. »Veći problem mi je bio selekcija, odabir onih koje ću svirati. Jednostavno, odabrao sam većinom one kompozicije koje su mi bile zanimljive u tom momentu.«

Ovaj album nastao je iz još jedne Zjačine strasti. Osim Joeu Passu, posvetio ga je uglednim graditeljima gitara. Rezultat je to njegovih dugogodišnjih istraživanja o archtop gitarama. Albumom, koji je snimio na stogodišnjicu archtop gitara, želio je prikazati evoluciju tih instrumenata od početaka do danas, svirajući svaku skladbu na drugoj gitari. Zato je za snimanje odabrao dvanaest različitih gitara najpoznatijih archtop »graditelja« kao što su John D’Angelico, Jimmy D’Aquist, Chris Mirabella, Bryant Trenier, Linda Manzer, Bob Benedetto, Jim Triggs te drugi. Za svaku je gitaru pažljivo odabrao skladbu za koju je mislio da joj najviše odgovara, ali i koja je napisana u vrijeme kada su mnoge od tih gitara bile napravljene. Za njih je potom osmislio osnovne aranžmane te spontano svirao i improvizirao u studiju. O tom aspektu albuma u tekstu, objavljenom u knjižici albuma, pisao je Cristian Mirabella, jedan od vodećih archtop graditelja novog naraštaja luthiera: »Najljepši završetak snimanja albuma bio je moment kada sam snimio posljednju, dvanaestu skladbu na posljednjoj gitari koju je napravio legendarni John D’Angelico«, govori. »Nevjerojatan osjećaj i iskustvo. Mislim da će za ogromnu većinu ljubitelja gitara biti zanimljivo slušati album snimljen solo na kojem možes čuti sve te gitare na jednom mjestu. Htio sam prikazati razne škole instrumenta, od klasičnih graditelja D’Angelica, Moderne New York school, Mirabella, Benedetta i njegovih sljedbenika te drugih. Zato preporučujem slušanje ovog albuma na kvalitetnoj Hi-Fi opremi, a nadam se što manje na mobitelima i računalima. Tradicija achtop gitara je stara sto godina, a preuzeta je od gradnje mandolina i violina. Archtop gitara je vrsta akustične ili poluakustične gitare koju karakterizira zakrivljena prednja ploča i stražnja strana. Ova značajka dizajna izdvaja je od gitara s ravnom prednjom pločom. Zakrivljenost gornjeg i stražnjeg dijela gitare pomaže u stvaranju prepoznatljivog tona, često povezanog s jazz i blues glazbom. Ove su gitare poznate po svom toplom, rezonantnom zvuku i obično se koriste u žanrovima koji zahtijevaju bogat, pun ton. Jazz glazbenici često preferiraju archtop gitare zbog njihove sposobnosti da dobro projiciraju zvuk. Obično imaju zvučne otvore u obliku slova f koji mogu biti akustični ili električni, ovisno o pojedinom modelu.«

Posvećenost detaljima

Kao veliki zaljubljenik u te gitare Zjača više od trideset godina prati povijest, razvoj i mogućnosti sviranja archtop gitara, a većina najpoznatijih svjetskih graditelja archtop gitara njegovi su prijatelji ili dobri poznanici. To je utjecalo na njegov ukus vezano uz zvuk, ali i druge osobine gitara. Osim što je veliki ljubitelj vintage gitara, voli i neke modernije graditelje koji su postigli ogroman uspjeh u razvoju i inovaciji instrumenta i gornje ploče. »Radi se o izuzetno kompleksnim instrumentima«, rekao je. »Također imam redovite kontakte s najvećim ekspertima archtop gitara i naravno vrhunskim glazbenicima. Proučavanje archtop gitara i otkrivanje njihovih vrijednosti uključuje kombinaciju istraživanja, obrazovanja i praktičnog iskustva. Važno je čitati, pratiti literaturu, kontaktirati graditelje, posjećivati archtop sajmove i festivale te imati priliku svirati veliku količinu vrhunskih glazbala. Primjerice, izbor drva za vrh gitare Spruce of Maple značajno utječe na njezin ton. Spruce nastoji proizvesti svjetliji, uravnoteženiji zvuk. Oblici i veličine tijela archtop gitara dolaze u različitim oblicima. Razni su čimbenici koji utječu na rezonanciju i tonske karakteristike gitare. Bracing archtop gitara također je izuzetan element koji utječe na zvuk. Archtop gitare obično imaju F-otvor, što utječe na projekciju zvuka i rezonanciju. Veličina i oblik ovih otvora mogu utjecati na ton gitare. Unutarnji uzorak učvršćivanja ispod vrha gitare može utjecati na to kako vrh vibrira i, posljedično, na proizvedeni ton. Različiti obrasci podupirača mogu rezultirati različitim razinama održivosti i odziva. Materijal i dizajn vrata igraju ulogu u sviranju i održavanju gitare. Stabilan, dobro konstruiran vrat može pridonijeti boljem zvuku. Ako archtop gitara ima pickupe za pojačanje, vrsta i kvaliteta tih pickupova mogu utjecati na pojačani ton. Različita preuzimanja proizvode različite tonske karakteristike. Izbor žica i postava gitare (akcija, intonacija, reljef vrata) može imati značajan utjecaj na sviranje i na ton. Tehnika svirača, uključujući njihov stil trzanja, prebiranje prstiju i korištenje dinamike, uvelike utječe na zvuk proizveden na archtop gitari. Tijekom vremena, kako gitara stari i svira se, može razviti rezonantniji i zreliji ton. Ovo je često visoko cijenjeno kod ‘vintage’ archtop gitara. Ukupna kvaliteta izrade, posvećenost detaljima i umijeće proizvođača gitare mogu značajno utjecati na zvuk gitare i mogućnost sviranja. Ukratko, kombinacija odabira drva, elemenata dizajna, kvalitete konstrukcije i tehnike sviranja doprinose jedinstvenom zvuku archtop gitare. Najbolji archtop za vas ovisit će o vašem stilu sviranja i specifičnim tonskim karakteristikama koje želite.«

Posebni zahtjevi

Kolekcionar i svirač archtop gitara sa sad već tridesetogodišnjim iskustvom, Zjača, danas to znanje prenosi mladim zaljubljenicima. Sljedeće godine bit će gost na nekoliko sveučilišta i akademija gdje će održati predavanja o povijesti, evoluciji i umjetničkom pristupu archtop gitara. »O tome nažalost nitko ne uči studente i mlađe glazbenike, što je u sklopu moga akademskog istraživanja«, rekao je. »Zato želim svoje znanje i iskustvo podjeliti s mladim glazbenicima i ljubiteljima archtop gitara. Govorit ću o svojim iskustvima. Uvijek me je fascinirao zvuk glazbala. Problem je što ogromna većina gitarista u jazzu ne shvaća što znači izvrstan instrument, i potpuno su zanemarili ulogu instrumenta koji ima vrhunske karakteristike akustike, projekcije tona i mogućnosti sviranja. Kada razgovaraš s klasičnim glazbenicima koji imaju puno dulju tradiciju, opsjednuti su tonom i kvalitetom instrumenata, što se nažalost ne može reći za veliku većinu današnjih jazz glazbenika. Upravo to studenti ne uče u školama, jer nije bliska tema većini profesora. Znam da velika većina kaže da je najbitnije što sviraju, a instrument im je u drugom planu, ali ne vjerujem da su Pablo Casals, Julian Bream, Yehudi Menuhin ili Vladimir Horowitz tako razmišljali.«

Za Mirabella gitare Zjača je endorser. Naime, surađujući s nekim graditeljima aktivno sudjeluje u osmišljavanju novih gitara. »Već petnaest godina radim s Crisom Mirabellom i ekskluzivno na koncertima sviram samo njegove gitare«, objašnjava. »Cris je, uz Johna Monteleona, najveći graditelj archtop gitara današnjice. Od dvanaeste godine bavi se tim poslom i kao klinac je učio od legendarnog Jimmyja D’Aquistoa. Najveći je restaurator D’Angelico te D’Aquisto gitara na planeti, i ima nevjerojatno znanje. Od njega sam najviše naučio. Često kada radi gitare imam posebne zahtjeve i ideje tako da Cris kaže da, kad mi radi gitaru, za to treba najviše vremena. Napravio mi je jedinu na svijetu desetožičanu chamber gitaru, pola ‘fretless’ pola ‘fretted’ na istom vratu. Nevjerojatan instrument koji je bio totalno moja ideja, a trebalo mu je devet mjeseci da ga dovrši.«